Socijalni angažman u umreženom društvu, skrojen je po mjeri parazita. Drugim riječima, vrijednost (zlo)upotrebe prethodi upotrebnoj i razmjenskoj vrijednosti. Ovako postavljen ključ za razumijevanje suvremenog medijskog ekosistema otvara vrata za ulazak u domen propitivanja kibernetičkog „aktivizma“ koji se, protekle decenije, viralno oglašava globalnim selom, da bi, prije nekoliko dana, dobio i svoju bh. muzičku posvetu, nigdje drugo, do na Pirate Bay-u.

Foto: Dubioza kolektiv

Politički digitalizam kojim se zaodjenuo najglasniji bend naših prostora, Dubioza kolektiv, bezrezervno se okrećući virtualnim domenama produkcije i potrošnje, raspjevano je dočekalo mnoštvo pripravnih obožavatelja koji pred svojim ekranima uzajamno lajkaju komentare okrenute protiv koncepta intelektualnog vlasništva. Inspiriran i oblikovan idejom radikalnih medija, Free.mp3 ili Pirate Bay Song, parodijski rearanžirajući strast za semplovanjem, nadobudno angažirajući koncepciju „copyleft kurčevitosti“ kao supstitut za socijalni angažman (pročitati/poslušati: Kapitalizam maht frei Damira Avdića kako bi se referalnost odgovorno dalje širila), svojim viralnim statusom globalne vijesti, nudi prostor razmatranjima o putanjama i granicama piratske solidarnosti. 

Realni učinci kliktivističke pobune

Ideologija peer-to-peer proizvodnje (slobodne kulture digitalizma, političke ekonomije istorazinske proizvodnje), pretpostavljajući simetriju tehnološkog i društvenog, odgovornost online grlatosti (p)ostavlja na savjest „oslobođenim“ konzumentima komunikacijskog kapitalizma to share it, rip it, delete it, istovremeno aktualizirajući diskusiju o realnim učincima kliktivističke pobune koja rezonira duhom kick-off slogana Stewart Branda „information wants to be free“ sa prve hakerske konferencije održane, sada već davne 1984 godine. Čini se kako nam članovi Dubioza kolektiva, gotovo poput Anonymousa poručuju: „Nemoj da ste beskurčići!“, da oprosti D. A. Graha (kojeg ovdje iznova citiram, ergo zloupotrebljavam, jednako kao i cijenjene hakere, također).

Ono što se, naime, nerijetko zaboravlja, previđa ili pak sa konkretnim razlogom preskače, jeste činjenica koja upozorava kako ideja slobodne razmjene informacija u kombinaciji sa otvorenom arhitekturom Mreže nije nimalo slučajna. Kako su to još poodavno primijetili i opisali Richard Barbrook i Andy Cameron u svojoj kritici Kalifornijske ideologije¹, reaktualizirana utopija hippie kontrakulture u ruhu digitalizma manifestira se kao postindustrijski fetiš čiji nas tržišni manevar otvorenog poziva na participiranje u fleksibilnoj ekonomskoj razmjeni fluidnih medijskih darova poziva na „revoluciju“. Barbrook i Cameron još devedesetih godina prošlog stoljeća napominju kako su vladavinu digerata², kao neoliberalnu strategiju postindustrijskog kapitalizma, u obliku mješavine poduzetničkih mitova Silikonske doline i hi-tech libertarijanske kontrakulture, optimistički prigrlili „kompjuterski frikovi (nerds), studenti-zabušanti, inovativni kapitalisti, društveni aktivisti, trend-akademici, futuristički birokrati i oportuni političari širom SAD-a“³, da bi je potom prihvatio i „ostatak“ svijeta u trijumfalističkom zanosu revolucionarnog bunta društvenih mreža, reklo bi se danas, od torrenta do Arapskog proljeća.

Foto: Clicktivism

Infiltracija pod krinkom plemenitosti

Problem, naime, leži u tome što optimizam kiberdemokratskog obećanja uspješno prikriva tehnološki fetišizam libertarijanske tradicije, postojanost tehnodeterminističke teze o „kraju ideologija“ sažete u (neo)mcluhanovski ponovljenoj lektiri da su (novi) mediji, a ne ljudi subjekti povijesti. Ironija veličanja Mreže kao prostora radikalne decentralizacije (slobode) govora odnosno online realizacije građanskog ideala bottom-up demokratizacije jednaka je ironiji ideala jeffersonijanske demokracije neosjetljive na činjenicu da je Thomas Jefferson bio vlasnik robova. Drugačije rečeno, trenutak u kojem postanemo svjesni kako parametri uspjeha u ismijavanju sistema svoju relevantnost pobjednički potvrđuju brojem preuzimanja hitova, ujedno razotkriva vrhunac moderniteta kao proizvoda narcističke kulture interaktivne zarobljenosti pod kapom korporativnih medijskih platformi.

Ako ćemo već biti cypherpunkeri, tada bismo trebali razumijeti kako ključnu značajku otvorene participacije čine mogućnosti zajedničkog korisničkog vlasništva, ne samo nad sadržajem, već i infrastrukturom. Digitalna kolonijalizacija, kako nas upozoravaju J. Assange i E. Snowden, upravo pretpostavlja infiltriranost „benevolentne supermoći“ novih medijskih giganata u svakodnevnicu spektakla pod krinkom otvorenog poziva na uključenost. Zavodljivost moći ogleda se u njihovoj „plemenitoj“ gesti da otvore svoje najmoćnije oružje za najintimnije dijelove naše frustrirane privatnosti, uplete nas u svoju Mrežu: otvoreno, pluralno, dinamično (click it, save it, seed it, share it, link it, stream it...), posebno kada „miriše“ na subverziju.

Ili najprostije rečeno, stvarne proizvode Mreže ne čine ni zaključani digitalni resursi ni otvoreni digitalni darovi: već MI. Posredovanost naših svakodnevnih života kroz digitalne uređaje, koliku god pažnju da nam mamili i (od)uzimali njihovi sadržaji (nadražaji?!), ne uspijevaju umreženu solidarnost lifestreaminga preliti preko materijalnih i socijalnih uvijeta postojanja. Uz svu nepobitnost potencijala da se, sa nikada dostupnijim sadržajima binarnog potlacha, posredstvom distribuiranih medija osigura feed-back (kreativnim eksperimentiranjem i remiksovanjem ogorčenosti u formi prekarnog, digitalnog rada), osnovnu prepreku za dosezanje progresivne društvene transformacije, prema riječima Franco Bifo Berardija, treba tražiti u kulturalnoj nemogućnosti da se odupre procesima kibernetičke deregulacije.

Foto: Google

Darivanje kao zamjena za akciju

Digitalni „dar“, poput ovog Dubiozinog, naime, potvrđuje kako njegova vrijednost, kao uostalom i svaka druga vrijednost koja se u remiksu dodaje korisnički generiranim sadržajima na Mreži, biva momentalno prisvojena od strane algoritamskog kapitala: digitalni otisak potrošačkih navika ojačava i hrani panoptičku informacijsku mašinu kojom dominiraju korporativni tehno-giganti (Google, Facebook, Amazon itd.) za potrošnju informacija u novom modelu oporezivanja. O čemu se radi? Matteo Pasquinelli objašnjava kako je praćenjem broja downloada sa Mreže intelektualno vlasništvo svjesno žrtvovano zarad lubrikativne održivosti profita, širenjem tržišne dinamike u domen virtualnog: „Odakle digitalna ekonomija crpi višak? Dok su digerati i aktivisti uhvaćeni u glorifikaciju peer proizvodnje, dobri su menadžeri, kao uostalom i dobri Marksisti, svjesni kako se profit stvara na ramenima kolektivne inteligencije.“⁴

Nesumnjivo da u umreženom društvu aktualiziranje pregovaranja o političkoj ekonomiji medija, značenju komunikacije, ograničavanju ili pak širenju područja prava na govor, (novi) javni prostor ili pak digitalna zajednička dobra (digital commons), cenzuri i slobodi, nimalo ne gube na značaju, međutim, naizgled oslobađajuća ciničnost Dubiozinog spota, ironijska distanca njihove anti-copyright geste, nameće dvojbe o dosezima interpeliranosti (pozvanosti) u kontrakulturni diskurs. Premda se može činiti kako se angažiranjem proizvodno-distributivne strukture Mreže ugrožava status korporativnih potreba (da upravljanjem tzv. digitalnim bravama ograničavaju pravima korisnika i štite interese izdavača i autora⁵), veličanjem mrežnog diskursa naposljetku se potvrđuje njegova sposobnost da apsorbira kritiku i ugradi je u vlastiti, hegemonijski model. 

Nadmetanje u darivanju tako postaje očekivani nadomjestak za defict akcije, a nesputana distributivnost, u svojoj prohodnosti i dostupnosti, ujedno postaje i najveće razočarenje mrežnog buntovništva. Trivijalnost digitalnih identiteta, na koncu, potvrđuju i viralni valovi Free.mp3 oduševljenja, čija probuđena rječitost, učvršćuje koordinate globalnog društvenog prestiža da, u duhu digitalizma, perpetuira logiku mainstreama.

Ako se prisjetimo Montesquieuove izreke da kada političari govore jezikom trgovaca, trgovci postaju uzorom moderne politike, čini se kako bismo u njezinu rearanžiranju mogli ustvrditi: da kada angažirani umjetnici govore jezikom (hiper)medija, isti postaju uzorom banalnosti suvremenog otpora.

_____________________________________________________