Bolje izgubiti hiljadu dolara nego dobrog reportera

Bolje izgubiti hiljadu dolara nego dobrog reportera

Bolje izgubiti hiljadu dolara nego dobrog reportera

Foto: Jasmin Krpan

U intervjuu za Mediacentar Sarajevo, Jasmin Krpan govori o tome kako ga je počela njegova karijera fotografa i kako je izgledao Zagreb prije 40 godina. Fotoreporter koji je počeo u Vjesniku i Poletu snimajući Zagreb kasnih 1970-ih, prvoborac je Novog vala i autor fotografija za prvi album Azre. Više o tome u prvom dijelu intervjua.  

U nastavku koji slijedi, Krpan se prisjeća odlaska u Pariz i rada u agencijama Sipa Press i Gamma, te kako je nastala čuvena fotografija sa sprovoda Andropova u Moskvi.  

Boro: Kad ti pomišljaš na tvoju uključenost u taj Novi val, šta ti onako još uvijek ostaje najupamtljivije? Šta si kao fotoreporter naučio iz svega toga?

Jasmin: Ono što sam zbilja naučio, glupo je reći, ali naučio sam da treba napustiti ovaj prostor. Zagreb. U jednom trenutku sam shvatio da je prostor koji okoštava um. Kad malo odrasteš pojavi se taj element provincijalizma i ta malograđanska sredina te proguta. To je Veselko Tenžera najbolje objasnio. On je rekao da Zagreb ne može progutati značajne pojave, značajne događaje, značajne ljude.

Boro: To je gotovo svugdje na ovom prostoru, tako je i u Sarajevu.

Jasmin: Da, ne može. Ja sam u jednom trenutku shvatio da je sve to jako usko, da to ne funkcionira i da se važne stvari dešavaju negdje drugdje.

Boro: Tvoja naredna stanica nakon Poleta je bio glasoviti magazin Start?

Jasmin: Da, Start je bio dobar jer sam ja u Startu, ali opet samo kao vanjski suradnik, slobodnjak, prvi put mogao početi raditi neke stvari koje sam uvijek želio, koje sam gledao u Life magazinu, te velike reportaže.

Boro: Jesi li u međuvremenu poradio na opremi? Da li ti je Start dao nešto bolje ili?

Jasmin: Ne, Start nikad nije davao suradnicima nikakvu opremu. Sam sam kupio Canon F1 koji je puno, puno koštao. Godišnju plaću glavnog urednika npr. Vjesnika. To sam zaradio radeći, uz fotografije, kao noćni čuvar, pomoćni radnik u toplani, na sve moguće načine.

Boro: Pored fotografija i to si radio?

Jasmin: Honorara je bilo malo, a i bili su skromni, pa sam, kao i drugi, morao raditi svašta. To mi nije bio problem. Oko toga sam se jednom s Džonijem zakačio. Džoni se nešto žalio na pojačalo, a ja sam rekao oni, hajde sa mnom radit u toplani teglit cijevi i zaradićeš za pojačalo. – Ne dolazi u obzir, on je bio, tvrd...

Boro: Tog si Canona kupio i šta si radio onda u Startu?

Jasmin: U Startu sam radio reportaže. Imao sam tu prvu veliku 'krvavu' reportažu koja je bila priča o hitnoj pomoći. Deset dana sam bio u hitnoj pomoći, vozio se s njima, baš lajfovska reportaža. Tu je krv tekla sa stranica. To je prva 'krvava' reportaža u Jugoslaviji. Onda je izbio skandal i onda se glavni urednik Starta odrekao toga, braneći se da je sve to napravljeno dok njega nije bilo u redakciji.

Boro: Ko se bunio?

Jasmin: Vjerojatno su se bunili ovi iz partijskih organa. To je bila prva naturalistička reportaža gdje je baš krv curila sa stranica.

Boro: I ti si narednih godina, 80-ih, uglavnom radio za Start?

Jasmin: Ne, ja sam u Startu radio jako malo radio. Na početku je bilo tih par reportaža, onda sam otišao u Pariz. Ja sam radio vani i onda bih slao slike mojim Poletovcima u Startu. Recimo išao sam u Poljsku prateći Solidarnost, onda bih i Startu poslao reportažu. Oni su to objavljivali i hvalili se kao naš reporter, bla, bla a to zapravo veze s njima nije imalo.

Boro: A za koga si to radio?

Jasmin: U to doba sam već u Parizu radio u agenciji.

Boro: Je li bio teško dobiti posao vani?

Jasmin: I je i nije. Kad sam došao u Pariz prvo sam zvao agenciju Gamma press. To je bila velika svjetska agencija. Zovem iz govornice i govorim u telefon do you speak English. Hello, Do you speak English. Meni odgovara neko na francuskom, a ja ne razumijem ni riječi! Zapravo to je bio govorni automat. Odgovarao je da se broj agencije promijenio, nisam znao da postoji automat, toga u Jugoslaviji nije bilo. Onda sam zvao drugi broj, agenciju Sipa, isto velika svjetska agencija, jedna od Big Three: Gamma, Sygma, Sipa, i tu mi se javila, prava osoba. Žena se javila i ja sam rekao da sam ja iz Jugoslavije da bih došao raditi i ona je rekla dođite. Onda me primio direktor i utemeljielj Sipe, Gökşin Sipahioğlu i pitao - zašto si ti došao ovdje, ja sam rekao To be the best. Onda je on rekao “Palestinci su neko sranje napravili u Iraku, je li možeš ti to pokriti”, ja sam odgovorio mogu, a nisam pojma imao točno gdje je Irak, Iran, što li? Nije mi to bilo baš najjasnije. Ali sam umjesto tamo otišao u Poljsku.

Boro: To je bilo početkom 80-ih? Solidarnost?

Jasmin: Da. I odmah je izašla reportaža u Paris Matchu i to mi je prvi posao i odmah prvi Paris Match. Gökşin Sipahioğlu je bio poznat po tome da bi uvijek mladim ljudima davao šansu. S ulice dođeš njemu, on te pogleda, procijeni te i kaže hajmo. Kad sam prvi put došao kod njega, i kad sam rekao da ću ići to raditi u Iraku, on je izvadio iz ladice hiljadu dolara i rekao evo ti za troškove. Ja u životu 1000 dolara nisam vidio. Poslije, kad sam to radio duže vrijeme kod njega, onda sam ga pitao kako se usudio dati čovjeku kojeg je prvi put vidio u životu hiljadu dolara. On veli bolje izgubiti hiljadu dolara nego dobrog reportera. U Sipi sam bio mislim dvije godine. Tu je nastala fotografija sa sprovoda Andropova u Moskvi. Bila je 1984. u izboru Time magazina slika godine, a poslije je ušla u najbolje novinske fotografije XX stoljeća. Poslije toga su me zvali iz Gamme da pređem njima.

Boro: Gamma je bila veća od Sipe?

Jasmin: Gamma je bila veća onako po imenima. Iz Gamme se kasnije išlo u Magnum.

Boro: Ali čekaj, nisi ti bio jedini koji je slikao Andropova?

Jasmin: Andropova su slikali pretežno ruski fotografi. Međutim, to je jedna greška koju ljudi misle, nije nešto u tome što je neko nešto jedini slikao, to se jako rijetko desi. A, kad se to i dogodi onda nije važna kakva je fotografija jer druge nema. Agencije su funkcionirale na principu da bi nudile magazinima fotografije svojih reportera. Recimo Time ima tri svoja fotografa koji su nešto slikali, zatim tu su fotografi Sygme, Sipe, Gamme, a Time će objaviti najbolju fotografiju s tog događaja. Naravno, to je bilo prije Interneta. Danas portali objavljuju prvu fotografiju koja im stigne, ne uvijek i najbolju. Kad je Andropov umro, ja sam bio u Sarajevu na Olimpijadi. Sipa je bila službena agencija Olimpijade. Onda sam dva dana išao od Sarajeva do Beograda, onaj strašni snijeg je pao. Pa, dva dana sjedio na aerodromu u Beogradu jer ništa nije letilo zbog snijega i leda. I na kraju došao sam preko Varšave, u četiri ujutro u Moskvu, gladan, umoran i smrznut. U deset ujutro je bio pogreb. 

Boro: To je bio pogreb sa otvorenim lijesom?

Jasmin: Da, da. Ta slika vojnika koji nosi lijes i gleda u mrtvo lice Andropova. Fotografi Gamme, Sygme, Sipe bili su posebna sorta u svijetu novinskih fotografa. Prvo si radio sam, sam si birao teme, sam si sve radio, od organizacije putovanja, snalaženja na licu mjesta, sve sam. I samom mi se dešavalo da krenem na jednu stranu, a završim na drugoj. Pa i moja prva reportaža je bila takva. Dobio sam novac za Irak a otišao u Poljsku jer je tamo bila važnija priča i ispalo je da sam bio u pravu. Sistem je bio pola-pola, pola troškova, pola zarade. To je bilo dobro jer si onda imao element odgovornosti. Nisi se mogao bahatiti s troškovima a ništa ne napraviti, jer plaćaš pola iz svog džepa. Stimuliran si, jer sve što se zarađuje se dijeli. Recimo fotografi Reutersa, AP-a, oni su imali mjesečnu plaću. Radio on puno ili malo, on će svoju plaću svaki mjesec dobiti. Ali su fotografi Gamme, Sygme i Sipe znali zaraditi novac s puno nula čak i na jednoj reportaži. Da samo spomenem, pred Gammom je bilo parkiran solidan broj Jaguara. Bilo je to zlatno doba novinskih fotografa kad je Time imao tiraž deset milijuna primjeraka.

Boro: Ti si znači poslije Andropova prešao u Gammu i onda je cijeli svijet bio tvoj?

Jasmin: Pa, baš da je cijeli svijet bio moj, hm. Ja sam i u Sipi prilično šalabajz'o po svijetu. Imao sam onaj mali Sony tranzistor i onda sam slušao šta se zbiva po svijetu i tako sam mogao birati temu. Isto tako sam morao razmišljati hoće li se to sviđati Amerikancima, Japancima, Nijemcima ili neće, hoće li to njih zanimati ili neće. Jednom sam se svađao sa urednikom koji je htio da idem slikati neku meni dosadnu stvar, ja to nisam htio, pa sam išao u Sibir slikati tamo gdje je pao onaj meteor. To su svi poslije objavljivali. Čovjek je tu bio vlastiti urednik, vlastita redakcija, sve si u jednom. Nije bilo interneta. Ja nisam mogao preko interneta poslati slike pa sam slao nerazvijene filmove preko putnika.

Boro: Avionima?

Jasmin: Znači moraš naći putnika koji je dovoljno glup da uzme filmove, a sa svih strana mu na aerodromu preko zvučnika govore da ne uzima stvari od nepoznatih ljudi, a i dovoljno pametan da ih preda jer ga u Parizu na aerodromu čeka čovjek iz agencije kome mora dati nerazvijene filmove. Kao u špijunskim romanima. Ako bi ti čovjek rekao ime, recimo gospodin John Johns, onda ovaj naš u Parizu na aerodromu drži tablu s imenom i čeka ga. Nekad ti je bilo jasno da ako ga pitaš za ime, odustaće, neće htjeti uzeti fimove. Onda ga opišeš kako izgleda, je li visok, kakav kaput... Onda ga čovjek iz agencije u Parizu čeka, po opisu.

Boro: Da li se ikad desilo da je propao snimak?

Jasmin: Pa jedno 40 posto, uglavnom bi ih putnici uzeli, prošli graničnu kontrolu pa se predomislili i bacili filmove u kantu za otpad ili zahod. 

Boro: Je li se tebi to dešavalo?

Jasmin: Pa da, meni. Ali, svima se to dešavalo, to je bila najnormalnija stvar. Iako sam od toga, vjerojatno, osijedio prije vremena.

Treći dio intervjua čitajte sutra. Krpan govori o odlasku u Aziju, i fotografisanju ljudi na marginama društva, te šta misli o novinarstvu i novim tehnologijama.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.