Foto: Jasmin Krpan

Jasmin Krpan je fascinantna priča. Fotoreporter koji je počeo u Vjesniku i Poletu snimajući Zagreb kasnih 1970-ih. Prvoborac Novog vala i autor fotografija za prvi album Azre. Jedan od prvih sa ovih prostora koji se sam uputio u svijet i napravio izuzetnu biografiju prateći dešavanja u Sovjetskom savezu, Dalekom istoku. Posljednjih nekoliko godina živi u Vijetnamu, snima marginalce i pokušava uhvatiti jugoistočnu Aziju. Svaka njegova fotografija živ je dokaz da vizuelno zamjenjuje nebrojeno riječi. U razgovoru za naš portal objašnjava nešto od onoga čemu je svjedočio.

Boro: Kako je počela tvoja karijera, fotoreportera? Jesi li ti uhvatio tu fotografiju ili je fotografija uhvatila tebe?

Jasmin: Mislim da je fotografija uhvatila mene. Ja sam se zarazio preko novina. Kao malac sam to listao, gledao – to mi je bilo fascinantno. Ono što mi je isto bilo užasno privlačno, htio sam vidjeti kako izgleda svijet oko mene. Imao sam sreće, u to doba Američka knjižnica je bila na Zrinjevcu, išao sam tamo i listao Life. To je bio pojam, to mi je bila Biblija, taj Life. Počeo sam u Vjesniku. Ja sam slikao neku nesreću, onako bezveze, i to sam poslao jednom Vjesnikovom uredniku čije ime sam slučajno našao u impressumu po sistemu i ćorava kokoš ubode zrno. Kad ono čovjek me zvao da dođem u redakciju. Razlog je vjerojatno bio što sam uz fotografiju na papiru napisao i što se desilo kako je jedan vozač zakočio na semaforu a onaj iza se zabio u njega. Privuklo ga je što sam uz fotografiju u par rečenica odgovorio na pet temeljnih “W” (where, when, what, who, why) po nekom instiktu koji sam razvio uz Life magazin. Taj je urednik bio iz stare, predratne novinarske garde, mislim na Drugi svjetski rat. Nažalost sam mu zaboravio ime. Bilo je u prvoj polovici 70-ih, ne sjećam se točno godine.

Boro: Ti si se tu zadesio, slučajno?

Jasmin: Slučajno.

Boro: A kakav si aparat imao tada?

Jasmin: Mislim da sam onda imao Exakta aparat.

Boro: Ništa spektakularno.

Jasmin: Istočnonjemački, ništa posebno.

Boro: Sa tim si snimio tu nesreću?

Jasmin: Da, s tim. I tako su mi se otvorila vrata gradske rubrike Vjesnika. Nije bio baš Life, ali to mi je odredilo život. Legendarni Joža Vlahović bio je urednik gradske rubrike u Vjesniku, a čovjek kome sam zaboravio ime bio je njegov zamjenik. Joža Vlahović je nešto zabrljao po političkoj liniji pa su ga po “kazni” premjestili u gradsku rubriku. Moj prvi reporterski zadatak kod Vlahovića bio je da mu donesem srdele iz lokalne gostionice. I tako je to počelo. Onda se koju godinu kasnije pojavio pojavio Polet.

Boro: Ti si prešao tamo?

Jasmin: Da, da. Ja sam u Vjesniku bio više kao neslužbeni vanjski suradnik. Kad je bilo nešto što se vjesnikovcima nije dalo jer bi padala kiša ili je trebalo gacati po blatu ili bilo jezivo dosadno, onda bi poslali mene.

Boro: Šta ti se u Poletu učinilo važno? Jesu li je neki mlađi ljudi stvorili ili je već bila neka energija?

Jasmin: Bila je energija zato jer je to bilo društvo nas vršnjaka koje se skupljalo u centru grada oko Zvečke, Kavkaza, po tim lokalima. Mi smo svi prilično fantanzirali. Htjeli smo raditi nešto kao Village Voice, sex, rock i te stvari. Tako da je Polet bio prilično virtualna novina. Puno toga što je bilo u Poletu, u stvarnosti nije postojalo. Ja sam imao jednu foto priču o toples baru u Zagrebu. A, takvih barova nije bilo, nije bilo ni današnjih kafića, ni ničega. Dogovorio sam sa svojim frendicama da se skinu do pasa i stanu iza jednog šanka u jednom lokalu izvan radnog vremena i to je toliko dobro funkcioniralo da su ljudi dolazili i pitali me gdje je taj lokal. Ali njega nije bilo u stvarnosti ondašnjeg Zagreba.

Boro: Samo na stranicama Poleta.

Jasmin: Polet je često tako funkcionirao. Jedino rock nije bio nimalo virtualan. A, poletovski rock i Novi val faktički je rođen kad je nestalo deviza i Jugoton, koji do tada uopće nije pet para davao za domaće rock grupe, odjedanput se morao okrenuti domaćoj sceni da nadoknadi gubitak licencnih prihoda. I vidjeli su da ima puno rock grupa. Onda je došla Azra...

Boro: Do tad su objavljivali samo ove strane? Ali, već su imali uspjeha sa Dugmetom.

Jasmin: Da, bilo je Bijelo dugme, ali oni su bili slučajnost koja nije bila pravilo. Bijelo dugme se pojavilo izvan konteksta onog što nazivamo Novim valom u kome su pojavile se izuzetno kvalitetne grupe čak i na svjetskom nivou u tom trenutku. Istina, bez milijunskih tiraža, ali je zato Azra rušila sve rekorde.

Boro: Znači misliš da je nedostatak deviza uticao na razvoj Novog vala?

Jasmin: Tako je. Veljko Despot koji je bio urednik licencnih i faktički pop izdanja bio je bog i batina u Jugotonu. Škarica u vrijeme obilja deviza nije imao težinu. Poslije je postao urednik kog se veže uz domaći rock. Ljudi zaboravljaju da je Jugoton velike pare zarađivao i na narodnjacima pjevača i pjevačica iz Srbije.

Boro: I na guslarskim pjesmama?

Jasmin: Da, da. Jugotonu u vrijeme deviza domaći rock nije bio važan. Tako da je Polet zapravo isto “profitirao” na nestašici deviza jer je njegovo pisanje o rocku dobila novu, tržišnu dimenziju. A, osim Poleta mainstream novine Večernji list, Vjesnik, ni ondašnji Start nisu se bavile rockom. Onda je Polet počeo plesati po rubu onog što je Partiji bilo podnošljivo. Mislim da je '80. po drugi put bio zabranjen.

Boro: Zašto?

Jasmin: Prvi put je bio zbog Šarovića.

Boro: Onog golmana?

Jasmin: Da, golmana Dinama koga je Mio Vesović slikao kako izlazi gol iz bazena. To je prvi put bilo. Drugi put je bilo kad je Polet objavio stare predratne fotografije hrvatskih slikara kako se “zezaju” sa svojim golim modelima. Nije baš bio pornić, ali ni daleko od toga. Onda sam ja nakon toga snimio fotografiju koja je opet prelila čašu. Bila je to ilustracija omladinskog rukovodioca. Napravio sam sliku, to je bila naslovna stranica koja je predstavljala omladinskog rukovodioca i ovi su poludjeli kad su to vidjeli.

Boro: Šta je bilo?

Jasmin: Tema je bila „Omladinski rukovodilac“. Ja sam onda uzeo jednoga poznanika ispred Zvečke, inače sina poznatog glazbenika i slikao njega i jednu djevojku koja se skinula gola do pasa. To sam slikao u haustoru pored Zvečke. Kafane. To je izašlo i ekipa u CK je poludjela.

Onda smo mi, a u komunističkom sustavu se to tako radilo, po kazni faktički dobili „cipelu“ iz Poleta i otišli u Vjesnikovu kuću, netko u Vjesnik, netko u Start i tako to.

Boro: Što je bila ustvari neviđena promocija?

Jasmin: Pa, pošteno rečeno, nije neka drastična kazna iako se u redakciji Vjesnika nisu pušili jointi kao u redakciji Poleta.

Boro: Ali ti si iz tog vremena Poleta napravio prvu naslovnicu prve ploče Azre i fotografiju Džonija. Kako je to nastalo?

Jasmin: Ja nisam Džonija ranije osobno poznavao i jedan dan sam došao u Studentski centar, bio je koncert Azre. To je zbilja bilo jako zanimljivo. Dvije hiljade ljudi u Studentskom centru, Džoni u komadu otpjeva 30 pjesama. Nije imao ni gramofonske ploče, ni kasete, ni na radiju ga nisu puštali – ništa. I dvije hiljade ljudi otpjeva s njime 30 pjesama.

Boro: Koja je to godina?

Jasmin: '78. ili '79. tako nešto. Kad sam čuo te pjesme rekao sam - wow. On pjeva o stvarima oko mene, stvarima koje ja znam.

Boro: Što nije bio običaj.

Jasmin: To niko nije osim njega radio. To je bilo nešto potpuno novo i tako smo se mi upoznali, počeli smo se družiti i kad su snimili tu prvu ploču, ja sam radio tu fotografije i dizajn omota, a njegov kum je napravio logo Azre. Onda sam slikao kao Beatlese. Vi ćete biti kao Beatlesi - zezao sam ih.  Ima slika na unutrašnjem omotu gdje njih trojica prelaze cestu, a basist Mišo je bos.

Boro: Na toj slici Beatlesa, McCartney je jedini iskoračio desnom nogom. Da li si i to ponovio?

Jasmin: Ne, Džoni je bio tvrd, s njim se nije dalo lako, ali u svakom slučaju se pokazalo da sam bio u pravu jer su oni poznati i dan danas, Azra je pojam. Ta jedna fotografija sa tog albuma je ostala čuvena. Džoni sa gitarom i slika Tita od Žorža Skrigina su dvije najobjavljivanije fotografije na Balkanu - žive do dan danas. To mi je jako, jako drago. Mislim da je to najviše što čovjek u životu, u mojoj profesiji, može napraviti... Stojim na semaforu i klinka stoji pored mene i ima moju fotografiju na majici. Ne zna ona ko sam ja, ali mene to ispunjava silnim zadovoljstvom.

Boro: To se ne može platiti. Sjećajući se Novog vala ne vidiš ga kao nešto odlučujuće?

Jasmin: Ono što je meni fascinantno, što niko nije napravio, a rađeno je dosta dokumentarnih filmova, emisija... Niko nije išao istražiti zašto Novi val nije uspio ostaviti nikakvog traga. Kako je moguće da nakon Novog vala gdje se mi u jednom trenutku zbilja uključujemo u Evropu, recimo u neku širu i bogatiju kulturološku matricu, da dođe onaj strašni rat. To nema logike. Ima logike ako nam neko objasni zašto. Zato meni Novi val, osim što je to doba moje mladosti, na nivou društva kao cjeline nije bio važan. On je bio marginalna pojava.

Boro: U tom društvu je bio marginalna pojava. Za nas je bio sve, ali za većinu postojali su samo narodnjaci.

Jasmin: Da, da. I kad čovjek pogleda faktički najave u Bosni o tome što će biti kroz grupu Zabranjeno pušenje. Kod Džonija isto ima naznaka zla koje će doći. Već ona njegova prva pjesma „Balkane moj“, ona isto govori o zlu ispod površine, ima tu predosjećaja. Tako da, velim, Novi val – to je po meni, neću reći tužna epizoda, ali mi je užasno žao, propuštena šansa. Tako ja to gledam. Nikakvog traga nije ostavljeno.

Boro: Ima to sjećanje na ljude koji su pokušavali postaviti neka bitna pitanja, a koje rock'n'roll možda može postavljati...

Jasmin: Da, da. Ono što je posebno bolno - ta lažna mistifikacija i glamurizacija Novog vala je dovela do toga da mladi ljudi zapravo ne žele znati o tome. Realno, način na koji se on prikazuje je iritantan. On prikazuje kao da je to, ja ne znam kako bih to objasnio, nešto jako bitno a pokazalo se da nije. Evo primjera: Kad je Igor Mirković radio onaj film „Sretno dijete“, na počeku je došao i kod mene sa pitanjem da li bih se pojavio u tom filmu? Kad je on meni rekao šta želi raditi, ja sam mu rekao mislim da si promašio temu. Glorificiraš to, daješ tome neku dimenziju koja to nije bila. Što je zaista zanimljivo, i što bi trebalo objasniti - to preskačeš.

Boro: Misliš, bitnije je upitati se zašto nije ostavio nikakav uticaj?

Jasmin: Kad čovjek pogleda američki rock'n'roll to ima odraze i na ostatak svijeta. A, američki rock je u svom najboljem izdanju najdirektnija reakcija na vijetnamski rat. To propitivanje, znači kad čovjek gleda to razdoblje američkog rock’n'rolla, pa i našeg Novog vala, to je propitivanje društva, sebe, gdje se nalazimo, kud idemo, što radimo. Kod nas to, nažalost, niko ne istražuje ozbiljno Novi val, što je bio i kakvi su njegovi tragovi, promjene koje je donio društvu, nego ga glorificiraju u Hrvatskoj kako je to bilo vrijeme kad su svi slušali rock'n'roll, a to nije istina. Kad je Film svirao u Kulušiću pred dvjesto ljudi, u Domu sportova je na narodnjacima bilo deset hiljada.

Nastavak intervjua čitajte sutra. Krpan govori o odlasku u Pariz, radu u agencijama Sipa Press i Gamma, te o čuvenoj fotografiji sa sprovoda Andropova u Moskvi.  

___