Prvi dio: Life je bio Biblija

Drugi dio: Bolje izgubiti hiljadu dolara nego dobrog reportera

U trećem i posljednjem nastavku intervjua, fotograf Jasmin Krpan priča zašto već godinama živi u jugoistočnoj Aziji.

Jasmin: Sjećam se događaja iz Moskve. Snimao sam u Moskvi oktobarsku vojnu paradu i filmovi su u isti dan morali biti u Parizu. Rusi su imali prvo carinsku kontrolu pa pasošku, a obično je prvo pasoška pa carinska. Putnik je bio Englez ili Francuz, ne sjećam se točno. Bio je zadnji putnik i ako ode, gotovo je, ništa od filmova u Parizu. Bukvalno sam ga držao za ruku da ne ode i govorio mu Ja sam fotograf agencije Gamma, ovo su nerazvijeni fimovi s parade koji trebaju biti u Parizu. Žena stoji blijeda kao zid i gleda me. Imali smo posebne koverte štampane s logom Gamme i tim tekstom. Držim ga i dalje za ruku i nastavljam - čekaće Vas u Parizu na aerodromu čovjek iz agencije kome ćete predati filmove, a žena mu govori nemoj uzeti, nemoj uzeti. I eto on ipak uzme fimove. Ne znam što je bilo stresnije, fotografiranje ratova i revolucija, ili slanje filmova preko putnika.

Boro: Ti si tada upoznao dosta zanimljivog svijeta u Sovjetskom savezu u to vrijeme?

Jasmin: Da.

Boro: Shvatio sam da si znao Andreja Saharova.

Jasmin: On mi je bio najfascinantniji. Znao sam i Jelcina. Upoznao sam ga dobro i prije nego što je postao član Politbiroa, preko njegovog body guarda. Njegov body guard je drmao poslije Ruskom Federacijom, mi smo si bili dobri. Jelcin je, kad sam ga prvi put upoznao, bio prava sibirska seljačina. Grub, pijanac. A Saharov je bio zbilja fascinantan. On je živio u takozvanom komunalnom kvartu. Trosobni stan i u svakoj sobi jedna obitelj. On i žena su bili u jednoj sobi. 

Boro: Njegova žena se zvala Jelena Bonner?

Jasmin: Jelena Bonner, da. Ja sam dobijao narudžbe od Time-a i US News World Reporta. Onda me je nešto nakon toga Newsweek pozvao. Oni su znali to raditi, recimo Newsweek me iznajmi na pet dana do 31.12. da ne bih ja mogao raditi za Time i slično. Uglavnom se desilo da sam ja 29. decembra to završio zahvaljujući Saharovu, Newsweek me onda uzeo od 1. januara i morao sam ostati u Moskvi, a meni se išlo doma, bila mi je puna kapa Novih godina daleko od kuće. Dođem do Saharova i objasnim kakva je situacija, da mi se ide doma za Novu godinu i bi li mi mogli organizirati neko slikanje ranije ali kao da je fol kao Božić. Izašao mi je čovjek u susret i ja sam to poslikao. Jako drag čovjek. Baš onako ljudski gledano. Njega su kontrolirali, policija je gledala tko odlazi do njega i te stvari. Ali to je bilo tako i naprosto nije se o tome razmišljalo. Pa, ako prođe dobro, ako ne, ha, takav je život. Bio je jako simpatičan, onako pogrbljen tihog glasa. On i žena ugurani u tom malom sobičku. Nepotkupljiv. Sovjetski savez mi je bio jako zanimljiv, zapadnjacima prilično nerazumljiv svijet. Slično vidim sad kroz Kinu. Zapadni mediji Kinu ne razumiju.

Boro: Ni Rusiju.

Jasmin: I Rusiju, sve su krivo radili. Uvijek su stavljali karte na krive ljude. Gorbačov je bio loš političar. Kad je otišao u Ameriku i vidio kako je to u Americi, on se vratio natrag i odmah se proglasio za predsjednika Sovjetskog saveza. Vidjela žaba da se konj potkiva. Sa iskustvom iz socijalističke, jednopartijske Jugoslavije meni su Kinezi razumljiviji nego Englezima ili Amerikancima. Taj socijalistički mentalitet je zanimljiv jer socijalizam ima neku čudnu notu, nije toliko individualan i ne gazi sve oko sebe. Ima u toj kolektivnoj socijalističkoj mentaliteti nečeg što je ljude vezalo. Bio sam u Šangaju po Nanjing ulici i ispred jedne prodavnice, da li je Zara, H&M, ne sjećam se, odjedanput negdje šezdesetak ljudi stoje, svi stariji, muškarci, žene. Nekako sam odmah znao to su zaposlenici neke firme koja je nekad tu bila. Nađem jednoga koji govori engleski i pitam ga kakvo je to okupljanje, on veli mi smo zaposlenici tvornice koja je nekad bila na ovom mjestu.

Boro: Okupili se da protestuju?

Jasmin: Ne, ne. Oni se svake godine okupljaju da vide tko je živ,  tko je bolestan, što ima novog u njihovim životima, tko je dobio unuke i te stvari. Hoću reći, meni je bilo jasno to hodočašćenje na mjesto gdje je nekad bila tvornica u kojoj su radili u vremenima siromašne Kine. Amerikancima to nikad ne bi bilo jasno.

Boro: Ti si u tim vremenima sreo i Kim il Sunga, sjevernokorejskog lidera?

Jasmin: To je bilo u ona doba kad je bilo užasno teško tamo ući. Ja sam ušao u Sjevernu Koreju, a prije mene, mislim 25 godina ranije, bio je samo jedan japanski novinar. Od ljudi sa Zapada. Sovjetski savez sam obišao po onoj knjizi Karla Štajnera „Sedam hiljada dana u Sibiru“, ta knjiga mi je bila poticaj. Tako je i ovo bilo. Meni je taj Korejski rat fascinantan bio, ne znam zašto. Valjda kad sam bio mali, to je izlazilo u novinama, pa mi je ostalo u nekom dubokom sjećanju. Mislim da sam dvije-tri godine čekao na vizu. Kad sam napokon dobio vizu, išao sam u vrijeme rođendana Kim il Sunga. Tada se sumnjalo da on ima tumor. On je prije toga bio u Jugoslaviji na VMA (Vojnomedicinska akademija u Beogradu). Kad sam bio na njegovom rođendanu nekako sam se izborio da odem na tribinu iza njega. Bila su četiri sjevernokorejska fotografa ali ispred njega. Ja sam ga slikao odostraga i vidjela se ta izraslina na vratu. To je bilo senzacionalno kad je izašlo van, kad se potvrdilo da ima tumor. Inače, sve što sam tada slikao po Sjevernoj Koreji bilo je baš ekskluzivno. Sad ima paket aranžman, turističko putovanje iz Zagreba za Sjevernu Koreju. Onda je to bilo na granici nemogućeg. Kad sam bio u Panmunjomu, u DM zoni s Južnom Korejom, slikali su me s druge strane oni iz CIA-e. Ja im mašem. Onda mi preko prevoditelja veli sjevernokorejski oficir koji me pratio: Zašto mašeš neprijateljima. Ja mu kažem: Tebi su neprijatelji, meni nisu.

Boro: Da li ti je u to vrijeme pomogao jugoslovenski pasoš?

Jasmin: Ne da je pomogao, on je jednostavno bio instrument sa kojim si svugdje išao. Na Zapadu je bio cijenjen, u smislu, ako meni nije trebala viza da idem u Japan, da idem u manje-više sve zemlje svijeta, osim Amerike, naravno da je pomogao. S druge strane, na Istoku, su nas sa zavišću gledali, svi: Rusi, Istočni Nijemci, Česi, Mađari, Poljaci. Mi smo njima bili pojam. Slobodni ljudi, hodali smo okolo svijetom. Hrvatska je imala tu sreću, naravno sadašnja Hrvatska, što je u potpunosti naslijedila vizni sistem od Jugoslavije. Kad idem u Singapur, uvijek kažem hvala druže Tito što si sredio da mi treba viza, jer je gadno dobiti vizu za Singapur. To je bio najbolji mogući pasoš koji je postojao u tom trenutku.

Boro: Ti si u istočne zemlje išao bez ikakvog problema?

Jasmin: Značajna promjena u cijelom tom agencijskom, novinarskom svijetu, je bio pad Berlinskog zida i rat na Balkanu. Do tada nije bilo šanse, do pada Berlinskog zida, da ruski fotograf radi za UPI, AP, nije bilo šanse. Samo je Jugosloven mogao raditi jer, naravno, KGB bi se ubio da ubace svog čovjeka u Associated Press ili Reuters. Međutim, sa jugoslovenskim pasošem si mogao raditi.

Boro: Znači ti si sve ovo radio do pada Berlinskog zida?

Jasmin: Do 90-tih i još koju godinu nakon toga. Faktički, kada je bio rat u Bosni to je bila presudna točka. Kad je bila na primjer neka ofanziva u Iraku, kad su se poklali baš žestoko to je vizualno bilo gadno, ali ja nisam razumio ni jednu riječ arapskog. Ljudi idu, žene plaču, ali ja ne razumijem šta oni govore. Mene je taj rat, u Bosni posebno, dotukao, jer sam ja sve razumio. Jednom sam išao iz pravca Širokog Brijega prema sjeveru, to nije bilo za preživjeti. U smislu, strašne podjele, svako selo etnički isparcelirano, svako selo je nova utvrda, svako napada svakoga. Kaos neviđenih razmjera. Nažalost, ja sam sve razumio što ljudi govore, i dobro i loše. Ne može reporter nikad biti 100 posto neutralan u emotivnom smislu. I reporter je samo čovjek. Meni dođe čovjek u Afganistanu plače, govori nešto, ja nijedne riječi ne razumijem, i to me na neki način emotivno zaštiti. A, ovdje je to bilo bez te zaštite. Emotivno stradaš, dobiješ PTSP kao i svako drugi tko zaglavi u ratu. 

Boro: Šta radiš poslije rata?

Jasmin: Ja poslije rata par godina nisam ništa radio, jer sam se umorio od fotografije i ratova. Baš sam se žestoko umorio i razmišljao sam u kojem pravcu otići. Imao sam osjećaj da se priča koju sam počeo sa Solidarnošću u Poljskoj završila. Priča o Hladnom ratu, to se završilo. Onda sam negdje pročitao da je novi teatar sukoba Pacifik. Kina, Amerika, Jugoistočna Azija i ja sam se tamo preselio, s time što to više ne funkcionira u medijskom smislu kao prije nego radiš knjige, fotografske eseje.

Boro: Ti si dugo živio u Vijetnamu. Koliko si proveo pet, šest godina?

Jasmin: Da, šest godina. Sad radim novu priču, „Not So Crazy Rich Asians“. To su Kambodža, Vijetnam, Kina. Te su tri zemlje vezane kroz nedaleku prošlost. One su ratovale jedne protiv drugih a i ekonomski su ovisne. Kad Kinezi imaju problem oko tog čiji su otoci u Južnokineskom moru, razbude si nacionalizam protiv Vijetnamaca ili nekog drugog. Vijetnamci kad imaju unutrašnji problem razbude nacionalizam protiv Kambodžanaca, a Kambodžanci protiv Vijetnama i tako u krug. Zanimljivo, kod nas ljudi Kinu percepiraju kao bogatu. Raskoš, velesila - ekonomska, ali nije baš sve tako. Kina ima problema i još uvijek puno siromaštva ali i problema s Amerikom jer brzo, za neke i prebrzo, izlaze iz te faze siromaštva. Kao da nastaje novi Hladni rat, samo je sad umjesto Sovjetski saveza, “bad guy” Kina. Rad na novoj knjizi je naporan, a i sve sam financiram. Jako dugo traje da te ljudi prihvate. Nije to jednostavno, pripreme su složene. Treba puno knjiga o toj temi pročitati, pronaći suštinu toga pa to pretočiti u razumljive fotografije. A drugo, nisam ja više ni mlad i fizički nisam kao prije trideset godina. Stari model, dijelova više nema. Tako da sad to očekujem da bih možda do sljedeće godine završio tu priču ako sve bude OK. To će biti ta druga strana Jugoistočne Azije ta koja nije vidljiva. Ona je važna i za nas, ta druga strana, jer pođe li nešto po zlu i mi ćemo to osjetiti. 

Boro: Da li možeš napraviti neku paralelu sa nama, Vijetnamci su imali rat, a i mi takođe. Kinezi kulturnu revoluciju, Kambodža Crvene Kmere. Kakve su posljedice?

Jasmin: Za mlade ljude sve to ne postoji jer ih stari ljudi ne truju s time. Kako je govorio Veselko Tenžera, borba za bolju prošlost, njih ne zanima. Naše rasprave u Hrvatskoj o ustašama i partizanima kao lošim momcima su zle i glupe. To je kao da u Kambodži dana raspravljaju da li je Pol Pot bio dobar ali je eto usput pobio jednu petinu cjelokupne populacije Kambodže.

Boro: Ti si skoro 50 godina u fotografiji? Danas živimo u vremenu gdje ljudi bukvalno svaki dan naprave po desetak raznoraznih fotografija, poslovnih, porodičnih itd. To je sad planetarno. Kako ti to sad doživljavaš?

Jasmin: Po meni je to u redu. Jasno je da će ta masovnost dati i kvalitetu i obrazovati ljude. Vidim samo dobru stvar. Ono što je loše, neki dan sam dobio email od Iriste, to je Canonov Cloud na kome se moglo spremati digitalne fotografije. Svojedobno sam nagovorio i prijatelja u Singapuru da i on svoje fotografije stavi na Iristu. Dakle, dobio sam mail od Iriste da se od prvog januara to ukida i moram natrag skinuti te fotografije ili će nestati. Papirna fotografija je pokazala trajnost, a ovo je digitalno i riječ je o stvarno golemim količinama i još nam nije jasno kako ih najbolje čuvati.

Boro: I šta ćeš uraditi?

Jasmin: Ja ih i dalje spremam u papirnatom obliku. A, tu su i autorska prava. Ko će raspolagati s tim? Sve fotografije koje sam ja radio su analogne, tek neke su digitalizirane, ali više ne mogu do njih doći iz razloga što je američka firma Getty images to preuzela. Jedna kolegica u Francuskoj je povela sudski proces o pravu nad svojim fotografijama i izgubila.

Boro: Tražeći svoje fotografije?

Jasmin: Da. I izgubila. Getty je danas najmoćniji pa tu nema ništa neobično. Tako da ako hoću koristiti svoju fotografiju iz Koreje, recimo za izložbu, mogu je samo kupiti.

Boro: Svi govore o kraju novinarstva. Kako ti vidiš ovu profesiju danas?

Jasmin: Meni se čini da su sad dvije tendencije. Jedna koja polako odumire, to je ova kojoj smo i mi pripadali. Druga tendencija je istočna, ali ne istok - Rusija, nego Kina, zato što su oni preskočili period novinarstva koje smo mi poznavali i svom snagom ušli u digitalnu eru. I tu su najjači na svijetu. Na prošlom partijskom kongresu po prvi put su roboti izvještavali. Umjetna inteligencija na djelu.

Boro: Dobro sa partijskih kongresa nije teško javljati. Može i robot.

Jasmin: Nije to u ovom trenutku važno što je bio kongres, već to da ljudi nisu pisali ta izvješća nego su ih kompjuteri pisali. To je faktički prvi put u povijesti da su novinska izvješća pisala umjetna inteligencija i sad taj trend bi vjerojatno svi htjeli, posebno političari. A, vlasnici npr. sportskih medija bez problema će to prihvatiti jer su jeftiniji od ljudi, kompjutori nisu članovi novinarskih cehova, a možeš ga programirati da npr. navija za ovaj ili onaj klub. Ja mislim da bi Trump to novinarstvo koje “pišu” roboti uveo iste sekunde da može, ali ne može. Obično novinarstvo koje mi poznajemo još funkcionira na Zapadu i mi smo tu, možda više zbog siromaštva a manje što naši političari misle da je novinarstvo koje stvaraju živi ljudi važno. U kojem pravcu će to ići, da li će i ovdje tehnologija to preuzeti, neki će vidjeti, ja vjerojatno ne.

Boro: Prije nekoliko godina su govorili da će 2045. biti posljednja godina novina. Da će novine te godine prestati da postoje, ali pretpostavljam da će novinarstvo u nekom obliku postojati. Dakle, sa ovom jednom monstruoznom tehnologijom.

Jasmin: Da, to je dobro. Dobra je bila ova naslovna stranica The Econimsta s velikim naslovom da se kapitalizam mora resetirati. Vjerojatno će se zapadno društvo mijenjati. Ova silna tehnologija koja je došla i prvo nas je oduševila a sad nas lagano otrežnjava. Doživljava se i druga strana, ne baš vesela, tehnologije tipa Facebook-a.

Boro: Političari će i dalje krasti ali je pitanje u kojem će se digitalnom obliku to saopštiti?

Jasmin: Da. Vjerojatno će za dvadeset, trideset godina ljudi imati ugrađene čipove koji će npr. komuncirati s mobitelom pa će se vijesti moći pratiti bez čitanja. Iz čipa će tekst i slika ići direktno mozak. Što je najvažnije shvatio sam da to nije fantazija kad je Google kupio tvrtku koja razvija taj projekt. Vjerojatno ste negdje pročitali o razvoju tehnologije za proteze koje primaju impulse iz mozga i pokreću umjetne prste. Ako me sjećanje ne vara, to su prezentirali u Japanu?

Boro: Za kraj, ti si u prvom dijelu svoje karijere prikazivao čuvene i znane političke ličnosti itd. Sad u ovom drugom dijelu karijere potpuno si posvećen ljudima sa margine.

Jasmin: Da, zato što mislim da je vrijeme tih velikih ličnosti prošlo, a mali ljudi su ti koji čine krvna zrnca svake velike firme. A, evo i zašto. Mislim da ako čovjek kao Donald Trump može biti predsjednik Sjedinjenih Država znači da je vrijeme velikih političkih ličnosti prošlo. Vrijeme je velikih ekonomskih entiteta. Google, Microsoft, Apple, Facebook, Alibaba su svi satkani stotina hiljada “malih” ljudi. Daleko važniji od bilo kog političara. Prošla su vremena kad je CIA bezuspješno pokušavala likvidirati Fidela Castra. Pogledajte zbivanja između Amerike i Kine s priličnim hladnoratovskim tonom. Ne napada Trump kineskog lidera Xi Jinpinga, koga naziva “mojim velikim prijateljom”, već Huawei. 

___