Teolog, filozof i kolumnista fra Drago Bojić održao je predavanje na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

foto: Mediacentar Sarajevo

„Istina i odgovornost: novinarstvo između etike i propagande“ bila je tema predavanja fra Drage Bojića, teologa, filozofa i kolumniste, održanog na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Obrazlažući naslov predavanja, Bojić je rekao da je tema opsežna i kompleksna, budući da je njime obuhvaćeno toliko važnih pitanja. 

Počevši sa istinom – prvom rječju iz naslova predavanja, Bojić je spomenuo esej „O istini“ Harryja Frankfurta, filozofa koji, kako je objasnio Bojić, ukazuje na problem savremenog svijeta da je potpuno ravnodušan spram istine, da ljudi čak dovode u pitanje i samo načelo istine. Tu, kako je dodao, nije riječ o građanima ili masama, nego i o ljudima koji su dobro obrazovani, među kojima postoji mnogo skeptika, cinika, a koji bi trebalo da brane načelo istine. To, kako je rekao, čovjeka vodi u samozavaravanje, poručivši da opasnije može biti ako se samozavarava velika zajednica, pri čemu upadamo u paradoksalne situacije.

„Kad bismo znali da neki inženjer ne poštuje istinu i objektivnost svoje vlastite struke, ne bismo ga angažirali da nam napravi neku građevinu jer bi se bojali da će se urušiti... Prema Frankfurtu, takav odnos prema istini bi trebao biti i u društvu. Istina je potrebna svakome društvu da se ne bi urušavalo, a najveći problem s istinom jest u onome kada laž postane osnovno mjerilo svih naših odnosa. Osim što ona šteti onima unutar naših odnosa, može biti štetna i za one koji su izvan toga“, kaže Bojić.

Spomenuo je i pareziju, figuru koju su koristili mnogi filozofi u vrijeme stare Grčke. Kad se prevede, objasnio je Bojić, parezija bi doslovno značilo: „govoriti slobodno i otvoreno“. Ipak, kako je dodao, već su stari Grci uočili da se s tim pojmom može manipulisati, pa su shvatili da se izgovara sve i svašta i da se ne moraju provjeravati informacije.

„Parezija shvaćena u tom smislu je okrenuta protiv istine. Parezija u pozitivnom smislu znači iznositi istinu onakva kakva jeste, bez zatamnjivanja te istine, da se ništa ne ispušta, da se govori i čak bez obzira prema drugima, da se mora izgovarati neovisno od toga ako može izazvati nelagodu kod ljudi“, ističe Bojić.

No, kako je dodao, ni to nije sve. Da bi istina bila potpuna, postoje dva uslova - onaj koji izgovara istinu, ne izgovara kao svoje mišljenje već da se obaveže njome, i drugi uslov je da mora biti povezano s rizikom.

„Ako tu istinu iznosimo pojedincu, ako je upućena u društvu, onda možemo doći u nelagodne situacije, posebno onda ako se tiče onoga ko ima moć nad nama i da može uticati na našu egzistencijalnu sigurnost“, govori Bojić.

Ovaj stari pojam je uveo u predavanje jer, kako kaže, može se aplicirati na savremeno novinarstvo koje je, kako je rekao, „brbljavo“, koje u detalje piše, piše i o nevažnim stvarima. Takvo je, kako je dodao, posebno važno kada je riječ o tabloidima i portalima koji se bave nevažnim stvarima.

„Ono je često lišeno istine i ako i ima istine, takvog novinarstva se moramo čuvati – ono je propagandno i jasno se upotrebljava za interese jednog čovjeka ili ljudi. S druge strane imamo novinarstvo koje pareziju koristi u pozitivnom smislu, koje se obavezuje prema istini i iznosi istinu kada je nelagodna i kada može donijeti puno loših iskustava“, kaže.

Novinar treba progovoriti o onome o čemu se šuti

Naveo je primjer studije Nilsa Melzera, specijalnog izvjestitelja Ujedinjenih nacija za pitanja tortura, posvećene slučaju Juliana Asangea, osnivača WikiLeaksa, i koji je rekao da je slučaj Assangea pokazao koliko su i one najmoćnije vlasti vrlo osjetljive na to kada se njihove mračne tajne o zlostavljanju, korupciji, kriminalu iznesu u javnost.

Bojić je dodao kako je neočekivano to što je i jedan dio medija, novinara i intelektualaca veći problem vidio u tome što je Assange objavio dokumente koji razotkrivaju nasilje i zlostavljanje jer se smatra da „moraju postojati državne tajne“.

„Zamislite pojam države koja ima tajne prema svojim građanima“, istakao je Bojić.

„Nije samo riječ o njemu, riječ je da se spašava demokracija. Ako nije moguće govoriti istinu bez posljedica, onda mi živimo u društvu koje se voli zvati demokratskim, ali kada se dirne ondje gdje se ne bi smjelo dirati, tada ti ljudi postaju žrtve tih sistema“, naglašava.

S tim u vezi, Bojić je mladim novinarima i onima koji studiraju novinarstvo poručio da bi bilo dobro, uz teorijsku izobrazbu, da prate pojedinačne slučajeve novinara i novinarki koji se usude progovoriti o onome o čemu se šuti, jer kako je naglasio, novinarstvo je često više označeno onim što se ne iznosi, što se ne kaže.

„Kad gledamo naše javne servise uvijek treba postaviti pitanje – šta se to prešutjelo danas, jer tamo se prave prilozi, odnosno pravi se ono što određena frakcija traži. Ili ako čitate novine – treba se zapitati zašto je ova tema važna kad ima i puno važnijih tema“, podcrtao je.

'Nacional-žurnalizam' i proizvodnja histerije

„Suvremeno novinarstvo ako želi sačuvati dostojanstvo svog poziva, mora sačuvati važnost istine u našem društvu“, dodao je Bojić.

U svome izlaganju Bojić je ukazao i na problem o kome je, kako je rekao, davno progovorio Peter Sloterdijk, odnosno pojam takozvanog „nacional-žurnalizma“. Taj termin je u našem jeziku, kako je istakao Bojić, aktuelizirao novinar Viktor Ivančić u eseju „Novinarstvo i duh kapitalipse“. Sloterdijk govori o tome kako savremeno novinarstvo preuzima ulogu uzbuđivanja nacionalnih državnih zajednica i povezivanja u grupe. Ono pri tom proizvodi histeriju i panike, kaže Bojić.

U drugom, kasnije objavljenom eseju „Stres i sloboda“, Sloterdijk je, dodao je Bojić, govorio i o tome kako mediji proizvodeći takve histerije unutar jednog kolektiva zapravo vrše jednu nečasnu ulogu da se oni stalno vode time da je važno svakodnevno proizvoditi ili ukazivati na neke zajedničke brige i onda se ti kolektivi udružuju i počinju slušati samo ono što se sluša zajedničko, gledati samo ono što nam svima odgovara i vrlo često to nacionalno novinarstvo, da bi postiglo takav efekt unutar vlastitog kolektiva, etičkog, državnog ili religijskog, ono se nužno mora ogriješiti i o takozvanog drugog. Mora se proizvesti neki vanjski neprijatelj, odnosno drugi koji utiče na naše strahove i naše brige.

To je, kako je rekao, spomenuo iz razloga jer veliki broj novinara i javnih servisa, pa i privatnih medija, kreće se samo unutar svoje grupe. Prema riječima Bojića, to je vrsta manipulativnog i propagadnog novinarstva.

Ipak, kako se nadovezao, jasno je da je svako od nas naslijedio određene identitete, odnosno da je svako naše „ja“ povezano sa nekoliko „mi“.

„Zato je danas jako izazovno, vidimo da je tako i u svijetu, koliko je puno govora o identitetima i strahovima za identitete, zato je važno ozbiljno nositi svoj identitet ali to su laži koje nas vežu, jer to ne znači da ima istine, da bismo te identitete mogli nositi bez balasta prošlosti, moramo ih pročišćavati. Zato bi odgovorno novinarstvo značilo da ja kao novinar najprije i na prvom mjestu moram iznositi one nelagodne istine koje se tiču i vlastitih identiteta. Tek tad ostvarujem pravo da mogu govoriti“, istakao je.

Govoreći o obrazovanju, Bojić kaže da naše društvo zovemo društvom znanja, te dodao da jeste činjenica da puno više ljudi ima pristup obrazovanju, ali isto tako je spomenuo da neki filozofi upozoravaju da se ne trebamo zanositi time. Iako ima sjajnih eksperata u određenim područjima, široko znanje za naša društva ne možemo tvrditi, rekao je Bojić.

„Novinar mora znati više, on mora znati najveći broj istina zato njegovo obrazovanje mora biti jako fundirano. Istraživačko novinarstvo – zašto je ono teško i zašto se rijetki odlučuju za njega? Zato što traži puno rada, znanja, istraživanja. Ljudi koji su obrazovaniji, opreznije operiraju sa činjenicama, opreznije se odnose prema drugima. Njima je teže manipulirati. Ondje gdje je manje znanja, jako je lako manipulirati“, poručuje.

Tri etike važne za novinara

Prema Dragi Bojiću, tri vrste etika su važne u životu novinara.

„Na prvom mjestu je alto-etika. Naša osobna, individualna etika, nju ništa ne može zamijeniti. Isključiva odgovornost za našu moralnost je na nama. Niko ne može zamijeniti naše ime i prezime. Danas, kada se neki novinari kriju iza inicijala, to je potpuna odsutnost neodgovornosti. Čovjek mora preuzeti odgovornost za svoju izgovorenu i napisanu riječ. Alto-etika je najindividualniji čin svakog čovjeka a posebno čovjeka zvanja novinara koji ulazi u javnost i od kojega publika i očekuje da se može pouzdati u ono što on iznosi. Novinar se nikad ne bi smio odreći svoje vlastite etike, ako se to dogodi, onda on postaje nevidljivo sredstvo u rukama onih koji mogu manipulirati njegovim vlastitim radom“, obrazložio je.

Na drugom mjestu je, prema riječima Bojića, socio-etika, koju nasljeđujemo, i koju stalno treba propitivati.

„Ako mi kod kompleksnih i teških, kontroverznih tema kažemo 'to tako uvijek biva', mi se zapravo možemo ogriješiti u potpunosti o etiku. Čak i onda kada su nam zakoni kakvi kakvi jesu, kada su konvencije prihvaćene... Spomenut ću primjer filozofa Zygmunta Baumana koji u svojoj studiji Modernost i holokaust zaključuje sljedeće, potpuno ispravno:  to najjezivije zlo koje se dogodilo u povijesti 20. stoljeća nije bilo neplanirano, nije to učinila neka nekontrolirana rulja, već disciplinirani ljudi. Mi bismo to isto mogli gledati za genocid koji se čini nad palestinskim narodom. Ne rade to odmetnici nego država kao aparat, posve isplanirano. To rade vrlo obučeni ljudi. Tako je sa socio-društvenim etikama. Novinar mora uvijek iznova postavljati pitanja. Ovih mjeseci zasuti smo temama o našim prošlostima. Dužnost novinara je da dovodi u pitanje društvenu etiku“, naglasio je.

Treća, koja je, kao je istakao, izuzetno važna je etika otpora.

„Često se nađemo u situacijima, razmišljanjima da je uzlaudno ono što pokušavamo. Ako smo preslabi da se nosimo s nekim jačim konkurentima u našim društvima, kao što su ekonomski i politički, uvijek nam ostaje mogućnost etike otpora da u nečemu ne sudjelujemo. Ne želim biti u zavadi sa samim sobom. I onda kad se etikom otpora ne može nešto promijeniti ali i to je važan etički čin – ja u tome neću sudjelovati“, poručio je.

Predavanje je završio rečenicom: „Biti novinar u našoj zemlji, zemlji razlika, različitih identiteta, zemlji različitih povijesti, razumijevanja interpretacija povijesti, značilo bi da iznosimo nelagodne ali važne istine za našu zajednicu, da je ponajprije iznosimo o identitetima i grupama kojima mi pripadamo, da to činimo odgovorno i da smo empatični za one preko kojih se najviše prelama laž: obespravljenim, marginaliziranim i poniženim. Ondje gdje strada istina, nakon toga stradavaju ljudi“.

Predavanje fra Drage Bojića je bilo organizovano u saradnji Fakultetom političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Centrom za kritičko mišljenje i portalom Tačno.net.

___