Mali medijski prostori, kao što je Bosna i Hercegovina, rijetko mogu sebi priuštiti luksuz specijalizacije novinara za određene teme. Osim nekoliko izuzetaka, kao što su sportski novinari ili politički analitičari, nema redakcija, a posebno nema dopisništava u kojima bi se novinari mogli baviti samo temama okoliša. Iako je dijapazon tih tema jako širok, od otpada, zagađenja zraka, vode ili tla, buke, hemikalija, zaštićenih područja, biodiverziteta, pa sve do klimatskih promjena, u BiH danas nema novinara koji sebi mogu priuštiti da se bave isključivo takvim temama.

S obzirom na to da su teme o okolišu prilično zahtjevne i podrazumijevaju da onaj ko o takvim temama izvještava mora odlično da vlada stručnim pojmovima iz oblasti prirodnih i tehničkih nauka, ali i prava i ekonomije, nije čudno što ti medijski prilozi nerijetko sadrže greške, pogrešne ili nepotpune informacije, koje javnost mogu obmanuti ili navesti na pogrešne zaključke.

Drugi problem s kojim se novinari susreću kod izvještavanja o okolišu je nedostatak pouzdanih i relevantnih informacija od nadležnih institucija. Istovremeno, internet je preplavljen poluinformacijama i nezvaničnim podacima koje objavljuju nevladine organizacije, ili proizvođači mjerne opreme. Nevladine organizacije pokušavaju popuniti prazan prostor koji su im ostavile nadležne institucije, a priroda njihovog djelovanja i jeste alarmiranje javnosti i korištenje medijskog prostora kako bi se nadležni natjerali da djeluju. Proizvođači mjerne opreme, s druge strane, imaju za cilj da na tržištu plasiraju svoju opremu, pa tako koriste interes javnosti da naprave globalnu mrežu mjernih uređaja, koji šalju podatke na servere i tako omogućavaju javnosti da bude aktivno uključena u identificiranje i kvantificiranje problema. Naravno da ti podaci ne mogu zamijeniti zvanične, ali je upravo to najčešća greška koja se javlja prilikom medijskog izvještavanja – da se nezvanični podaci koriste kao da su zvanični.

Primjer 1: Izvještavanje o deponiji otpada u Mostaru

Grad Mostar, pored bremena neodržavanja lokalnih izbora i praktično suspendovane demokratije, nedavno je u žižu javnosti došao i nakon incidenta nasilnog uklanjanja građana koji su protestima zahtijevali rješenje problema deponije otpada. Postupak organa reda u tom slučaju jako podsjeća na sličan incident u Kruščici, koji je postao globalno poznat nakon što su pripadnici policijskih snaga uz primjenu sile pokušali omogućiti prolaz građevinskim mašinama privatnog investitora usprkos protivljenju mještana. Medijsko pokrivanje incidenta u Mostaru bilo je dosta slabije nego u slučaju Kruščice, možda zato što se ne radi o privatnom investitoru, nego o javnom preduzeću koje se bavi zbrinjavanjem otpada. U oba slučaja radi se o sredini koja je dodatno opterećena bremenom nacionalnih podjela koje se odražavaju na politiku i na upravljanje javnim dobrima, a nacionalnih podjela nije bilo kod onih koji su učestvovali u protestu, ni u Kruščici niti u Mostaru. Zvaničnoj politici u BiH ne odgovara bilo kakva aktivnost koja nije podijeljena po etničkim kriterijima, tako da ima osnova za sumnju da se radi o namjernom potiskivanju takvih vijesti.

Oni mediji koji jesu izvijestili o policijskoj akciji protiv onih koji su učestvovali u blokadi deponije, prilično su korektno izvještavali o tom problemu. Kako je situacija manje-više jasna, jer deponija radi bez okolinske dozvole, nema nikakvih detalja koji bi zahtijevali stručnost i posebnu ekspertizu, izvještači su se uglavnom fokusirali na odnos policije i njihovu (ne)profesionalnost.

Ista ta deponija bila je predmet medijskih naslova i u maju ove godine, kad su aktivisti tvrdili da je na odlagalište komunalnog otpada deponirana određena količina dehidriranog mulja s postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Mostaru s visokim koncentracijama teških metala. Oslobođenje je u julu objavilo da "dehidrirani mulj sadrži visoke koncentracije teških metala i drugih kemijskih spojeva", pozivajući se na analizu Federalnog zavoda za agropedologiju. U augustu je portal hercegovina.info objavio da je naknadnom analizom koju je uradila laboratorija iz Hrvatske utvrđeno da su sadržaji teških metala i piralena ispod dozvoljenih i da se "dehidrirani mulj može koristiti u poljoprivredne svrhe". Portal bljesak.info u septembru prenosi izjave lokalnih aktivista i jednog domaćeg eksperta da analiza nije bila validna jer je laboratorija iz Hrvatske akreditirana samo za analize krutog otpada, a da se u slučaju mulja radi o otpadu koji ima samo 20% suhe tvari.

Nakon čitanja takvih vijesti, javnost više ne zna kome da vjeruje, jer svaka naredna vijest demantuje prethodnu. Jedino što se može zaključiti je da tu nisu "čista posla" – i bukvalno – jer se radi o visokom riziku po okoliš, a informacije su kontradiktorne, nepotpune i zbunjujuće. Takve informacije dovode do protesta građana, kojima su nedavno počeli da pristižu i prekršajni nalozi.

Primjer 2: Izvještavanje o piralenu u Banjoj Luci

Otprilike u isto vrijeme kad i vijest o zagađenju teškim metalima i piralenom u mulju s mostarske deponije, pojavila se i vijest iz Banje Luke, gdje su također aktivisti i mediji tvrdili da je u poslovnoj zoni tlo zagađeno piralenom i teškim metalima, otkrivenim u uzorcima krvi zaposlenih na toj lokaciji. Mediji su i u tom slučaju prilično korektno izvještavali, prenoseći većinom izjave stručnjaka, inspektora i zdravstvenih radnika, dajući u člancima i objašnjenja o posljedicama po zdravlje koje se mogu javiti zbog takvog zagađenja.

Međutim, zanimljivo je uporediti kako su mediji početkom decembra prenijeli informaciju o propaloj prezentaciji holandskog eksperta, koji je za prezentaciju o načinima rješavanja problema s piralenom naplatio 50.000 američkih dolara. Javni servisi (RTRS, BHRT) prenijeli su samo suhoparnu informaciju da je prezentacija održana i da situacija nije alarmantna, bez posebnih detalja, dok su drugi mediji objavili da je inspektor bio razočaran rezultatima koji nisu ponudili konkretna rješenja. Nezavisne su objavile da "Holanđani nisu ponudili konkretno rješenje za piralen u 'Incelu'", a portal Srpskainfo je otišao korak dalje, naslovom "PAPRENA PREZENTACIJA Praznu priču o piralenu platili 50.000 dolara". U njihovom tekstu navodi se da je prezentacija "naljutila sve prisutne na tom sastanku". Teško je reći da li se radi o podilaženju javnih servisa međunarodnoj organizaciji koja je finansirala to istraživanje (UNDP) ili samo o različitom pristupu cijeloj priči.

Primjer 3: Izvještavanje o zagađenju zraka

Početak zime u Bosni i Hercegovini svake godine obilježe koncentracije zagađujućih materija u zraku iznad dozvoljenih granica. Mediji u BiH koriste tu situaciju da javnost obaspu nizom priloga koji javnosti često ne pruže kompletnu i relevantnu informaciju, nego se utrkuju ko će objaviti šokantniju i "opasniju" vijest koja privlač bolesnu znatiželju javnosti za lošim vijestima. U naslovu mora biti barem jedno "naj", šta god to značilo, bez obzira da li je utemeljeno na stvarnim i pouzdanim činjenicama ili je samo rezultat nečije procjene.

Uobičajeno za moderni Balkan, poželjni su naslovi koji izazivaju strah: "Zagađenost vazduha u Sarajevu: Policija na putevima sprovodi mjere", vjerovatno u skladu s politikom koju sprovodi javni servis RTRS. Iako se u tekstu navodi da policija u stvari kontroliše motorna vozila i izdaje upozorenja da je na snazi epizoda tokom koje nije dozvoljena upotreba vozila koja više zagađuju zrak, naslov je pretenciozno usmjeren ka raspirivanju straha i nepovjerenja građana.

Ni drugi mediji nisu manje skloni senzacionalističkim naslovima: "Zagađenje zraka u BiH: Sarajevo se GUŠI u smogu", "Kako ljudi umiru u Sarajevu od zagađenja zraka i čestica?", "Sarajevo i dalje opasno zagađeno: Ko može neka ne izlazi!", "BALKAN SE GUŠI/ U Evropi samo Sofija zagađenija od Sarajeva, zagađen zrak i u Zenici i Jajcu", "SITUACIJA ALARMANTNA Na području Sarajeva vazduh veoma zagađen, IZDATO UPOZORENJE", "Zona sumraka: Pogledajte kako izgleda jutarnja vožnja kroz zagađeno Sarajevo". Iznenađuje i to što su neki mediji za koje nismo navikli da objavljuju nekvalitetne tekstove u ovom slučaju zakazali, pa tako Žurnal.info piše da "gradske vlasti lažu o tome kako je vazduh u Banjaluci izvanredan, iako se ljudi guše u smogu, jer niti se mjeri ono što treba da se mjeri – indeks PM2.5 niti je ono što mjere javno dostupno u realnom vremenu". Indeks PM2.5 ne postoji, postoje koncentracije čestica sitnijih od 2,5 mikrometra koje se označavaju skraćenicom PM2,5 (Particulate Matter), a indeks kvaliteta zraka je pokazatelj koji se koristi da kombinaciju polutanata predstavi jednom brojčanom vrijednošću. Ako se novinarka već usudila da (opravdano) kritikuje zvanične institucije što ne objavljuju podatke o zagađenju blagovremeno i da se ne mjere svi polutanti koje bi trebalo mjeriti, trebala se prethodno informisati o stručnoj terminologiji. Na ovakav način informaciju pretvara u trač i samo daje izgovor organima vlasti da takve kritike zanemare jer "nisu dovoljno stručne". Najlakše se odbraniti od pritiska javnosti diskreditacijom onoga ko prenosi vijest.

Rijetki su mediji koji prenose izjave institucija nadležnih za pitanja zagađenja, ili koji se pozivaju na zvanične podatke hidrometeorološkog zavoda. Agencija SRNA jedan dan je prenijela podatke o zagađenju zraka iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda, nekoliko dana kasnije podatke o zagađenju zraka s web stranice udruženja Eko akcija, a naredni dan podatke koje objavljuje Američka ambasada u Sarajevu. 

Brojni domaći mediji pozivaju se na podatke koje objavljuje portal švicarskog proizvođača mjernih uređaja Airvisual, koji preuzima zvanične podatke koje objavljuju državne agencije i institucije, dopunjuje ih podacima s uređaja koje možete kupiti od njih, a zatim ih preračunava u indeks kvaliteta zraka. Podaci na tom portalu jesu kvalitetno obrađeni, mogu se lako pretraživati na interaktivnoj mapi, a dostupni su i podaci za prethodne sate ili dane, pa se može pratiti trend koncentracija i njihova prognoza. Podatke iz Banje Luke objavljuje portal PurpleAir, koji koristi samo mrežu vlastitih senzora uvezanih u globalnu mrežu. Ni senzori Airvisual ni senzori PurpleAir nisu kalibrirani i ne mogu se koristiti za zvanična mjerenja. Oprema koju koriste hidrometeorološki zavodi i agencije za zaštitu okoliša skuplja je i nekoliko stotina puta i zahtijeva skupo održavanje i kalibraciju. Mreže jeftinih senzora mogu poslužiti za grube procjene ali nikako ne mogu predstavljati ozbiljnu i zvaničnu informaciju.

Mediji najčešće prenose podatke preuzete s web stranice nevladine organizacije Eko akcija iz Sarajeva. Ta organizacija prikuplja zvanične podatke i obrađuje ih u vidu "indeksa kvaliteta zraka", koji pojednostavljeno prikazuje kvalitet zraka uzimajući u obzir koncentracije više zagađujućih materija, preuzete sa svih javno dostupnih mjernih uređaja u BiH.

Metodologija za proračun indeksa kvaliteta zraka nije globalno jedinstvena, nego se prilagođava lokalnim uslovima. Najčešće su u upotrebi kineski i američki indeks, koji koriste različite formule i granične vrijednosti za proračun indeksa iz izmjerenih koncentracija sumpor dioksida, azotnih oksida, ozona, prašine itd. Indeks koji koriste evropske zemlje ima znatno niže granice za povećano zagađenje, jer je, zahvaljujući primjeni EU direktiva, zrak u EU drastično manje zagađen nego u Kini, Indiji pa čak i u SAD.

U Federaciji BiH je u julu ove godine konačno usvojen pravilnik za određivanje zvaničnog indeksa po kojem se kvalitet zraka dijeli u šest kategorija, prema opasnosti po ljudsko zdravlje, ali još uvijek nije ušao u širu upotrebu. Razlog vjerovatno leži u tome što ga čak ni hidrometeorološki zavod ne objavljuje na svojoj web stranici nego samo na aplikaciji za mobilne telefone, koju baš i nije jednostavno pronaći. Na toj stranici još uvijek su dostupne samo satne koncentracije pojedinih polutanata, a dnevni prosjeci se izračunavaju i objavljuju samo radnim danima.

Primjer 4: Izvještavanje o smanjenju industrijskog zagađenja zraka

Portal Zenicablog objavio je vijest o tome da kompanija, godinama identifikovana kao najveći zagađivač u Zenici, "planira smanjiti emisiju za 30 posto u Evropi do 2030". Pažljivim čitanjem uoče se dvije činjenice koje promaknu nedovoljno informiranom čitaocu, a iz kojih se vidi da taj plan nema apsolutno nikakve veze sa Zenicom, osim što će investicije biti velike u drugim fabrikama te korporacije, a ne u zeničkoj:
1. Planira se smanjenje emisija UGLJIKA, odnosno ugljen dioksida, koji ne zagađuje zrak nego utječe na klimatske promjene. U Zenici je daleko hitnije i važnije smanjiti emisije sumpor dioksida, prašine, azotnih oksida i organskih polutanata – benzena, benzo(a)pirena, teških metala... čega u tim planovima nema.
2. Cilj obuhvaća ravne čelične proizvode – korporacija u Evropi ima 13 postrojenja za proizvodnju lima (flat products) i 14 za proizvodnju profila, šina, armature i slično (long products). Postrojenja u Zenici su u drugoj grupi (long products) i na njih se taj plan ne odnosi.

Vijest sadrži i jednu dezinformaciju, da "pored Bosne i Hercegovine, ova kompanija ima svoje pogone i u Sjevernoj Makedoniji". Naime, korporacija je pogon u Sjevernoj Makedoniji nedavno prodala drugoj korporaciji – Liberty House Group, kako bi od EU dobila saglasnost za preuzimanje pogona na jugu Italije, u Tarantu.

Da li se radi samo o prenošenju korporativne vijesti, plaćenom oglasu, ili nečemu drugom, to ne možemo znati jer nije naveden izvor, ali naslov upućuje na pogrešne zaključke i ne doprinosi traženju rješenja, nego, naprotiv, njegovom zataškivanju.

Koliko koštaju rješenja za zaštitu okoliša?

Da bi Bosna i Hercegovina samo primijenila pravnu stečevinu EU i tako stvorila uslove da dovede stanje okoliša u nivo ravan onom u EU, procjenjuje se da je potrebno sedam milijardi eura (izvor: Strategija usklađivanja propisa pravnoj stečevini EU u oblasti zaštite okoliša/životne sredine BiH), od čega su dvije milijarde za zrak, miijarda za otpad a skoro četiri milijarde za upravljanje vodama.

S druge strane, u istom dokumentu se procjenjuju i koristi od ulaganja tih sredstava na 13 milijardi eura, a koje obuhvataju: zdravstvene koristi (uštede u liječenju bolesti izazvanih zagađenjem), očuvanje i ušteda troškova resursa, koristi za ekosisteme i društvene koristi.

Tako visoki troškovi potrebnih ulaganja samo u očuvanje okoliša pokazuju koliko je važno problemu zaštite okoliša pristupati sistemski, koordinirano, naučno utemeljeno i racionalno, jer Bosna i Hercegovina je siromašna država i ne smije sebi priuštiti luksuz pogrešnih poteza čije posljedice mogu biti preskupe. Javnost mora biti pravovremeno i potpuno informirana, a ogroman teret odgovornosti za to nose upravo mediji. Krajnje je vrijeme da se uz sportsku, kulturnu i crnu hroniku u medijima uvede i hronika zaštite okoliša, jer nemamo rezervnu planetu.

Da se ne bi stekao pogrešan dojam da je sva odgovornost ovim tekstom prebačena na leđa novinara, ne smije se zaboraviti da Bosna i Hercegovina ima brojne institucije koje su plaćene da upravljaju zaštitom okoliša, a mediji predstavljaju samo jednu od karika u lancu informiranja javnosti, formiranju stavova građana i svojevrsnog pritiska na institucije vlasti. Institucije obuhvataju ministarstva svih nivoa, agencije, zavode, institute, uprave, inspekcije, laboratorije, koji se uglavnom plaćaju novcem poreznih obveznika. Oni su ti koji su zaduženi i direktno odgovorni za stanje okoliša u BiH.

Troškovi i koristi usklađivanja BiH pravnoj stečevini EU (izvor: Strategija usklađivanja propisa pravnoj stečevini EU u oblasti zaštite okoliša/životne sredine BiH)

___