Odgovornost izvještavanja o ratnim zločinima
Odgovornost izvještavanja o ratnim zločinima
Potrebno je navesti kontekst, koristiti kredibilne izvore i izbjeći relativizaciju.
foto: Pixabay
Mediji imaju važnu ulogu u oblikovanju kolektivnog pamćenja i društvenih narativa, posebno u postkonfliktnim društvima. Važno je da novinari, urednici i medijske kuće poštuju profesionalne i etičke standarde, ukazuju na dezinformacije, kontekstualizuju sadržaje i edukuju javnost prilikom izvještavanja o ratnim zločinima ili njihovom negiranju, poručuju komunikolozi i novinari.
Samo jedan medij u BiH, Detektor.ba, kontinuirano izvještava o suđenjima za ratne zločine i prati rad pravosuđa otkako se ti zločini procesuiraju pred Sudom BiH. Ostali mediji uglavnom izvještavaju o značajnijim predmetima, dok neki selektivno pristupaju izvještavanju i ignorišu određene slučajeve.
Mediji koji su podložni političkim ili finansijskim pritiscima prenose izjave kojima se negiraju zločini, bez uredničke reakcije ili konteksta. Neki to čine i nenamjerno.
“Mislim da su uticaji narativa, ali i politički i nacionalni pritisci, onemogućili mnoge medije da izvještavaju i pišu o ovim temama. To svakako dovodi do toga da mlađe generacije ne uče o ratnoj prošlosti i da često vjeruju iskrivljenim informacijama”, kaže Azra Husarić Omerović, novinarka Balkanske istraživačke mreže u BiH.
Profesionalna i morala obaveza novinara
Mediji imaju snažan utjecaj na formiranje mišljenja i stavova kroz potenciranje ili zanemarivanje određenih tema, kao i kroz naglašavanje, prikrivanje ili minimiziranje pojedinih informacija, kaže profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Irena Praskač-Salčin.
“Sadržaji koji potiču neistinite i neobjektivne narative i koji su kreirani pod bilo kojom vrstom ekonomskog ili političkog pritiska manipulišu našim načinom razmišljanja”, smatra Praskač-Salčin.
Promocijom onih koji negiraju zločine, mediji doprinose širenju takvih narativa, kaže Selma Jatić, urednica RTV Slon.
“Vrlo često možemo vidjeti naslove koji su zapravo tvrdnje kojima se negira zločin, a tek u tekstu se navodi ko je to izjavio, uključuju se i drugi sagovornici koji to osuđuju i slično. Međutim, publika koja čita samo naslove – a znamo da je takvih mnogo – percipira samo tu početnu tvrdnju”, kaže urednica iz Tuzle.
Imajući to u vidu, mediji snose veliku odgovornost da pravilno kontekstualizuju informacije i jasno razgraniče činjenice od interpretacija.
“Ako svaki dan započinjete dnevnik citatom, izjavom ili slikom negatora genocida ili relativizatora zločina, i pritom prenosite sve njihove izjave – čak i statuse na društvenim mrežama – uz istaknute i senzacionalističke naslove, vi zapravo u velikoj mjeri pomažete širenju tih štetnih narativa”, smatra ona.
Naglašava da to ne znači da takve vijesti treba ignorisati, ali je neophodno pronaći jasnu granicu i odgovarajući ugao iz kojeg će te informacije biti plasirane u javnost.
Magistrica komunikologije i studentica doktorskog studija na polju komunikologije, Amina Vatreš, napominje da je za novinare koji izvještavaju o ratnim zločinima ili njihovom negiranju važno pridržavati se nekoliko ključnih principa kako bi izvještavanje bilo etički odgovorno.
“Prije svega, potrebno je osigurati kontekstualizaciju – izbjeći dehistorijalizaciju i fragmentirano izvještavanje, te svaki zločin prikazati unutar šireg povijesnog i političkog okvira koji omogućava razumijevanje uzroka i posljedica”, rekla je Vatreš.
Jednako važna je verifikacija informacija i oslanjanje na relevantne i kredibilne izvore, poput presuda Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, dokumenata Ujedinjenih nacija i izvještaja organizacija za ljudska prava.
Posebno je bitno naglasiti da novinari ne smiju pribjegavati relativizaciji zločina radi “balansa”, smatra Vatreš.
“Nužno je izbjegavati konstrukcije koje stavljaju istinu i laž u istu ravan. Također, potrebno je njegovati empatiju i etičku senzitivnost, pri čemu se žrtve ne smiju tretirati kao puki informanti, već kao subjekti s pravom na istinu i dostojanstveno predstavljanje”, naglasila je.
Njeno mišljenje dijeli i Nikola Marković, novinar sa više od dvadeset godina iskustva u radijskom i televizijskom novinarstvu.
“Novinar ima moralnu i profesionalnu obavezu da se suprotstavi relativizaciji zločina, ali na način koji ne potiče nove podjele. U središtu izvještavanja uvijek treba biti žrtva, pravda i istina”, podsjeća Marković.
Ne bi smjelo biti balansiranja između političkih interesa i istine, dodaje.
“Mediji nisu tu da udovoljavaju interesima političkih struktura, već da služe javnosti”, kaže Marković.
Za njega, objektivno i profesionalno izvještavanje o ratnim zločinima ne znači distancu ili neutralnost prema činjenicama – naprotiv, znači jasno i odgovorno navođenje onoga što se dogodilo, na temelju dokaza. Samo takav pristup, smatra Marković, može doprinijeti pomirenju i stvaranju zdravijeg društvenog okruženja.
“Prije svega, novinari trebaju biti dobro informisani, obučeni i vođeni etičkim kodeksima struke. Temama koje su politički i nacionalno osjetljive treba pristupati s dodatnim oprezom, ali ih ne treba izbjegavati. Profesionalna distanca, provjera izvora, upotreba kredibilnih informacija i davanje konteksta su ključni alati u borbi protiv dezinformacija”, poruka je Markovića.
Medijska pismenost i bolja regulacija
Pored profesionalnog medijskog izvještavanja, neophodna je i bolja regulacija društvenih mreža, kao i razvijanje vještina medijske i informacijske pismenosti.
Društvene mreže otvorile su prostor svakom pojedincu, omogućivši prikupljanje, obradu i diseminaciju različitih sadržaja, čime su dodatno usložnile pitanje kreiranja narativa o ratu, ratnim zločinima i ratnim zločincima, kaže Amina Vatreš.
Vatreš dodaje da digitalne platforme omogućavaju kreiranje alternativnih narativa koji osporavaju dominantne ili zvanične interpretacije događaja, posebno onih obilježenih revizionizmom ili etnonacionalnim selektivnim pamćenjem.
“S druge strane, algoritamska arhitektura digitalnih platformi – naročito društvenih mreža – ima tendenciju da favorizuje emocionalno nabijen, polarizirajući i senzacionalistički sadržaj, što često pogoduje širenju dezinformacija, govora mržnje i revizionističkih narativa”, kaže Vatreš.
Time se, kaže, stvara pogodno tlo za viralno širenje poricanja zločina, relativizaciju žrtava i promoviranje 'protunarativa' koji služe nacionalističkim ili populističkim agendama, ili – općenito uzevši – amplifikaciji laži.
Dodaje da nedostatak efikasne moderacije sadržaja i slaba transparentnost algoritama otežavaju borbu protiv ovih pojava, dok istovremeno algoritamska personalizacija može generirati intelektualnu izolaciju, zatvarajući korisnike u informacijske mjehure i onemogućavajući izloženost disparatnim izvorima. U takvom informacijsko-komunikacijskom okruženju, uvjerenja se radikaliziraju umjesto da se kritički preispituju, pojašnjava.
Praskač-Salčin naglašava da je neophodno i da korisnici, odnosno publika, posjeduju elementarna znanja iz oblasti medijske pismenosti kako bi razumjeli medijski diseminirane sadržaje i birali medijske kanale putem kojih će se informisati.
“Jačanje znanja iz oblasti informacijsko-komunikacijske i medijske pismenosti kod mladih jedan je od primarnih uvjeta kako za stvaranje kritički i analitički orijentiranog građanina, tako i za 'čist' medijski proizvod – podrazumijevajući da tako usmjeren medijski konzument može postavljati nove standarde medijskog kreiranja i rekreiranja koji će biti u funkciji unapređenja kvalitete života”, govori.
Sadržaj članka je isključiva odgovornost implementatora projekta i ne odražava nužno stavove Evropske unije, norveškog Ministarstva vanjskih poslova, Centra za promociju civilnog društva (CPCD), Centra za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) ili Instituta za demokratiju i medijaciju (IDM).
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.