Jørgen Samsø Nielsen je novinar iz Danske koji je pola godine radio kao tv reporter za kanadski CBC, dok je na Balkanu sarađivao sa BIRN-om. Šest godina je bio multimedijalni dopisnik danske nacionalne novinske agencije Ritzaus, za koju je izvještavao iz Nepala, SAD-a, Bolivije, Haitija itd. Od 2001. godine posjećuje balkanske države, da bi se u konačnici preselio u Beograd gdje kao freelancer piše za različite skandinavske publikacije. Trenutno je stipendista Brown instituta za medijske inovacije na univerzitetu Columbia u New Yorku, na kome je nedavno završio master studij o novinarstvu i politici, u okviru koga počinje rad na projektu “Mapiranje spomenika i sjećanja po bivšoj Jugoslaviji.” 

 

 

Region je prošao kroz nevjerovatnu transformaciju u odnosu na 2001. godinu, kad sam bio tu prvi put. Kapitalizam i tržišna ekonomija su prevladali. U procesu transformacije iz socijalističke države u kapitalističko tržište mali broj ljudi se obogatio kroz sumnjive privatizacije – nekadašnje državne kompanije došle su u ruke tajkuna i biznismena povezanih s političarima. Mislim da je, shvatajući to, jako puno ljudi izgubilo vjeru u politički sistem, demokraciju, transparentnost, a nada je bila na neki način obnovljena kad su počeli pregovori o pristupu EU. To sada djeluje isprazno, kako se ekonomska kriza u Evropi povećava. Čini se da mnoge zemlje u regiji nazaduju na demokratskim indeksima, kao što su oni o medijskim slobodama, a nedavni porast nacionalizma i političko-diplomatski sukobi između Srbije i Hrvatske tokom obilježavanja godišnjice Oluje, povećavaju zabrinutost. Bosna je priča za sebe. Posjetio sam zemlju početkom ovog stoljeća i bio u gradovima poput Mostara, Srebrenice i Banja Luke – raspoloženje je bilo sumorno. Vratio sam se u Mostar da bih radio na dokumentarcu 2006. godine i pronašao podijeljen grad u kome nije napravljen pomak. Sarajevo mi se učinilo kao suprotnost tome, kao vibrantan grad pun mladosti, koji želi da ide dalje. Ta želja se čini kao udaljen san jer je Bosna zarobljena sa najkomplikovanijim sistemom vlasti u svijetu, etničkom politikom, najvećim procentom nezaposlenosti u Evropi i ne tako bliskim mogućnostima za pristup EU. Prošlogodišnji protesti činili su se kao eksplozija bijesa protiv takvog stanja i vapaj za promjenom – ali nažalost to se nije reflektovalo na konkretne rezultate u politici. Ekonomska kriza je zadala snažan udarac i novinarstvu. Npr. velika promjena koja se dogodila u Srbiji nedavno je komercijalizacija i gašenje radija B92, koji je bio simbol medijske slobode još od devedesetih. Kada je nestalo finansiranja iz inostranstva, postalo je jasno da nije moguće opstati kao nezavisan medij u tržišnoj ekonomiji u kojoj je novac za oglašavanje pod kontrolom kompanija bliskih vladajućoj eliti i gdje se tajkuni i njihovi politički partneri udružuju da bi koristili mainstream, uglavnom tabloidne, medije kao propagandni alat. Kritički i nezavisni glasovi dolaze od medija koje finansiraju strane organizacije i države. Ova ostrva nezavisnog novinarstva su okružena morem mainstream medija koje često koriste da bi napali na njihov kredibilitet, što se moglo vidjeti na primjeru BIRN-a.

 

 

Prva stvar koja mi pada napamet je da su mnogi tabloidi ovdje u Srbiji praktično organi vladajuće partije i da usklađuju svoje izvještavanje sa njenim željama i zahtjevima. Za mene je ludost koliko se npr. Aleksandar Vučić pojavljuje u pozitivnom svjetlu u medijima i na naslovnim stranicama – to se nikad ne bi desilo u Danskoj, Kanadi ili SAD-u. Priča objavljena na Cenzolovci sve govori. Još postoji puno toga što nedostaje u izvještavanju o osobama na vlasti u Srbiji – ili bolje da kažem o osobi na vlasti. Stanje je više-manje slično u drugim zemljama regiona kad je riječ o medijskim slobodama. Čini se da postoji osjećaj za autocenzuru kod mnogih novinara na Balkanu u mainstream medijima – znaju gdje je povučena linija i da je ne smiju preći. S druge strane, pun sam divljenja za nezavisne medije koji se bave istraživačkim novinarstvom, poput BIRN-a ili tek formiranog KRIK-a. Ono što me trenutno brine u Srbiji jeste da veliki broj izbjeglica prolazi kroz zemlju i kroz Beograd, ali o tome se ne izvještava mnogo. Takođe, zbunjen sam činjenicom da je državna televizija RTS objavila dokumentarac sa jednostranim pogledom na Operaciju Oluja iz 1995. godine, u kome su prikazali Srbe koji su tada morali bježati, ali nisu spomenuli zločine koje su srpske snage počinile kada su preuzele kontrolu na tom području 1991. Ne možete izostaviti taj dio priče u dokumentarcu ako želite napraviti poštenu i iskrenu priču o onome što se dogodilo. 

 

 

Kada počinješ na novom radnom mjestu, moraš shvatiti „kod“: ko o čemu odlučuje, kome možeš predlagati kakve ideje, kome je najbolje otići da određenom vrstom priče itd. Dodatnu težinu sve to ima kada radiš u inostranstvu. Jedna od najvažnijih stvari koje sam shvatio jeste da se sve svodi na osnovnu novinarsku ideju i kako ćeš je pretvoriti u priču. Dok sam radio za CBC, konstantno sam tražio priče koje bih mogao predložiti na jutaranjim sastancima. To je pritisak koji svaki novinar poznaje, unutrašnji glas koji govori: “Moraš pronaći priču.” A kada nemaš background znanje na koje se tvoje lokalne kolege mogu pouzdati kada rade na pričama o politici ili kulturi, ostaje ti znatiželja i sposobnost da preispituješ stvari. Taj svoj hendikep i nedostatak znanja možeš pretvoriti u prednost. Preispitujući očigledne stvari i ono što svi drugi u redakciji uzimaju zdravo za gotovo, ideje i priče iznenada se pojavljuju iz tvoje autsajderske perspektive. Naravno, tvoja pitanja mogu biti jednostavno glupa – siguran sam da su mnoga moja bila tokom ovih godina i zahvalan sam kolegama na strpljenju – i nisu iskra iz koje se razvija priča. Ali sam otkrio, u svim zemljama i sa svim organizacijama sa kojima sam radio, da je takva perspektiva i način razmišljanja ono što trebaš da bi “preživio” i napravio razliku svojim radom. 

 

 

 

Jedan od trendova jeste “one-man-band” novinar koji može proizvoditi priču za više platformi istovremeno. Skoriji primjer je moj kolega Søren Hebsgaard koji je pratio ekspediciju koja je istraživala plastiku u moru. Naoružan kamerama, snimačima i laptopom, pravio je priče za radio, video i tv, za danske ali i međunarodne klijente. Na toj ekspediciji je sam sebe opisao kao “čovjeka-redakciju”. Jedna od stvari za koju vidim da se vraća je specijalizacija. Prije pet ili više godina trend je bio da se zapošljavaju novinari koji su imali opšte znanje i koji su mogli pokrivati bilo koju priču. Sada su se stvari preokrenule i sve više organizacija zapošljava novinare sa specijalističkim zanjem. Trend koji postoji ne samo u Danskoj nego širom svijeta je i utrka za klikovima i posjetama sajtu. Priča se ne mjeri po svojim pravim kvalitetima, kao što je dobro izvještavanje ili njena važnost, nego po tome do koliko ljudi dođe online. Nema ništa loše u tome, ali mislim da “klik kriterij” ne bi trebao postati sveobuhvatno mjerilo novinarskog rada. 

 

 

Danska je na vrhu indeksa koji mjeri medijske slobode, organizacije Reporteri bez granica. Ipak, mnogo se raspravlja o otvorenosti podataka u proteklim godinama, nakon što je usvojen novi zakon koji npr. isključuje slobodan pristup informacijama iz dijela zakonodavne procedure u ministarstvima. To je dovelo do snažnih kritika i nazvano je „bombom koja leži ispod građanskih sloboda“. Poslije nedavnog skandala – danske verzije skandala News of The World – u koji je bio umiješan tabloid koji je nelegalno kupovao informacije od javne institucije za kreditne kartice, s ciljem da prati kraljevsku porodicu i slavne osobe, političari sada prijete da će uvesti oštrije sankcije za novinare i urednike koji prekrše zakon. Pitanje je da li bi svi novinari trebali biti kažnjeni zbog djela nekolicine loših. Generalno, političari i javni službenici sarađuju s medijima - javljaju se na telefon, odgovaraju na mailove i daju intervjue. Ali postoji sporost u radu takvih institucija, kao i na drugim mjestima, u većoj ili manjoj mjeri. Dio objašnjenja leži u sukobu kultura gdje novinarima informacije trebaju što je brže moguće, a političari i službenici ne žele raditi užurbano nego se žele osigurati da ništa osjetljivo ne procuri neplanirano.

 

 

Profesionalno, najveći izazov bilo mi je izvještavanje o zemljotresu u Haitiju, koje sam radio za dansku novinsku agenciju 2010. godine. Poslali su me avionom u glavni grad Port-au-Prince a imao sam malo vremena za pripremu. Proveo sam tamo dvije sedmice izvještavajući o katastrofi. Zbog straha od novih zemljotresa, spavao sam u kampu pored praznog bazena i izvještavao za štampu, online i tv medije. Jedna od mojih priča bila je o siromašnom području Cité Soleil, koje se smatra za jedno od najopasnijih mjesta na zapadnoj hemisferi. Obučen u punu zaštitnu opremu, pratio sam rad deminera na planinama između Kosova i Albanije, za priču o kasetnim bombama koje su ostale tamo poslije NATO bombardovanja 1999. Prošle godine izvještavao sam o poplavama na Balkanu, ponovo za tv, radio, štampu i online publikacije. Trenutno radim na narativnom profilu o premijeru Srbije Aleksandru Vučiću u kome želim da prikažem i današnju Srbiju, te izazove i promjene sa kojim se ona suočava. Čini se da je gospodin Vučić u središtu svega toga. Pokušavam da dobijem intervju s njim ali sam udario u zid šutnje – i objašnjenje da treba mnogo vremena da se to organizuje zbog sigurnosnih briga. Nastavit ću pokušavati i nadam se da ću uspjeti.