Elena Stancu je freelance novinarka iz Rumunije koja sarađuje sa većim brojem publikacija, uključujući Marie Claire, National Geographic, Esquire, Men’s Health i lokalne magazine. Počela je raditi kao novinarka prije 10 godina i uglavnom piše o nasilju u porodici, trgovini ljudima, životu unutar zatvora i diskriminaciji manjina. Zbog novinarstva se odrekla komfora i živi u tzv. rekreacijskom vozilu (RV).

Foto: Cosmin Bumbut

Nedavno si bila među finalistima za prestižnu Kurt Schork nagradu u kategoriji freelance novinarstva a ranije si osvajala i druga priznanja. Šta to znači za tebe?

Bilo koja vrsta nagrade je poticaj za mene. Prije svega jer živim u maloj zemlji i obično se suočavam sa frustracijom malih kultura – ništa što pišem, istražujem i objavljujem nije od međunarodnog značaja. Osim toga, rumunski mediji se bore s velikim gospodarskim problemima i novinari jedva da mogu pokriti životne troškove. U 2013. godini sam bila nagrađena za priču u okviru programa Balkan Fellowship for Journalistic Excellence. Istraživala sam korupciju u rumunskom zdravstvenom sistemu. Mediji su ranije pisali samo o korumpiranim liječnicima koji traže i uzimaju mito od pacijenata, ali ovaj fenomen nije analiziran dublje, niti su istraživani razlozi koji mladog studenta medicine pretvaraju u beskrupuloznog  liječnika. A objašnjenje su brojna mita koja mora platiti kako bi uopšte postao liječnik.

Elena Stancu

Trenutno radiš na dva zanimljiva projekta za koja si dobila stipendije?

Prošle godine, sa rumunskim fotografom Cosminom Bumbutum, koji je i moj dečko, dobila sam Rosalynn Carter Fellowship for Mental Health Journalism  – radimo na multimedijalnom projektu o nasilju nad djecom. Polazna tačka nam je bilo istraživanje organizacije Save the Children koje je pokazalo da 63 posto rumunske djece priznaje da je pretučeno od strane roditelja, dok 38 posto roditelja priznaje da tuče svoju djecu, a 20 posto smatraju da je premlaćivanje obrazovanje. U Rumuniji je šamaranje djece kad ne slušaju prihvatljivo ponašanje. Premlaćivanje je dio naše kulture i samo brzim pogledom oko sebe smo došli do ovog zaključka: mladi i stari, kriminalci i vrijedne majke, bankari i hipsteri, odrasli današnje Rumunije, u sebi nose ožiljke nasilnog djetinjstva. Nazvali smo naš projekat Ožiljci. Identificirali smo tri glavne kategorije: kontekst siromaštva i alkoholizma, zatvorenici sa nasilničkim ponašanjem i intelektualci koji se boje govoriti o svojim brigama i depresiji zbog društvene stigme. Nakon toga smo počeli dokumentiranje i sve radove objavljujemo na našem sajtu. Osim ovoga, od juna 2014. radimo na još jednom projektu o nasilju u porodici. Razgovarali smo sa zatvorenikom koji je osuđen jer je ubio svoju suprugu, a potom smo otišli u njegovo selo razgovarati sa njegovom obitelji, prijateljima, svećenikom, policijom, i porodicom mrtve supruge. Doznali smo da je praktično cijelo selo, koje je znalo da tuče svoju ženu, bilo moralni suučesnik u ubistvu. Priča i fotografije su objavljeni u magazinu Esquire.

Vas dvoje ste izabrali veoma zanimljiv način života – nemate jedno mjesto stanovanja nego živite na točkovima i putujete Rumunijom. Zbog čega?

Kao u cijelom svijetu, mediji u Rumuniji imaju velike ekonomske probleme. Nema novca za važne priče za koje je potrebno više vremena. Redakcije nisu zainteresovane za duge i teške priče i ne mogu priuštiti da njihovi novinari posvete više mjeseci jednom projektu. Jedino rješenje za nas kako bi mogli nastaviti raditi duže forme novinarstva i posvetiti cijelu godinu određenom projektu, je bilo da smanjimo troškove i preselimo se u RV. U novembru 2013. godine podnijela sam ostavku kao zamjenica urednika rumunskog izdanje Marie Claire, prestali smo iznajmljivati stan u Bukureštu i preselili se u RV, a sada putujemo po Rumuniji kako bismo bolje razumjeli kulturu nasilja. Ove godine napravili smo više od 60 razgovora sa žrtvama, roditeljima, psiholozima, policijom, političarima, nevladinim organizacijama. Živimo u zajednicama u kojima snimamo i pišemo jer želimo da ih razumijemo, da se vidi šta jedu, čitaju, razmišljaju, gdje su odrasli, koji su njihovi uzori.

Kako je uopšte biti freelancer i baviti se istraživanjima u Rumuniji?

Najveća prepreka je nedostatak sredstava. Mediji ne omogućavaju novinarima da rade na dužim projektima nego drže nekoliko zaposlenika u redakcijama i prisiljavaju ih da proizvode bezvrijedan ali profitabilan sadržaj. No taj kontekst stvorio je u Rumuniji iznenađujući trend. U posljednjih nekoliko godina, javile su se nezavisne grupe novinara koje se bave istraživačkim novinarstvom. Oni se financiraju od grantova, crowdfundingom, od svojih roditelja, stipendijama, ponekad gladuju ali rade važno i vrijedno novinarstvo.

Posjećivala si zatvore u Rumuniji – kako ti je bilo raditi u takvim uslovima?

Volim raditi u zatvorima, posebno onima za maloljetne i mlade zatvorenike. Tu su siromašni ljudi, sa margina rumunskih zajednica, koji nisu imali nikakvu šansu osim da završe tu. Većina ih je zatvoreno zbog sitnog kriminala, kao što je krađa torbe. Pisala sam o ranoj fazi njihovih života, veliki procenat rumunskih zatvorenika ne zna čitati i pisati, ne može se zaposliti, a ponekad čak počine zločin samo da se vrate u zatvor. Unutar zatvora, život je bolji za njih: imaju hranu i toplo mjesto.

Da li su institucije u Rumuniji otvorene za saradnju s novinarima i kako funkcioniše pristup informacijama?

Ne, nisu otvorene. Čekala sam mjesecima na službeni odgovor iz rumunskog Ministarstva zdravstva i dobila nepotpun odgovor i to nakon što sam napravila puno pritisaka, uključujući i pritužbu ministru. Oni ne odgovaraju jer puno ljudi u rumunskim institucijama su nesposobni i ne znaju kako komunicirati s medijima. Ponekad odgovore, ako imate sreće, ali ponekad ćete dugo čekati. Ne odgovaraju na vrijeme i ne daju vam tražene informacije. Ne nužno jer žele nešto sakriti, nego zato što nemaju podatkekoje trebate (statistika, strategije). Možete ih tužiti, ali je potrebno puno strpljenja. Neki novinari podnesu tužbe i pobijede na sudu.
 

Ovaj intervju je objavljen u sklopu projekta 'Public Data Now' podržanog od strane Holandske ambasade u BiH. Tekstove vezane za pristup podacima i data novinarstvo možete čitati u našem serijalu ovdje.