foto: pixabay

“Opće je poznata činjenica da je žurnalistiku najlakše završiti. U prosjeku, studenti novinarstva su površni i nemaju razvijene analitičke vještine. Istraživanja na ovu temu baš i nema, ali vjerujte mi, da postoje, sigurno bi potvrdili ovo o čemu govorim. Dugo godina sam u ovom poslu i sve sam vidio. Novinarstvo je doista na najnižim granama baš zbog ovih trendova u obrazovanju i niskim standardima u radu,” izjavio je prof. dr. Mujo Perović, priznati politički analitičar koji se dugo godina bavi analizom društvene zbilje i dobro poznaje prilike u Bosni i Hercegovini.

Ova izjava izmišljenog sagovornika, da je nekim pukim slučajem istinita, da dolazi od osobe koja uživa društveni autoritet i da nekako završi u medijskom prostoru, bi sasvim sigurno bila predmet debate i polemike. Prevashodno bi na nju reagovali članovi različitih udruženja novinara, dežurni komentatori i analitičari, priznati i samopriznati javni intelektualci koji prate rad medija, i naravno dio šire javnosti. U odbrani integriteta studenata novinarstva, novinarske profesije i profesionalaca, pojedini bi se sigurno zapitali “odakle mu ovi podaci? Na osnovu čega je izveo ove zaključke? Da li postoje istraživanja za ovo, neki relevantni indikatori kojima može potkrijepiti svoje navode? Kako je moguće da mu je iko dao medijski prostor da širi ove neprovjerene informacije i vrijeđa profesiju? Kako niko nije reagovao na ovo prije nego što je ova izjava dospjela u javnost?” i slično.

Međutim, ne reaguju svi gorenavedeni akteri sa ovakvim žarom na sve neprovjerene izjave koje se nalaze u medijskom prostoru. Intelektualna masa i šira javnost se u prošlosti nije uzbuđivala i reagovala na mnogo gore, također neistinite i neprovjerene informacije i insinuacije. Jer, ko ima vremena da preispituje da li je nešto bazirano na validnim i provjerljivim istraživanjima kada su u pitanju izjave koje daju npr. lideri stranaka, lica koja rukovode institucijama države, entiteta, kantona, općina, vjerski i drugi velikodostojnici, ili politički analitičari koji okupiraju medijski prostor, te brojni drugi.

Vjera u moć medija i svega što mediji plasiraju javnosti je na neki način samoispunjavajuće proročanstvo. Veliki udio javnosti još uvijek podsvjesno smatra da mediji imaju vlastitu moć i da mogu bez ikakvog kritičkog osvrta da mijenjaju percepciju realnosti. Iako je ovakav način razmišljanja relativno spekulativan, čitave medijske strukture i brojni novinari shvataju pristrasnost svojih konzumenata, pa koketiraju sa informacijama kao da je riječ o robi koju prodaju na tržištu čitanosti, vrlo često ostavljajući prostor za slobodne interpretacije, manipulacije i zbunjivanje. Takav vid djelovanja je postao osnova za masovno oglašavanje, PR, marketinšku industriju, ali i za organizaciju političkih kampanja ili za neku opću analizu društvenih zbivanja. Medijski posredovani sadržaj se doživljava kao karakteristična projekcija samog društva i potrebe da se neke stvari uzmu “zdravo za gotovo” jer su “bile na TV-u” ili “na internetu”, dok se drugi sadržaji preispituju u kontekstu vrijednosti, izvora, ideja i/ili predrasuda.

Dok je u prošlosti medijsko izvještavanje bazirano na naučno provjerenim podacima i istraživanjima kritizirano kao apatično, kontraproduktivno, tehnokratsko ili nezanimljivo, u vremenu sve jačeg prisustva lažnih vijesti i informacija, trend verfikacije informacija postaje sve više sastavni dio rada. Sasvim očekivano, novinarska rutina pridavanja značaja nekoj temi i nivo sofisticiranosti koju novinari poklanjaju provjeravanju informacija i korištenju naučno dokazanih spoznaja određuje stepen prioriteta i pokrivenosti informacija/vijesti koje se nastoje plasirati. Pritom je vrlo važno razlikovati naučno dokazanu istinu od istine koja se prikazuje u medijima. To je suština medijske pismenosti ne samo građana, već i profesionalne zajednice medijskih radnika.[1] Naučne istine postoje u kontekstu, naučnici ih povezuju sa prethodnim otkrićima i stalno ih provjeravaju i revidiraju, a posao novinara bi u načelu bio da te spoznaje adekvatno razumiju i vjerno predstave široj javnosti jezikom ili drugim metodama koji će zaokupirati njihovu pažnju i dati im nove alate za kritičko promišljanje o datoj pojavi.

Za razumijevanje podataka i njihovo ispravno tumačenje potrebno je znanje iz stvarnog svijeta. Potrošačke navike javnosti koja konzumira medijski sadržaj ukazuju na preferenciju trendova u kojima novinari odlaze direktno u centar zbivanja i putem intervjua ili na drugi neposredan način stiču iskustva i mišljenja direktno uključenih ljudi. Uloga podataka i naučno utemeljenih činjenica ili perspektiva je, u tom kontekstu, manje bitna. Ono što bi se moglo objaviti kao vijest bazirana na naučno dokazanim spoznajama ili pisana iz naučne perspektive i pažnjom stručnjaka iz date oblasti često postaje klasičan novinarski izvještaj koji je posvećen sasvim drugom skupu vrijednosti i kriterija. Takve vijesti brojni novinari ili njihovi urednici, iz iskustva ili iz vlastitih uvjerenja, često podsvjesno marginaliziraju kao nezanimljive ili manje efektne za profiliranje medija u kojem rade.

Međutim, ono što novinari često zaobilaze kao argument u ovoj debati je da su društvene nauke temelj vjerodostojnog znanja koji treba da okupira javnost. Znanje koje se plasira javnosti, u idealnim uslovima, bi moralo biti prevashodno vjerodostojno i korisno, a garant toga moraju biti izvori bazirani na provjerenim metodologijama, znanju, iskustvu i autoritetu autonomnih naučnika ili stručnjaka koji su odlučni da brane iznesene tvrdnje provjerljivim argumentima. Glavni zadatak novinara u odnosu na naučna istraživanja je upravo širenje ovih saznanja široj javnosti, a ne zaobilaženje istih u cilju plasiranja informacija čija je utemeljenost u znanju ili izvorima upitna. U tom kontekstu, izbjegavanje korištenja naučnih doprinosa obezvređuje kvalitet vijesti i anulira dosadašnji dobar rad, kredibilnost i ugled osobe koja je svjesno ili nepažnjom proizvela konfuziju, a znala je ili je mogla znati za alate kojima se to moglo preduprijediti. Očuvanje objektivnosti, tačnosti, potpunosti i pouzdanosti, pravovremenosti i emocionalne neutralnosti svake vijesti je izuzetno visok standard, a naučne perspektive, metodi i podaci mogu da budu veliki doprinos u dostizanju istog.

Alati za adekvatno korištenje naučnih metoda i podataka u novinarstvu

U medijskom svijetu pretrpanom informacijama, obrada, korištenje i adekvatno integrisanje naučnih podataka postaje sve neophodnije, prevashodno kroz davanje značenja i strukture temama o kojima novinari pišu. Međutim, korištenje nauke, naučnih metoda, izvora i podataka u novinarstvu i izvještavanju, kao i stvaranje radnog okruženja u kojem su podaci osnova za analizu, vizualizaciju, nisu uvijek laki zadaci.

U javnosti se često stiče dojam da praktično polazište za većinu novinara koji žele da se njihova tema pojavi u medijima jeste da je odradi brzo i sa minimalno prihvatljivom kvalitetom iza koje se može staviti potpis i lični integritet. U praksi, novinarima se teme koje trebaju obraditi često serviraju kao radni zadatak, u jako kratko vremenu realizacije i uz malo resursa. Zbog toga, korištenje naučnih metoda, podataka ili izvora vrlo često im nije i ne može biti prioritet. Također postoji i uvjerenje da novinari, čak ni uz adekvatno korištenje naučnih podataka, ne mogu biti posve precizni u svom izvještavanju. Za tumačenje podataka ipak je potrebna ispravna prosudba. Ako novinar već ima određeno mišljenje o datoj stvari prije nego što je tražio odgovor u podacima, onda je ugrožen njegov sud. Postoji mogućnost da će potraga za odgovorima na neko pitanje biti podsvjesno izmanipulisana kako bi se uklopila u njegovu određenu tačku gledišta.

Zato je osiguravanje neovisnog, preciznog, provjerenog i necenzuriranog medijskog proizvoda, a koji ujedno daje prostor za vlastiti sud čitaoca, teško dostižan cilj. Ne postoji idealan način ili set precizno uređenih alata pomoću koji se mogu izbjeći pogrešna tumačenja podataka koja se nađu u medijskoj produkciji kada je riječ o složenim pitanjima, a naročito onim oko kojih ni nauka nije postigla konsenzus. Međutim, postoje brojni pristupi za prilagođavanje naučnih podataka i spoznaja u novinarskim radovima.

Osnovne tehnike uključuju, na primjer, sužavanje teme, provjeru i ponovnu konsultaciju i verifikaciju stručnjaka[2], verifikaciju kod urednika koji nemaju formalno znanje o oblasti o kojoj se piše, korištenje pristupačnog oblika jezičnog izražavanja i tendenciju da se tema prikaže na osnovu prihvatljivih i razumljivih analogija.

Prilikom prikupljanja podataka, važno je biti precizan i ujednačen na korištenju termina, odnosno precizan u definisanju rječnika i u metodologiji prikupljanja podataka, te načina evidentiranja i sortiranja informacija. Također je važno ne pretpostavljati da su naučni podaci inherentno tačni, pošteni i objektivni. U tom kontekstu, potrebno je kritički razmotriti implikacije na javno dobro otkrivanja netačnih informacija i kritički razmotriti implikacije otkrivanja potencijalno povjerljivih informacija.

Na kraju, novinari se trebaju suzdržati poriva koji upućuju na senzacionaliziranje određenih tema i ne objavljivati informacije koje bi mogle naštetiti drugim ljudima. Zato je fokus uvijek primarno usmjeren na tačnost i provjerljivost podataka, vizualizacije koje moraju biti jasne i na odgovarajući način odabrane. Po svaku cijenu je potrebno je izbjegavati upoređivanja neuporedivog, te manipulaciju prikupljenih podataka u svoju korist, u prilog svom mišljenju ili stavovima uredništva.