Parafrazirati zapaljive izjave, dati kontekst i kritički otklon.

foto: Jasmin Brutus/Mediacentar Sarajevo

Dužnost novinara i novinarki je da tačno, objektivno, cjelovito i blagovremeno izvještavaju o događajima od interesa za javnost, poštujući pravo javnosti da sazna istinu u koju spadaju i zapaljivi politički govori.

Izvještavanje o temama u kojima predstavnici različitih političkih grupacija koriste jezik mržnje i podjela, ipak, mora imati novinarski otklon.

Politički govori koji potiču netrpeljivost, mržnju pa i nasilje često su dio ustaljenih komunikacijskih praksi predstavnika političkih organizacija i u razvijenim demokratijama i u autokratijama. No, oni su posebno opasni u tranzicionim, nestabilnim i krhkim, etnički podijeljenim društvima. Mediji u BiH ih često prenose senzacionalistički – za naslove biraju zapaljive izjave ne razmišljajući kakve posljedice one ostavljaju na društvo.

Prisutnost i uticaj zapaljive političke retorike

Zapaljivi politički govori, prema mišljenju Vedade Baraković, profesorice na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli, značajno su prisutni u medijima jer konflikt privlači pažnju publike, a publika oglašivače. Masovni mediji, koji su ključni kanal u posredovanju političkih poruka, kako kaže Baraković, djeluju u iznimno nestabilnom i konkurentnom okruženju, te su utrci za publikom, što se odražava na odabir i na način obrade tema. Zapaljivi politički govori se plasiraju u medijima ali i na anonimnim portalima zbog političke propagande.

Komunikolog i profesionalni novinar s višegodišnjim iskustvom Mladen Obrenović objašnjava da takvi govori zagađuju javni prostor, produbljuju podjele, otvaraju mnoge bolne i nezaliječene rane.

Slijedom zapaljive političke retorike podstiče se i produbljuje govor mržnje, smatra Tatjana Sekulić, glavna producentica na Televiziji N1 u Sarajevu.

“Vidjeli smo to nedavno i na primjeru retorike predsjednika bh. entiteta Republika Srpska koji je svojim stavovima i retorikom u vezi sa LGBTQ populacijom doveo do toga da se oni osjećaju nesigurno, jer takvom retorikom se uveliko ohrabruje i nasilničko ponašanje”, objašnjava ona.

Brojni su primjeri obraćanja vodećih političara koji jedinu svrhu imaju u podgrijavanju emocija, a ne bilo kakvog obavještavanja, što je veliki izazov za novinare, smatra Miloš Teodorovi, v.d. direktora Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa.

Takav politički govor je, kako kaže, opasan, jer provocira i huška javnost. I potpuno neproblematični sadržaji, kako kaže Teodorović, određene pojedince mogu podstaći na nasilje.

“Zamislimo onda kako u nečijoj glavi može zazvučati izjava jednog političara iz Srbije, koji je rekao da jedan narod nikada nije i ne može biti prijatelj Srbima! Namerno ne navodim ime političara da ga ne reklamiram kod njegove publike, niti o kom narodu je reč, baš da ne bih širio govor mržnje”, objašnjava on.

Odgovornost novinara i urednika

Novinari i novinarke, kako objašnjava Tatjana Sekulić, u zapaljivim političkim izjavama nikada ne smiju vidjeti senzaciju, već svoju odgovornost i shvatiti da su oni kanal kroz koji poruke tih političara dolaze do javnosti. Prenošenje govora mržnje i zapaljive retorike kao takve, bez intervencija, bez kritičkog otklona i bez konteksta, je jednako neodgovorno kao i samo izgovaranje takvih riječi, smatra ona.

“Naravno, nije na novinaru ni da cenzuriše ili da ignoriše takvo ponašanje političara, ali jeste da takvim stvarima pristupi odgovorno i profesionalno te pronađe način kako da prezentira javnosti, a da pri tome ne podstakne daljnje širenje govora mržnje”, dodaje.

Novinari i novinarke ne smiju ostati tek nijemi posmatrači, slušaoci i svjedoci, kada je riječ o politički zapaljivim govorima, naglašava Mladen Obrenović. Veoma je važna i uloga urednika i urednica i postojanje kvalitetne uređivačke politike.

Urednik je, smatra Obrenović, obavezan da ukaže kako se mora dublje promišljati o takvim situacijama, dok uređivačka politika mora imati jasan stav kako obraditi spornu izjavu, priču ili temu, koliko joj prostora dati i na šta se fokusirati.

“Ili, ako nema druge i ako je takvo što izvodivo, ne dati prostor tim i takvim, ali to jasno naznačiti: 'dotičnom političaru ne želimo davati prostor jer širi govor mržnje”, naglašava Obrenović.

Dejan Lučka, direktor Centra za ljudska prava u Banjaluci, također smatra da se građani i građanke moraju upoznati sa nečijim izražavanjem, makar ono bilo uvredljivo ili zapaljivo. Ukazuje i na to da je izazovno pronaći granicu koja dijeli govor mržnje od drugih grubljih načina izražavanja, te da mediji moraju biti svjesni da sloboda izražavanja uključuje i govor koji pogađa i šokira.

“Informacije, odnosno ideje koje se mogu javno iznositi nisu samo one koje nailaze na povoljan odjek ili se smatra da ne vrijeđaju nikog, već su to i one koje pogađaju, šokiraju ili izazivaju zabrinutost, jer to nalažu pluralizam, tolerantnost i otvorenost bez kojih nema ‘demokratskog društva’”, kaže Lučka.

U takvim situacijama je kritički otklon novinara veoma bitan.

“Time on daje do znanja da je prenio nečiji govor i proširio informaciju o njemu u skladu sa slobodom izražavanja, a sa druge strane je kritikovao odnosno napravio otklon od takvog govora čime je profesionalno obavio svoj posao i nije dodatno podsticao i opravdavao previše zapaljive ili uvredljive riječi”, navodi on.

Preporuke za medije

U produkcijskim praksama medija u pojedinim zemljama, kako kaže profesorica Baraković, problemu politički zapaljivog rječnika prilazi se ozbiljno i odgovorno pa su u okviru etičkih kodeksa razvijene smjernice za odgovorno izvještavanje. Suština tih smjernica odnosi se na izbjegavanje senzacionalizma. To znači da se prvo razmisli da li zapaljiva politička retorika uopšte ima značaj da bude medijski tematizirana, te ako ima, potrebno je sagledati načine da se prenese suština poruke bez citiranja, da se posredno objasni na šta se ta retorika odnosila, da se u širem kontekstu pokuša ukazati na ciljeve, ali i na moguće posljedice takve retorike.

“Također se preporučuje da se prilikom uzimanja izjava, ili tokom događaja na kome se izražavaju takve poruke, izvorima postave pitanja da obrazlože razloge korištenja uvredljivih narativa i da obrazlože da li su svjesni odgovornosti za javno izrečenu riječ. U daljoj obradi teme dobro bi bilo imati i kritičke reakcije utjecajnih i kredibilnih osoba”, objašnjava profesorica Baraković.

Kada su suočeni sa političi zapaljivim govorom, novinari ne bi trebali prenijeti samo govor političara, oni moraju dati kontekst, a u pojedinim situacijama i ne puštati sam govor već parafrazirati, odnosno navesti šta je rečeno uz kritiku i otklon od takve retorike, mišljenja je Tatjana Sekulić.

Kada govori o svojim novinarskim iskustvima sa politički zapaljivim jezikom, Teodorović kaže da je ključna riječ - etika. Razmisliti, kaže, prije svega, jer kada se nešto problematično objavi, nema nazad. Novinari i novinarke, savjetuje, moraju da razgrnu naslage provokacija i pokušaju da prepoznaju šta je informacija koja javnosti može biti korisna.

“Ako, na primer, Milorad Dodik govori da različite nacije u BiH nikada nisu živele zajedno što je naravno neistina, ili Bakir Izetbegović, konstatuje da ’smo se prebrojali’, onda, sve sam bliži tom zaključku, ne treba žuriti. Ali ni ignorisati, pošto bi to bila autocenzura“, objašnjava Miloš Teodorović.

Takvim izjavama, koje, kako objašnjava, jesu ili se dodiruju sa govorom mržnje, trebalo bi pristupati kao fenomenima. Objaviti ih nakon što se njihova ništavnost objasni sa svih mogućih aspekata  - bilo da se novinari oslone na arhive, tumačenja poznavalaca, kontra izjave i slično.  

„Navedena dva primera izdvojena su, pošto su najlakša za razumevanje. Postoji ogroman broj pitanja iz 'teže' shvatljivih oblasti poput ekonomije, kriminala, ili kulture, koje su rasadnik neprihvatljivih narativa“, kaže Teodorović.  

Mladen Obranović savjetuje i da se novinari i novinarke trebaju postaviti u poziciju onog prozvanog.

“Onoga tko u tom trenutku nije niti će ikad moći odgovoriti tom bahatom tipu ispred mikrofona i kamera te nastojati reagirati postavljanjem konkretnih, adekvatnih, jasnih pitanja. I ne odustajati, jer nitko nema pravo iznositi objede na račun drugoga, govoriti neargumentirano, širiti neistine, biti nekorektan u svakom smislu te riječi”, kaže Obrenović za Mediacentar.

Kaže da je autocenzura naročito problem jer sve dok novinari razmišljaju “kako ću ja to”, “moj poslodavac je povezan s njim”, “što će mi reći urednik”, “kako će reagirati vlasnik” i “što mi uopće treba da se s nekim, tako moćnim, kačim”, neće stići razmišljati o pitanjima koje novinari i novinarke trebaju postaviti.

“ׅPotom neće stići razmišljati ni kako sve postaviti u smislenu cjelinu, nego se vratiti u redakciju, prenijeti sve što je već čuo ili čula i prepustiti da posao dalje rade urednici i urednice, a sve po notama koje su im zapisali oni iznad”, objašnjava Obrenović.

Ne treba, kako kaže, odustajati i u podsjećanju kako su oni s druge strane mikrofona/kamera nekad imali drugačije izjave i stajališta, te da ih mijenjaju kako im odgovara ovisno o trenutka i potrebe. Nužno je također, ukazivati na netačnost i iznošenje neistina, suprotstaviti im se tačnim podacima i istinom.

Preporuke za medijske redakcije su:

• Razmisliti da li zapaljiva politička retorika ima značaj da bude medijski tematizirana;
• Prenijeti suštinu poruke bez citiranja, objasniti kontekst takve retorike i njene moguće posljedice;
• Izbjegavati senzacionalističke naslove i senzacionalizam u tekstu;
• Ukoliko je moguće, postaviti pitanje izvoru zbog čega koristi takav govor i da li su svjesni odgovornosti;
• Tražiti mišljenja eksperata i osoba koje mogu objasniti kontekst, cilj i posljedice;
• Provjeriti iznesene činjenice, ukazivati na netačnost, te na prijašnje problematične izjave izvora.

___