Dobitnik Regionalne novinarske nagrade “Srđan Aleksić“.

foto: Anes Asotić / BIRN BiH

Haris Rovčanin, novinar i pomoćnik urednika Balkanske istraživačke mreže u Bosni i Hercegovini (BIRN BiH), dobitnik je prošlogodišnje Regionalne novinarske nagrade “Srđan Aleksić” u kategoriji “Za doprinos zajednici”. Ova nagrada se dodjeljuje za profesionalno i društveno odgovorno medijsko izvještavanje koje rezultira konkretnim dobrobitima za ljude i zajednice, doprinosi pomirenju, zaštiti ljudskih prava, uključivanju marginalizovanih i ranjivih grupa, rodnoj ravnopravnosti, vladavini prava, kulturi dijaloga, borbi protiv govora mržnje i lažnih vijesti, te za iskazanu novinarsku hrabrost.

Rovčanin je nagradu dobio za Bazu sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH koju je, prema mišljenju žirija, učinio iznimno edukativnom, preglednom i živom, prilagođenom vizualnom senzibilitetu mladih generacija. Dodatno su ocijenili da njegov rad predstavlja ogroman i trajan doprinos borbi protiv manipulacija ratnom prošlošću.

Novinarstvom se počeo baviti 2004. godine kada je kao student novinarstva, sa kolegom, vodio i uređivao muzičku alternativnu emisiju na lokalnom ilidžanskom radiju. Ozbiljniju novinarsku karijeru počinje nekoliko mjeseci kasnije, kao student žurnalistike tokom prakse u dnevnim novinama Oslobođenje. Nakon tri godine provedene u Oslobođenju, odlazi u redakciju Dnevnog lista gdje je sedam godina izvještavao o lokalnim zločinima i radu pravosuđa u oblasti organizovanog kriminala, terorizma, korupcije i djelimično, ratnim zločinima. Redakciji BIRN-a BiH pridružio se 2016. godina, a za serijal od četiri teksta o ratnim zločinima i istini koje je radio za Detektor.ba dobio je 2021. drugu međunarodnu nagradu “Fetisov“ u kategoriji za izvanredan doprinos miru. Dva od četiri nagrađena teksta, radio je sa novinarkom Albinom Sorguč.

Koji su tvoji novinarski počeci? Koliko dugo radiš u BIRN-u?

Moji prvi novinarski koraci su zapravo vezani za radio. Sa prijateljem iz naselja, u kojem smo bili jedini alternativci,  nekoliko sam mjeseci 2004. vodio i uređivao emisiju “Overdrive”, koja se subotom naveče emitovala na radiju ASK Ilidža, a koja je bila posvećena alternativnoj muzici. E sad zamislite alternativnu emsiju i puno žešću muziku na radio stanici koja je preferirala narodnu muziku.

Puno ozbiljniji novinarski počeci uslijedili su naredne godine u dnevnom listu Oslobođenje gdje je nas par studenata radilo dvomjesečnu praksu nakon koje smo ostali angažovani u ovom mediju. U Oslobođenju sam ostao par narednih godina, još nekoliko godina sam proveo u Dnevnom listu, i evo me već odavno u BIRN-u, više od sedam godina.

Dok sam radio u drugom mediju, potajno mi je želja bila da pišem i izvještavam za BIRN. I ostvarila se. BIRN BiH je 2016. više krenuo sa praćenjem suđenja u predmetima terorizma, korupcije i organizovanog kriminala i trebao im je novinar sa malo više iskustva u radu na tim oblastima. Kako sam deset godina prije toga za medije u kojima sam bio angažovan izvještavao sa suđenja za ratne zločine, odmah sam se, da tako kažem, uklopio.

Dobitnik si nagrade Srđan Aleksić u kategoriji za doprinos zajednici za Bazu sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH. Možeš nam reći nešto više o ovoj bazi, šta sadrži, koje presude i koliko si dugo radio na njoj?

Bazu sudski utvrđenih činjenica je BIRN BiH radio uz podršku Fonda za demokratiju Ujedinjenih nacija (UNDEF). Primarni cilj baze je bio stvoriti izvore informacija zasnovane na činjenicama koji se mogu koristiti u obrazovne i informativne svrhe, što bi trebalo doprinijeti borbi protiv dezinformacija i poboljšanju medijske pismenosti. Kada smo 2021. krenuli sa radom na bazi, odlučili smo da će ona samo sadržavati ključne činjenice o stradanju u ratu, odnosno ključne informacije o utvrđenom broju ubijenih, raseljenih, zatvorenih, silovanih u jednom mjestu, prognanih kroz sudske presude i sve ono što su u Haagu utvrdila sudska vijeća. Kao počinioce smo samo označavali vojne, policijske i paravojne formacije. Nismo bazu opterećivali imenima počinilaca, niti imenima stradalih.

Pošto nam je od početka cilj bio da baza o sudski utvrđenim ratnim činjenicama uđe u nastavni plan i program, upravo smo stradanja civila i zarobljenika koji su u tom trenutku tretirani kroz međunarodno humanitarno pravo stavili u prvi plan. Za više nečovječnih postupanja niko ni u Haagu nije osuđen, jer sudska vijeća nisu mogla utvrditi individualnu krivičnu odgovornost optuženog, ali su sami zločini za koje im se sudilo konstatovani kao zločini, bez obzira što su završeni oslobađajućom presudom. I kao takvi su ušli u bazu.

Osim učenicima, studentma, nastavnicima i profesorima historije, baza je namijenjena svim novinarima, istraživačima koje više zanima ova tema. U bazi će naći osnovne informacije koje su numerisane brojem paragrafa i stranica iz određene presude u kojoj se detaljnije razlaže ista tema. Otprilike godinu i po sam radio na bazi. Analizirano je više od 50 presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, pogotovo one presude koje su se bavile utvrđivanjem činjeničnog stanja. Pravnim zaključcima se nismo bavili.

Koji su bili najveći izazovi sa kojima si se susretao tokom rada na bazi?

Pošto smo bazu podjelili na deset regija, za svaku regiju smo snimali poseban video sa preživjelima, oštećenima, od kojih su neki i svjedočili na Haškom tribunalu.

To je bio poseban izazov - naći ljude, privoliti ih da govore. Dosta njih je izgubilo vjeru u domaće pravosuđe u zadnjih 30 godina. Dosta njih nikada nije ni saslušano u nekim istragama niti su ranije davali izjave novinarima. U nekim selima koja smo posjetili novinarske ekipe nikada nisu ni bile, tako da je zaista izazov bio raditi. Obilazili smo i snimali autentične lokacije na kojima su bila stratišta i grobnice, a koja su kilometrima daleko od najbližih naseljenih mjesta. Dosta smo sirovog materijala napravili i cjelokupne izjave koje smo snimili i prikupili nisu mogle ući u bazu, pa smo o tim mjestima pravili reportažne tekstove i videa koji su objavljeni tokom 2022. na našoj stranici Detektor.ba i našem YouTube kanalu. Posebno me raduje što sam vidio da je dosta TV stanica emitovalo te video priloge koji u prosjeku traju oko pet minuta.

Prema tvojim uvidima, koliko novinari i novinarke u BiH i regiji koriste sudski utvrđene činjenice? 

Prema mojim dosadašnjim uvidima i saznanjima, novinari i novinarke, nažalost, vrlo malo se koriste sudski utvrđenim činjenicama. Izuzetak je samo kada se izvještava o godišnjici nekog zločina. Prije par mjeseci mi je jedna kolegica rekla da je ova baza najbolja koju je BIRN BiH objavio, upravo zbog toga što sadrži dosta informacija iz sudskih presuda. A objavili smo nekoliko baza u zadnjih par godina.

Greške se najveće prave u selektiranju samih presuda, slobodno mogu reći. Svima je poznato da je presudama konstatovano da je u Srebrenici u julu 1995. počinjen genocid, da je Sarajevo u četiri godine rata bilo pod opsadom, da su Prijedoru građani bošnjačke i hrvatske nacionalnosti nosili bijele trake kako bi se razlikovali od ostalih. I tu, čini mi se, kao da prestaje interesovanje, nažalost. Ali zločini su se dešavali na cijelom području BiH, nad njenim građanima svih nacionalnosti, ne samo u par gradova.

Sarajevo jeste bilo pod opsadom, njegovo stanovništvo je svakodnevno terorisano granatiranjem i snajperskim djelovanjem, bez struje, vode, plina, dovoljno hrane, osnovnih životnih potreba. Ali isto tako, treba znati da su se brojni zločini od masovnih ubistava, nestanaka, silovanja i zatvaranja, dešavali par kilometara od centra grada, u opštinima koje su sada u sastavu Kantona Sarajevu, a koje su tada bile pod kontrolom Vojske Republike Srpske, a što su sudska vijeća utvrdila u više presuda. Tako je i u ostalim gradovima u BiH. Glavni izazov je prihvatiti činjenicu da u ratu nisu samo stradali pripadnici jednog od konstitutivnih naroda u BiH. Zločini su činjeni nad civilima svih nacionalnosti, što je i sadržaj baze.

Bez ozbira na dostupnost dokumentacije i presuda o ratu u BiH i dalje imamo negiranje ratnih zločina i genocida. Kako to objašnjavaš?

Negiranje genocida i drugih ratnih zločina je postala svakodnevna pojava sa kojom ćemo se još više, bojim se, susretati u budućnosti, a upravo zbog izostanka reakcije pravosuđa. Kolegice su ranije radile priču koja je pokazala da su, od jula 2021. godine, od kada je tadašnji visoki predstavnik u BiH nametnuo zabranu negiranja zločina, po do kraja 2022. godine, državni tužioci odlučili da neće provoditi više desetina istraga o negiranju genocida, drugih ratnih zločina i veličanja osuđenih ratnih zločinaca. I to samo pokazuje pasivan stav tužilaštva prije svega.

Gomilaju se prijave za negiranje zločina i genocida, veličaju se ratni zločini i onda te prijave stoje u ladicama. Ponekad, tužilaštvo reaguje tako što po službenoj dužnosti formira predmet, ali to je trenutno krajnji domet njihovog postupanja. A takvim postupanjem se samo daje vjeter u leđa negatorima. Svjedoci smo da političari u govorima često negiraju zločine, pa čak i sudski utvrđene činjenice, pogotovo kada nastupi izborna godina. Dolazi do određene vrste selekcije te se činjenice, ako se ne negiraju, nastoje relativizirati ili skroz umanjiti. Takvi govori, također, prolaze bez sankcija.

Šta smatraš da je potrebno raditi na jednom zdravijem suočavanju sa prošlošću? Kako vidiš ulogu novinarstva u tom pogledu?

Smatram da je potrebno prije svega prihvatiti sudski utvrđene činjenice o ratu i ratnim zločinima, kako međunarodnih, tako i regionalnih, pa i lokalnih sudova. Jer imamo konačno sudski dokument koji opisuje šta se dogodilo, bez da se konkretna stvar dodatno politizuje i da se s njom manipuliše kako kome odgovara u datom trenutuku. Prihvatiti utvrđene činjenice i krenuti dalje.

Bez prihvatanja onog što se zaista dogodilo u prošlosti, bojim se da nemamo šanse i realnog osnova suočiti se sa prošlošću. Tu veliku ulogu svakako igraju mediji koji svojim pisanjem, izvještavanjem i istraživanjem mogu bar pokušati pomoći porodicama nestalih da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih, natjerati pravosudne institucije da rade svoj posao i da krivično gone odgovorne za zločine za koje nikad niko nije odgovarao, a ne samo izvještavati na godišnjicu nekog od zločina.

Kada smo prošle godine boravili u Ključu snimatelj i ja sa fokusom da radimo razgovore sa preživjelima za bazu, istovremeno smo radili istraživanje i snimali TV Justice posvećen zločinu u Biljanima. I kada smo objavili emisiju, a poslije i istraživanje, dobio sam poruke od ljudi iz tog mjesta da smo mi više uradili za žrtve nego policija i pravosuđe za 30 godina, što je njihov posao. Takve pohvale i riječi zaista mnoge znače i dirnu u srce. A mi samo radimo svoj posao. Uloga novinarstva je upravo da se utvrdi istina, a ne da se služi samo popunjavanjem programskog sadržaja izvještavanjem o zločinima.

Nedavno smo predstavili istraživanje o ulozi Srbije u ratu u BiH sa posebnim osvrtom na zadnju presudu bivšim čelnicima srbijanske Službe državne bezbjednosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću i šta ta presuda u konačnici znači jer imamo, po prvi put, pravosnažno osuđene zvaničnike susjedne države zbog ratnih zločina u više opština u BiH. Na tom istraživanju sam radio zadnjih mjeseci i ovaj put smo analizirali, osim činjeničnog stanja, i pravne zaključke presuda o njihovoj definiciji karaktera sukoba u BiH.

Ko ti je uzor u poslu?

Nekada kao studentu mi je uzor bio Ozren Kebo. Tada je pisao tekstove u sedmičniku Start i uživao sam čitajući njegove radove. Što bi se reklo, “pogađao je u sridu”.  Poslije sam se više fokusirao na svoj rad i svoje razvijanje. Uvijek sam težio da izgradim neki lični stil pisanja, bez klišeiziranja. Učiniti neku priču koja na prvu izgleda dosadna zna biti poprilično izazovno, ali u tome leži sva srž ovog posla. Koliko sam u tom uspio, neka procijeni kritika i čitaoci. Savjete kolega, bilo da su stariji ili mlađi, ću prihvatiti ako su korisni. Sa druge strane, uvijek ću pomoći mladim kolegama i kolegicama ako ih zaista zanima novinarstvo.

Kako ćeš pamtiti 2023. godinu?

Godinu ću pamtiti prije svega po regionalnoj nagradi “Srđan Aleksić“ za doprinos zajednici. Prije same ceremonije pročitao sam obrazloženje žirija da sam Bazu sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH učinio iznimno edukativnom, preglednom i živom, prilagođenom vizualnom senzibilitetu mladih generacija, što i jeste bila ideja od samog početka i hvala im na tom priznanju. Posebno me dirnulo obrazloženje i da u nacionalizmima opterećenim društvima moj rad predstavlja ogroman i trajan doprinos borbi protiv manipulacija ratnom prošlošću, što sam i rekao na samoj ceremoniji. Takve riječi mi mnogo znače i u budućem radu. Kada smo počinjali sa bazom, cilj je bio da se borimo protiv manipulacija bilo kakve vrste koje se odnose na ratne zločine. Zahvalnost dugujem i urednici Džani Brkanić koja je poslala prijavu. Pamtiću godinu i po istraživanju “Uloga Srbije u ratu – slagalica kroz sudske presude” koje smo nedavno predstavili kao digitalni narativ.

Intervju je dio serijala Mediacentra Sarajevo o novinarima i novinarkama iz BiH koji su nagrađeni u 2023. godini.

___