Izvještavajući o ugroženim grupama, novinari i novinarke i sami postaju mete.

foto: Aida Tinjak

Jedini glas onih kojima je to pravo oduzeto na najbrutalniji način vrlo često su novinari i novinarke koji izvještavaju o pravima manjina u Bosni i Hercgovini. Upravo je to nerijetko i razlog zbog kojeg i sami postaju meta napada i uvreda onih koji žele da zadrže pozicije moći i koji na sve načine pokušavaju ugrožene skupine zadržati na margini društvenog postojanja.

Prava i slobode novinara i novinarki i drugih osoba koje rade u medijima u BiH izložena su svakodnevnom kršenju i ograničavanju. Unatoč tome, čini se da nadležni organi i institucije vrlo malo pažnje posvećuju radu na unapređenju postojećeg stanja. To potvrđuje i redovni godišnji izvještaj Evropske komisije o Bosni i Hercegovini za 2020. godinu, u kojem se ističe da u izvještajnom periodu nije postignut napredak u garantiranju slobode izražavanja i medija, te zaštiti novinara osiguravanjem adekvatnog sudskog postupanja u predmetima koji se odnose na prijetnje i napade na novinare i medijske radnike. Pored toga, istraživanja Udruženja „BH novinari“ pokazuju da se tek jedna trećina krivičnih djela prema novinarima riješi u njihovu korist, te da su tužilaštva naročito slaba karika u zaštiti novinara.

Kristina Ljevak, Vanja Stokić, Nidžara Ahmetašević i Ajdin Kamber, govorili su o ličnim iskustvima koja su proživjeli u svom dugogodišnjem novinarskom radu i izvještavanju o pravima migranata i izbjeglica, LGBTI osoba, žena i drugih marginaliziranih i manjinskih skupina u BiH. 

Ožiljci napada i uvreda

Kristina Ljevak je zbog pisanja o pravima manjinskih i marginalizovanih skupina bila meta verbalnih napada koji se, kako je istakla, nisu dešavali onda kada su ti tekstovi nastajali, nego nakon njenog imenovanja za vršiteljicu dužnosti direktorice Televizije Kantona Sarajevo 2019. godine.

„Neki od tekstova su bili intonirani tako da široj publici ne bude najjasnije da li sam i ja osoba istospolne seksualne orijentacije što je u njihovom svijetu način da se neko diskredituje. Razlog zbog kojeg ranije nisu reagovali na moje kontinuirano pisanje i zagovaranje LGBTI prava je posljedica mojih angažmana na pozicijama koje nisu percipirane kao pozicije moći, poput rada u redakciji za kulturu Federalne televizije, ili angažmana u nekim neprofitnim medijima kojima su ljudska prava u fokusu“, kazala je Ljevak, ističući da bi sigurno bilo drugačije da je bila urednica dnevnika na javnom servisu.

Vanja Stokić je za Media.ba rekla da nikada nije bila fizički napadnuta, ali jeste verbalno. „Takođe me bulinguju, vrijeđaju, klevetaju i pokušavaju diskreditovati na društvenim mrežama. Recimo, danas je jedna poznanica podijelila moju priču i komentar o migrantima, gdje je jedan muškarac iz Banjaluke, koga sam prije 2-3 godine morala da blokiram zbog sličnih ispada, počeo da ostavlja gnusne komentare. Aludirao je na to da sam prostitutka, rekao da me nijedan normalan muškarac ne želi pa sam prinuđena da se okrećem migrantima. Ta poznanica je reagovala i upozorila ga da ne dopušta vrijeđanje, ali je on tvrdio da se radi o činjenicama i nastavio u istom maniru. Na kraju je uklonila te komentare“, rekla je Stokić i dodala kako je i ranije je bila meta napada na društvenim mrežama zbog posla kojim se bavi.

„Prije 2-3 mjeseca meni nepoznata žena je na nekoliko različitih objava po FB pisala da sam migrantska drolja. Pretpostavljam da joj se ne dopada tema kojom se bavim, niti način na koji je obrađujem. Komentare sam evidentirala, ukoliko se budu ponavljali, prijaviću ih policiji“, kazala je Stokić.

Tokom rada na terenu kao novinar, naročito kad izvještava o pravima manjinskih, ugroženih, marginaliziranih i diskriminisanih grupa, kako je kazao Ajdin Kamber za Media.ba, mnogo puta je bio meta i fizičkog i verbalnog napada.

„Posebno se stanje na tom polju pogoršalo od 2018. godine i nakon što je Bosna i Hercegovina postala dijelom rute kojim izbjeglice i migranti nastoje doći do EU. To traje preko tri godine i situacija se svakodnevno pogoršava po pitanju slobode medija te se stvara izrazito nesigurno okruženje za izvještavanje sa terena. Istovremeno je u porastu antimigrantsko raspoloženje i sve otvoreniji govor mržnje i pozivi na nasilje“, kazao je Kamber dodajući da to sve rezultira složenom i nezahvalnom situacijom za rad, zbog koje su su novinari često meta napada.

„U mom slučaju je bilo verbalnih i fizičkih prijetnji, pa i oružjem, nasrtaja, ozbiljnih upozorenja, napada, praćenja, pokušaja uništavanja opreme za snimanje. Desilo se i fizičko izbacivanje iz zgrade Vlade gdje sam došao po informacije, pa sve do pisanja kazni od strane policije jer sam kao novinar radio za vrijeme policijskog sata iako sam prethodno dobio garancije da mogu raditi. Akteri koji su vršili napade i pritiske dok sam obavljao novinarski posao znali su biti lokalni stanovnici, uniformisani ili policajci u civilu, učesnici antimigrantskih protesta, kriminalci, kao i lokalni političari“, rekao je Kamber.

Brojni napadi i uvrede kojima je bila izložena tokom višedecenijskog profesionalnog novinarskog rada, ali i aktivističkog angažmana, kako je navela Nidžara Ahmetašević, učinili su da oni počnu izgledati kao normalni.

„Ali, ja se trudim da to nije normalan dio mog posla, jer to ne smije biti normalan dio bilo čijeg života. Ja sam radila prije u redakcijama Dana, pa Slobodne Bosne, pa nekim drugim bh. medijima, i moram reći da smo se mi - ne samo ja, nego sve kolege - susretali sa raznim vrstama napada i verbalnih i fizičkih, u nizu slučajeva u proteklih 25 godina, ili koliko već ja radim ovaj posao. Vrlo često kolege odlučuju da ne govore o tome, jer to dođe kao neka smetnja, ali je sada to postalo puno izraženije i puno prisutnije.“

Razlozi zbog kojih mnogi novinari i novinarke odlučuju da ne prijavljuju napade, prema mišljenju Ahmetašević, su vjerovatno kombinacija nepovjerenja u sistem i dobijanja adekvatne zaštite. Dodaje kako se pravi razlog zbog kojeg šute, razlog zbog kojeg je i ona dugo šutjela, ne može sa sigurnošću utvrditi.

„Možda sam jednostavno to prihvatala kao da je to skoro, kako sam već rekla, skoro pa normalno. Sad shvatam da to ne smije biti normalno i da se moramo boriti protiv toga“, ispričala je za Media.ba.

(Ne)razumijevanje policijskih službenika/ica

Ono što je posebno zabrinjavajuće kada govorimo o napadima na novinare i novinarke je izostanak zaštite od nadležnih organa. Nedavni slučaj hapšenja Ahmetašević, jedan je od brojnih primjera koji tome svjedoče, smatra ona. Iako je, kako je kazala, čin hapšenja bio napad na građanku Sarajeva (a ne nužno na nju kao novinarku i aktivistkinju), ipak je ta građanka u tom trenutku vježbala svoja građanska prava, odnosno bila je aktivistkinja.

Međutim, ono što je uslijedilo nakon hapšenja možda na najbolji način objašnjava zašto je povjerenje u institucije, koje bi trebale da štite prava i slobode svih građana i građanki, na tako niskom nivou.

„Sve ono što je uslijedilo je još gore i samo pokazuje kako se ovom sistemu ne može vjerovati, kako postaje sve gore i gore, i sve teže i teže, i to je samo jedan od  primjera“, kazala je Ahmetašević, ističući da ona, ali i njene kolege i kolegice, kao i aktivisti i aktivistkinje dobijaju razne prijetnje putem društvenih mreža.

„Iako sam pokušavala prijaviti, ja do sada nikada nisam naišla na razumijevanje policije. Naprosto, biti žena i doći u bilo koju policijsku stanicu na teritoriji Bosne ili Hercegovine, ili uopće u kontakt sa policijom, automatski morate biti spremni na mizoginiju, na napade, na poniženja, na užasan seksizam, na potpuno, potpuno nepoštivanje žena i ženskih prava i nepoznavanje istih.“

Reakcija policije, adekvatno reagovanje i pružanje zaštite, izostalo je i u slučaju kada je Vanji Stokić, u maju 2020. godine, na društvenoj mreži Facebook prijećeno smrću.

„Objavila sam fotografiju sa dvojicom migranata i napisala da se radi o mojim prijateljima. Meni nepoznat muškarac je napisao da bi nam svima odsjekao glavu. Meni, mojim prijateljima, ali i svima koji imaju empatiju prema njima. Prijetnju sam prijavila policiji, koja je predmet poslala u tužilaštvo i tražila krivično gonjenje zbog ugrožavanja sigurnosti. Dežurna tužiteljica je odlučila da ne pokrene istragu, a prijetnju je opisala kao izražavanje ličnog stava i nezadovoljstva“, pojašnjava Stokić.

Iako je shvatio da je izuzetno važno prijaviti sve slučajeve napada, Kamber ističe da „osim reakcije novinarskih i drugih udruženja, kao i podrške od kolegica i kolega, suštinski se ne desi ništa. Ne dođe do adekvatne reakcije institucija i onda vam preostaje samo da čekate naredni napad i sve to drži razinu adrenalina na zavidnom nivou.“

Svakodnevni život i rad novinara i novinarki

Prijetnje i izloženost mogućim napadima, ne samo da otežava rad novinara i novinarki, nego i njihov, ali i život njihovih najbližih. Kako je kazala Ahmetašević, u posljednje vrijeme policija često posjećuje i njene roditelje „valjda pokušavajući na taj način staviti pritisak na mene. Riječ je o dvoje starijih ljudi, bolesnih, pa onda vjerovatno posjetom njima i razgovorom s njima vjeruje se da će to izvršiti neki pritisak.“

Dodala je da je nakon nedavnog hapšenja, i svega što je uslijedilo nakon toga, opreznija u kontaktima sa migrantima, zbog mogućnosti njihovog dodatnog izlaganja opasnosti.

„Mada, nažalost, i sa mnom i bez mene policija redovno njihova prava gazi nogama, čizmama i udara palicom“, kazala je.

Profesionalno okruženje, podržavajuća radna, ali i životna sredina, mogu olakšati teret koji sa sobom nosi novinarski posao. To potvrđuje iskustvo Kristine Ljevak, koja je 2008. godine, u vrijeme prvog Sarajevo Queer Festivala, radila na Federalnoj televiziji, i „pratila sve što je prethodilo festivalu, zaključno sa snimanjem dokumentarne reportaže u noći otvaranja i prinudnog zatvaranja festivala, a sve to uz punu podršku nadređenih. Time se ne mogu pohvaliti novinari i novinarke koji su tada radili u Dnevnom avazu na primjer, koji je bio jedan od generatora atmosfere linča koja je oko festivala kreirana“. 

Ljevak u razgovoru za Media.ba ističe da „novinarstvo koje neće pomoći položaju bilo koje deprivilegovane kategorije stanovništva po meni nema nikakvog smisla. I vjerujem da eventualna nespremnost da se piše o LGBTI temama nije posljedica straha nego ličnog otpora ili nezainteresovanosti.“

„Teško je baviti se ljudskim pravima u BiH“, kaže Stokić, „posebno ako govorimo o migrantima, LGBTIQ zajednici i pravima žena. Imam tu sreću da radim u redakciji kojoj je prioritet izvještavanje o ljudskim pravima, tu nailazim na punu podršku i razumijevanje“.

Njen privatni život, kaže, zbog toga dosta ispašta. Ali joj se istovremeno javi i mnogo nepoznatih ljudi „sa prijedlogom teme, molbom da pišem i o njihovom slučaju ili jednostavno željom da kažu kako im moji tekstovi znače nešto u životu. Takve stvari definitivno nadjačaju sve negativno što proživljavam.“

Poboljšanje nepovoljnog, i vrlo često po život opasnog, položaja u kojem se novinari i novinarke trenutno nalaze, pitanje je na koje tek treba da se pronađe adekvatan odgovor. Međutim, prema mišljenju Ahmetašević, prva promjena koju je nužno napraviti je promjena građanske svijesti.

„Mi moramo - ne smo novinari i novinarke nego svi građani i građanke - više znati o svojim pravima, više znati o svojim slobodama, i biti i hrabriji da se borimo za njih. Ono što ja stvarno mislim da je naša obaveza - da pored toga da tražimo promjenu sistema, promjenu zakona - da uradimo svi sve što možemo da se promijeni način razmišljanja i da se borimo protiv patrijarhata kojeg smo žrtva svi, i mi žene i muškarci, i da više radimo na promociji feminizma i ideje jednakosti svih. Sa tim možemo pomoći i rješenju ovakvih problema kakvi su ovi o kojima mi sada govorimo, koji su uveliko posljedica i izostanka feminističkih ideja i feminističkog pristupa, ali i patrijarhata u kojem živimo“, zaključuje Ahmetašević.

___