Tokom projekta, Mediacentar Sarajevo je pretražio i više od 100.000 dokaznih materijala iz baze sudskih spisa MKSJ.

foto: ICTY

Knjiga Prvi nacrt historije: Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom nastala je iz potrebe da se razumije i prenese iskustvo novinara i novinarki koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U nastavku je jedan od tekstova iz knjige autora Nedima Sejdinovića. 

U čuvenoj i obimnoj studiji Ethics in Media Communications: Cases and Controversies, koja je u izdanju beogradskog Medija centra 2004. godine prevedena i na srpski jezik, autor Louis Alvin Day na slikovit način, uz pregršt primjera, pojašnjava i obrazlaže ključna etička pitanja savremenog žurnalizma, pokušavajući da na njih da odgovore. Njegovi primjeri za razmišljanje zasnovani su na stvarnim događajima i kontroverzama, ali su uglavnom dovedeni u hipotetičku ravan, odnosno, imena vinovnika su izmišljena, a okolnosti donekle ili potpuno izmijenjene. Zasnivajući slučaj novinara koji je svjedočio genocidu, a koji je pozvan da da iskaz pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, na jednom članku S. Austin Merril, on je praktično anticipirao javnu raspravu koja će se u određenim novinarskim zajednicama zapadnih zemalja voditi nekoliko godina potom. Rasprava je u centru imala dilemu da li novinari treba da se pojavljuju kao svjedoci na suđenjima za najteže zločine, odnosno, da li je njihovo pojavljivanje pred sudom u suprotnosti sa osnovnim načelima novinarske etike (a to su nepristrasnost i objektivnost) ili je pak u pitanju građanska dužnost i moralna obaveza.

Kada dobija poziv iz tužilaštva, novinar iz Dayovog primjera odmah shvata da se njegovo novinarsko ubjeđenje sukobljava sa građanskom dužnošću, koja mu nalaže da treba da pomogne da se dođe do istine, odnosno da se krivci za najteža zlodjela protiv čovječnosti primjereno kazne, tim prije jer mu je tužilac rekao da je slučaj „tanak“, i da njegovo svjedočenje može umnogome da pomogne dokaznom postupku. Njegovi su tekstovi i razgovori sa žrtvama zločina prethodno uvršteni kao dokazni materijal u proces, a on treba da potvrdi njihovu autentičnost, kao i da svjedoči o okolnostima i drugim saznanjima koja nisu uvrštena u medijske priloge. Novinar se konsultuje sa urednicima, pokušavajući da uz njihovu pomoć razriješi profesionalnu i etičku dilemu: da li da prihvati poziv tužilaštva ili ne. Urednica je izričito protiv: ona smatra da krivci za najteža zlodjela moraju da odgovaraju, ali da novinari ne smiju da budu „agenti tužilaštva“, jer to diskredituje njihovu poziciju, koja se zasniva na nepristrasnosti. Ona, dodatno, smatra da bi novinarska svjedočenja pred sudom dovela u opasnost i njihov život, jer bi u kriznim i ratnim situacijama oni ubuduće bili posmatrani kao „obavještajni agenti“.

Sam novinar se u načelu složio sa argumentacijom, ali je istovremeno smatrao da postoje situacije u kojima su novinari dužni da napuste poziciju „neutralnog posmatrača“, pogotovo kada su u pitanju najteža krivična djela protiv čovječnosti, a još više u situaciji kada bi njihovo svjedočenje, usljed nedostatka dokaza, pomoglo da se na pravi način odmjeri pravda za krivce. Glavni urednik je, za razliku od urednice, dijelio stav sa novinarom: ukazuje da bi „u normalnim okolnostima“ svom novinaru zabranio da bude svjedok tužilaštva, ali da ovaj slučaj zahtijeva duboku analizu. Odluku je na kraju prepustio samom novinaru, a mi do kraja primjera ne znamo da li se novinar pojavio na sudu ili nije.

Alvin Day ne daje konačan odgovor na pitanje koji bi novinarski stav u ovom slučaju bio etički ispravan, ali upućuje čitaoca na dijelove knjiga koje se bave „pravilnim moralnim rasuđivanjem“, pozivajući ih da sami razmisle koja bi odluka bila valjana. On zaključuje da je napuštanje „pozicije neutralnosti“ veoma opasno za novinara, ali da istovremeno novinari ne bi smjeli da zanemaruju svoju građansku dužnost i da budu „kulturološki isključeni“. Po njemu, ukoliko publika osjeti da novinari poštuju drugačije norme od običnih građana, onda rizikuju gubitak kredibiliteta. Iako to ne kaže izričito, čini se da je autor studije, uvrštavajući širi kontekst kao važan element u „moralnom rasuđivanju“, bliži tome da novinar treba, u datom slučaju, da prihvati poziv i da svjedoči u sudskom procesu. Uglavnom, u ovom primjeru su sadržane praktično sve nedoumice koje su pratile potonju raspravu, s početka 2000-tih, o tome da li novinari treba da budu svjedoci pred Međunarodnim krivičnim sudom.

Argumenti protiv

Podsjetimo da su ovu dilemu na različite načine riješili novinari-reporteri koji dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država i oni koji dolaze iz Velike Britanije i drugih evropskih zemalja. Američki novinari su mahom odbijali da svjedoče pred Haškim tribunalom, upravo se pozivajući na objektivnost i neutralnost, kao i na opasnost pred kojom će se ratni izvještači naći na kriznim područjima ukoliko se ustali praksa da se pojavljuju kao svjedoci u procesima za najteža zlodjela. Jedan od tih novinara, zapravo prvi novinar koji je odbio da svjedoči pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, jeste bivši dopisnik Washington Posta Jonathan Randal, koji se pozvao na „principijelno pravo“ medijskog poslenika da ne svjedoči u sudskim postupcima. Nakon njegovog odbijanja da da iskaz, Tribunal je na zahtjev tužilaštva izdao nalog za obavezno svjedočenje. Randal se potom Žalbenom vijeću Tribunala žalio na tu odluku, a ono je uvažilo njegov stav, istovremeno odlučivši da njegov tekst bude uvršten kao dokaz u postupku.

Na odluku Žalbenog vijeća svakako je uticao javni apel 34 medija i medijskih i novinarskih organizacija, prije svega američkih, koji su javno upozoravali da Tribunal ne bi trebalo da prisiljava novinare da svjedoče. Potpisnici apela su smatrali da bi novinarska svjedočenja učinila izvore informacija znatno zatvorenijim za novinare uopšte, pogotovo u ratnim zonama, a Randalovi advokati su tvrdili da bi njegovo prisiljavanje na svjedočenje dovelo u opasnost njegov posao ratnog dopisnika. Zapravo, žestoka rasprava o svjedočenju novinara pred Tribunalom započela je ranije te iste 2002. godine, poslije svjedočenja bivše BBC-ijeve dopisnice iz Beograda Jacky Rowland u procesu protiv nekadašnjeg prvog čovjeka Srbije, najčuvenijeg haškog optuženika, Slobodana Miloševića. Njenu odluku da svjedoči kritikovali su mnogi novinari, i oni iz SAD-a, ali i neke njene kolege sa BBC-a, koji su tvrdili da je ovo svjedočenje kompromitovalo ulogu novinara kao nezavisnih posmatrača i ugrozilo njihove živote u kriznim područjima.

Protivnici svjedočenja novinara pred sudom pozivaju se i na pravo novinara da zaštite izvor informacija, to jest: smatraju da bi njihovi izvori u sudskom procesu mogli da budu otkriveni. Ukratko, protivnici novinarskih svjedočenja imaju sljedeće argumente:

• napuštanje objektivnosti i neutralnosti novinara što, po njima, predstavlja etički imperativ;
• ugrožavanje bezbjednosti novinara u kriznim područjima, jer bi mogli da ih posmatraju kao „agente“;
• otežan pristup informacijama ukoliko budu prepoznati kao „potencijalni svjedoci“ pred sudom;
• eventualno otkrivanje izvora informacija u sudskom postupku; kao i posttraumatski sindrom koji se može pojaviti kod novinara koji svjedoče pred Tribunalom, s obzirom na to da govore o događajima koji su dramatično uticali na njihove emocije.

Posljednji argument se posebno dovodi u vezu sa činjenicom da sudski postupci predugo traju, a da su neki novinari bili prinuđeni da više puta, u većem vremenskom razmaku, i u više procesa, daju iskaz pred sudom i susreću se licem u lice sa izvršiocima najtežih krivičnih djela. I čuveni novinar londonskog Guardiana i veliki pristalica novinarskog svjedočenja pred Međunarodnim krivičnim sudom, Ed Vulliamy, na jednoj se međunarodnoj konferenciji, održanoj 2018., žalio na ogroman lični napor i mentalne poteškoće koje je imao usljed brojnih svjedočenja pred Tribunalom.

„Zapravo, iskreno, najteži dio je bio pokušati zaspati između svjedočenja, jer biste završili na kraju dana i mogli ste si dopustiti pivo ili dva-tri, ali više od toga je loša ideja jer ujutro morate biti oštri kao britva. Sjećam se, kasnije sam odsjeo u drugom hotelu, jer mi je Bel Air, u kojem su svi bili smješteni, postao previše. Pronašao sam hotel u centru Haga da bih mogao otići u galeriju da gledam Vermeerove slike, da se podsjetim da još ima ljepote na svijetu. Ali jednostavno nisam mogao spavati. Bio sam budan po cijelu noć slušajući tramvaje ispod prozora, a morao sam pripremiti mozak za sljedeći dan nakon možda dva sata sna. To je postalo suđenje nesanicom. Mislim da mi je najteže bilo ponovno proživljavanje svega, ali moje iskustvo se ne može porediti sa pravim svjedocima, onima koji su preživjeli i ožalošćeni i žrtve i silovane žene. Oni su na svjedočenju radili nešto što nijedna osoba ne bi trebala proživjeti. Pričali su stvari i tokom svjedočenja davali toliko detalja koje nikada ne bi rekli nama novinarima. Tako da je bilo izuzetno stresno“, rekao je Vulliamy u intervjuu za Mediacentar Sarajevo.

Argument protiv svjedočenja može biti i životna ugroženost i izloženost jezivim prijetnjama u okruženju iz kojeg svjedoci dolaze. Dvojica novinara beogradskog Vremena, Dejan Anastasijević i Jovan Dulović, nažalost, danas obojica pokojni, trpjeli su brojne prijetnje i uvrede u Srbiji nakon svojih svjedočenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, a Anastasijević i njegova supruga su, sticajem sretnih okolnosti, jedva preživjeli eksploziju bombe koja je podmetnuta na prozor njihovog stana. Anastasijević je kasnije javnosti otkrio moguće razloge za postavljanje eksplozivne naprave: navodno je Vojislav Šešelj preko supruge Jadranke iz Haga u Beograd doturio izvjestan spisak svjedoka protiv njega, na kojem je bilo i Dejanovo ime. Istovremeno, na svoje veliko iznenađenje, ustanovio je da ga je haško tužilaštvo planiralo kao svjedoka protiv nekadašnjih čelnika Službe državne bezbednosti Srbije, Jovice Stanišića i Franka Simatovića, te da je o tome nekoliko dana pred eksploziju bombe informisalo Stanišićevu odbranu, ali je propustilo da i njega obavijesti o tome. Poslije nekoliko svjedočenja, Dulović je odbio da svjedoči u postupku protiv Vojislava Šešelja, zbog bolesti, starosti i umora, ali i snažnih pritisaka. On je u izjavi datoj zvaničnicima MKSJ 2004. godine ispričao da se protiv njega i Anastasijevića vodi ozbiljna politička i medijska kampanja koja im ugrožava bezbjednost, a koju je predvodio današnji predsjednik Srbije, tadašnji visoki funkcioner Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja – Aleksandar Vučić. Pojavljivanje pred Haškim tribunalom ostavilo je teške psihičke posljedice na obojicu.

Anastasijević je u jednom intervjuu 2016. godine izjavio da nije siguran da bi ponovo svjedočio u Haškom tribunalu, prije svega zbog brojnih „kontroverznih“ presuda koje je taj sud u međuvremenu donio. Ipak, dvije godine poslije, pojavio se kao svjedok haškog tužilaštva u ponovljenom procesu protiv Stanišića i Simatovića.

Argumenti za

I Anastasijević i Dulović su, međutim, isticali da su svoja svjedočenja doživljavali kao moralnu obavezu, kao dio svoga posla, kao vrstu žeđi da se dođe do istine. Anastasijević je, poslije svjedočenja protiv Miloševića, čak rekao da je to „možda najvažnija stvar koju je u životu uradio“.

Iako je na spomenutoj konferenciji u Londonu svjedočio o traumatskim efektima svojih svjedočenja, Ed Vulliamy je ipak vjerovao da su novinarska svjedočenja važna i potrebna: on smatra da su novinari, i pored svega, dužni da svjedoče u procesima za najteža krivična djela, pogotovo ako njihovi iskazi mogu da doprinesu otkrivanju istine i kažnjavanju krivaca. On pravi razliku između objektivnosti i neutralnosti: novinari su dužni da budu objektivni, ali kao ljudska bića ne mogu ostati neutralni ako su suočeni sa užasima i nedjelima. Na javnim događajima, uključujući i konferenciju u Sarajevu 2022. godine, novinarka Jacky Rowland je isticala da se odlučila da svjedoči protiv Miloševića jer je smatrala da je to njena moralna dužnost, kao i „proširenje njene uloge kao novinarke“. Smatrala je da ne postoji mogućnost da ugrozi svoje izvore, a sve informacije o kojima je svjedočila već su ionako bile objavljene. Iako je samo svjedočenje iziskivalo određeni psihološki napor i poteškoće, njen glavni problem je bio to što je u trenutku njenog boravka na klupi za svjedoke ostala bez podrške mnogih kolega iz BBC-a, koji su se distancirali od nje.

Te 2002. godine, dok su kolege napadali Rowland, u njenu zaštitu je stala čuvena, višestruko nagrađivana novinarka Janine Di Giovanni, koja je bila izvještačica brojnih velikih medija sa kriznih područja, uključujući Times, New York Times i Guardian, i koja ima bremenito i bogato iskustvo. Ona je smatrala, a i danas smatra, da su novinari dužni da svjedoče, bez obzira na težak položaj u kojem se nalaze, odnosno da je to dio njihovog posla. Iako generalno protivnik novinarskih svjedočenja pred sudovima, novinar američkog Newsweeka Roy Gutman, uključio se u raspravu i rekao da postoje određene okolnosti u kojima bi novinarsko pojavljivanje pred sudovima doprinijelo da se krivci kazne, odnosno, ukoliko bi bez njihovog svjedočenja oni bili proglašeni nevinim ili okolnosti koje bi opravdale njihovo pojavljivanje pred sudom.

U tekstu An obligation to the truth (Obaveza prema istini) Ed Vulliamy se zalaže da novinari ne smiju da prate smjernice Cose Nostre, odnosno da baštine zavjete ćutanja, te da ne smiju da budu iznad ostalih ljudi koji imaju informacije od vrijednosti za sudske postupke protiv tiranina i masovnih ubica. On je, i tada, 2002. godine, podvukao razliku između novinarske objektivnosti i neutralnosti, ističući da postoje trenuci u povijesti kada neutralnost nije neutralna već predstavlja – sudjelovanje u zločinu. Osporio je tezu da bi svjedočenje pred sudom moglo novinare da dovede u opasnosti, podsjećajući da su ratni izvještači svakako ugroženi ako profesionalno obavljaju svoj posao. Podsjetio je da je tokom rata u BiH ubijeno na desetine novinara. Dakle, ako novinari već u javnost iznose činjenice koje ne pogoduju pojedinim učesnicima u ratnim sukobima te tako sebe izlažu opasnosti, onda nema valjanih razloga da o tim informacijama ne progovore i pred sudom, učestvujući u ostvarenju pravde.

Interesantno je i mišljenje Rossa Howarda iz kanadskog Instituta za medije, politiku i civilno društvo. On kaže da su neutralnost i objektivnost teško spojivi sa izvještavanjem sa područja na kojima se dešavaju ratni zločini i genocid. Po njemu, nemoguće je u tim situacijama biti „klinički neutralan“ i lično isključen, kao da izvještavamo sa fudbalske utakmice. Neutralnost je, po njemu, u takvim situacijama – mit.

S obzirom na to da je pred sudom u Hagu svjedočilo najmanje 35 novinara i novinarki, jasno je da su oni profesionalne i etičke dileme razriješili tako što su se opredijelili da daju iskaz i pomognu utvrđivanju istine. Njihovi medijski prilozi i svjedočenja dali su ogroman doprinos suđenjima i teško je pretpostaviti kako bi se okončali mnogi procesi da su novinari odbili da učestvuju u njima. Iako su mnogi medijski materijali imali važnost kao dokazni materijal, treba imati u vidu da oni nisu bespogovorno prihvatani pred sudom, a saslušavanja novinara imala su za cilj da pojasne pod kojim su okolnostima prilozi nastajali i u kojoj su mjeri autentični, odnosno, u kojoj mjeri daju potpunu i tačnu informaciju o određenim događajima. Kada govorimo o doprinosu novinara procesima za ratne zločine, ne treba zaboraviti ni činjenicu da su upravo medijski prilozi iz rata sa prostora bivše Jugoslavije i doprinijeli formiranju Haškog tribunala.

U okviru projekta Novinarstvo kao prvi nacrt historije, sarajevski Mediacentar je intervjuisao četrnaest novinara i novinarki koji su svjedočili u procesima pred Haškim tribunalom. Jedan od njih, novinar BBC-a Martin Bell, rekao je da je pozive za svjedočenja rado prihvatio, smatrajući da je prije svega građanin, a tek onda novinar, te da je svjedočenje njegova i moralna i zakonska obaveza. Nije se pokajao zbog toga što je svjedočio, a kaže da je čak iz iskustva pred Tribunalom mnogo toga naučio.

Jedan od intervjuisanih je i mostarski novinar Alija Lizde, koji je tokom rata bio i hapšen, ispitivan, vrijeđan, zatočen u logorima i prebijan. On je pred Tribunalom progovorio i o svojim novinarskim saznanjima ali i ličnim iskustvima. Za njega je svjedočenje imalo i katarzičan karakter, jer je imao priliku da javnosti i sudu prezentuje svoju priču i pomogne da se pravda zadovolji.

Neki odgovori

Iako etički novinarski kodeksi ne daju tačan odgovor na pitanje da li novinari treba ili ne treba da svjedoče pred sudovima uopšte, pa i pred Međunarodnim krivičnim sudom, jasno je da ovi akti – svi do jednoga – novinarstvo definišu kao profesiju javnog interesa. Novinari su dužni da budu sluge javnog interesa. Slijedeći tu logiku, možemo da kažemo da bi utvrđivanje istine o najtežim krivičnim djelima moglo da se smatra par excellence javnim interesom, i da bi u tom smislu novinari imali profesionalnu dužnost da svoja saznanja podijele i u sudskim procesima, odnosno da ne bi trebalo da se sakrivaju iza bilo kojeg drugog prava. Moralna obaveza je tim veća ukoliko su njihova svjedočenja neizostavno važna kako bi se krivci priveli pravdi.

Što se tiče objektivnosti i neutralnosti, tokom svjedočenja novinar može ostati objektivan i neutralan, ukoliko saopštava činjenice i autentična saznanja. Osim toga, etička načela ne utvrđuju da novinar treba u svim okolnostima i prilikama da bude neutralan. Naprotiv, njegova je dužnost da se suprotstavi diskriminatornim narativima, govoru mržnje, pozivu na nasilje, nasilju i zločinima. Naravno da je u mnogim slučajevima izvještavanja iz kriznih područja nemoguće i opasno direktno se suprotstaviti ovim pojavama, ali njih je važno prikazati u negativnom svjetlu. Slijedeći i tu logiku, novinar bi po ovoj etičkoj smjernici imao obavezu da ne bude neutralan u slučaju ugrožavanja ljudskih prava, pogotovo ako su u pitanju drastični slučajevi, odnosno da se ne poziva na neutralnost ukoliko je dobio sudski poziv za svjedočenje.

Tačno je da novinari, ukoliko svjedoče u sudskim procesima za najteža krivična djela, mogu da budu u određenim kriznim područjima smatrani „stranim agentima“. Međutim, medijska stvarnost nam kazuje da se oni tako doživljavaju nezavisno od toga da li će ili neće dati iskaz pred sudom. Sigurno je, međutim, da se novinari i pred sudom moraju ponašati kao u svom poslu: iskazi treba da budu tačni, potpuni, objektivni i odgovorni. Iskazi ne smiju da ugroze živote i bezbjednost drugih, uključujući i one koji predstavljaju ili su predstavljali novinarske izvore.

Treba, na kraju, ipak reći da novinarima nije posao da sjede na klupi za svjedoke i da sudovi ne treba da ih pozivaju ukoliko to nije baš neophodno. Profesionalno novinarstvo, samo po sebi, pomaže da se dođe do istine, pa i one o kršenju ljudskih prava i zločinima u ratnim područjima. Time može da doprinese istini i sankcionisanju zločina više nego svjedočenjima pred sudom.

Činjenica je da će tehnološki razvoj, koji je omogućio da svaki građanin u izvjesnoj mjeri postaje i izvještač i novinar, odnosno da je u mogućnosti da produkuje i prezentuje medijske priloge, u budućnosti skinuti dio bremena odgovornosti sa profesionalnih novinara u kontekstu sudskih postupaka za najstrašnija krivična djela. Ali, svakako, ne u potpunosti.

___