Tokom projekta, Mediacentar Sarajevo je pretražio i više od 100.000 dokaznih materijala iz baze sudskih spisa MKSJ.

foto: Infobiro

Knjiga Prvi nacrt historije: Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom, čija promocija će biti održana u Sarajevu 27. februara u 18 sati, nastala je iz potrebe da se razumije i prenese iskustvo novinara i novinarki koji su svjedočili pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U nastavku je jedan od tekstova iz knjige autora Bore Kontića. 

Ključno pitanje koje je u okviru projekta Novinarstvo kao prvi nacrt historije postavljano novinarima svjedocima Haškog tribunala bilo je: „Zašto ste svjedočili?“

Odgovor jednog od BBC-evih ratnih veterana, Jeremyja Bowena, u sažetku je ovakav: „Toliko pričamo o tome da smo svjedoci događaja – pa možemo valjda i u sudnici“.

Svjedok u slučaju Milošević, novinar beogradskog lista Vreme, nažalost, rano preminuli Dejan Anastasijević, svoje pojavljivanje u sudnici objašnjavao je iz ugla etike: „Činilo mi se kako bi moje odbijanje da se pojavim pred sudom u Hagu i javno potvrdim svoje riječi bilo neprincipijelno i kukavički.“

John Sweeney je ispoljio temperament na koji po tradiciji nismo navikli kad su u pitanju Britanci: „Jesam li svjedočio u Hagu? Jesam. Da li bih to ponovio pred nekom drugom institucijom? Ne uvijek i ne u svim okolnostima. Nekada morate zaštiti svoje izvore, ali to u Hagu nije bio problem. Jer ako vidite da neko nekoga ubija, nije važno jeste li novinar ili direktor banke ili nezaposlen. Bitno je da svjedočite jer će se u protivnom ubijanje nastaviti.“

Veton Surroi, novinar i istaknuti intelektualac sa Kosova, svoje svjedočenje u Hagu je vidio kao trenutak priželjkivane satisfakcije jer „bilo mi je zadovoljstvo susresti se sa Slobodanom Miloševićem u Haškoj sudnici a ne u njegovoj beogradskoj rezidenciji“.

„Zašto sam započeo dugu i napornu saradnju sa haškim tužiocima?“ Na pitanje koje je sam sebi postavio, novinar Ed Vulliamy odgovara: „Bio sam traumatiziran, ljut i zaprepašten zbog neefikasnosti našeg izvještavanja u Krajini, na Drini, u Sarajevu, Srednjoj Bosni...“

Florence Hartmann, ratna dopisnica francuskog Le Mondea, jedina je samoinicijativno svjedočila. U to je vrijeme radila u Tribunalu kao portparolka Tužilaštva. Tokom suđenja oficiru JNA Veselinu Šljivančaninu bila je svjedokinjom njegovog osporavanja da je znao za sudbinu nestalih ljudi iz bolnice, odmah nakon pada Vukovara. Tada se Hartmann sjetila svog ratnog, novinarskog puta u Vukovar, susreta sa oficirom Šljivančaninom i pitanja koje mu je tada postavila. Na upit kako to da ljudi u Tribunalu nisu ranije znali za taj njen tekst objavljen u Le Mondeu novembra 1992., Hartmann je uzvratila: „Zato što nisu gledali neanglosaksonske izvore“. Njena šefica, glavna tužiteljica Haškog tribunala Carla del Ponte, bila je protiv tog svjedočenja. Razlog? „Bila sam njena prva saradnica i plašila se te miješane uloge jer sam trebala svjedočiti kao novinarka iz 1990-ih“.

Pred sudom u Hagu je najviše, u čak osam slučajeva, svjedočio Ed Vulliamy, ratni dopisnik londonskog Guardiana. U intervjuu za projekt Mediacentra Sarajevo on je izjavio da su mu zaposlenici Tribunala rekli da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju djelimično osnovan zbog novinarskih otkrića logora Omarska, Trnopolje, Keraterm.

„Snimci novinara iz rata bili su povod osnivanju Haškog tribunala, a njihova svjedočenja krucijalna za rasvjetljavanje zločina“, bila je rezolutna na konferenciji Mediacentra Sarajevo, povodom projekta Novinarstvo kao prvi nacrt historije, Senka Nožica, sarajevska advokatica, koja je nekoliko puta branila optužene za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Sarajevski novinar, ratni izvještač Sead Omeragić iznio je svoje tvrdo uvjerenje da su „na našoj strani jedino bili strani novinari i Haški sud“.

Na margini Verona foruma maja 1996. godine u Budimpešti, susretu posvećenom Bosni i Hercegovini, profesoru sarajevskog Pravnog fakulteta Zdravku Grebi u razgovoru sa novinarima je postavljeno pitanje: Da li će jednog dana i šefovi država, njihovi ideolozi, glavni i odgovorni stvarno stati pred Sud u Hagu? Profesor je odgovorio da to zavisi od „procjene međunarodne zajednice koliko im oni još mogu poslužiti u ostvarivanju ciljeva“. Također je uočio da sve ide u tom pravcu, iako se tada sudilo samo čuvarima kapija u konc-logorima. Međutim, on je to vidio kao slanje poruka „glavešinama“. Šta ga je kao pravnika navelo da tako razmišlja? U normalnom suđenju sud bi samo utvrdio činjenično stanje, kazao je profesor Grebo, nastavljajući: „Sadašnju praksu dovođenja eksperata, čak korištenja BBC serije ‘Smrt Jugoslavije’ – u kojoj su se za pametna čovjeka zločinci sami naslikali – samo je poruka da se jednog dana, bude li trebalo, suđenje može desiti i predsjednicima država“.

Edu Vulliamyju je 1996. jedan od optuženih, ljekar Milan Kovačević, priznao zločine počinjene u Prijedoru, na sjeverozapadu Bosne. Bilješke razgovora sa Kovačevićem bile su bitan sudski dokaz, ali i predmet rasprave među novinarima. Da li je novinaru mjesto u sudnici?

Američki novinari su, primjerice, odbili da se u svojstvu svjedoka pojave pred Haškim sudom. Sad već penzionisana novinarka New York Timesa Nina Bernstein upravo je povodom svjedočenja Eda Vulliamyja pisala „da je predao bilježnice odbrani na čerupanje“ i da tako „ugrožava kontakte, privlači pažnju“. Vulliamyju je Roy Gutman („Iznimno ga poštujem“, naglašava Vulliamy), autor Pulitzerom nagrađene zbirke reportaža iz rata u Bosni i Hercegovini, znakovito naslovljene sa Svjedok genocida, objašnjavao zašto ne želi da svjedoči pred sudom: „Mi smo ‘treći stalež’, mi smo mediji, mi radimo u skladu sa zakonom ali mu nismo podređeni“.

Vulliamy prepričava razgovor sa Gutmanom u kojem je insistirao na primarnoj ljudskosti: „Mi nismo nikakve svetinje. Mi smo valjda građani. Ako neko opljačka ili izbode staricu na ulici a to vide dvije osobe – vodoinstalater i novinar – znači li da vodoinstalater mora svjedočiti a novinar ne?“

Rečeno modernim terminom, svjedočenje pred sudom je svojevrstan izlazak iz „zone komfora“. Povodom svojih mnogobrojnih pojavljivanja pred Haškim sudom, Ed Vulliamy kaže: „Ovo je bilo jako stresno, dugotrajno, naporno, potencijalno opasno, dakle, potpuna suprotnost privlačenju pažnje.“

Na esnafske primjedbe, pa i napade, da je svjedočeći pred sudom iznevjerio objektivnost, Ed Vulliamy odgovara: „Pobrkali ste objektivnost i neutralnost. Objektivnost su činjenice, a neutralnost nešto sasvim drugo. Neutralnost mi kaže da žene koje su svaku noć zlostavljane u logoru Omarska izjednačim sa zvijerima koje su to radile.“

Za Jeremyja Bowena važan je profesionalni credo matične redakcije: „Nepristranost je nama u BBC-u jako važna i znači da svoje stavove ostavljate po strani i pristupite svemu otvorenog uma. Morate biti pošteni, iskreni, razgovarati sa svim stranama, ali to ne znači da imate jednu ili drugu stranu a istina je u sredini. Istina nije u sredini. Dakle, još uvijek ste nepristrasni ako kažete ‘Evo šta je rečeno, ali istina je zapravo ovo’. I morate pokazati kako ste došli do tog zaključka.“

Martin Bell, koji dolazi iz iste novinarske škole kao i Bowen, govori o dramatičnoj promjeni profesionalne paradigme tokom izvještavanja iz Sarajeva tokom rata u BiH: „Potpuno sam drugačije razmišljao o novinarstvu. Nazvao sam to ‘novinarstvo privrženosti’. Niste mogli biti neutralni između agresora i žrtve, dobra i zla. Iako je bilo fer, bilo je sa saosjećanjem. Da li sam bio pristrasan? Jesam, na strani žrtve. Bilo je to sa više saosjećanja nego bilo šta što sam ranije radio.“

Bell je u intervjuu za projekt Mediacentra Sarajevo ispričao i da je bio kritikovan: „Mislim da sam primio kritike jer, znate, formirao sam se u BBC-evoj tradiciji izvještavanja – u jednu ruku jedno, u drugu drugo, vrijeme će pokazati“, zaključujući: „Ali mislim da su se uticajnije kolege priklonile mom razmišljanju, ili sam se ja priklonio njihovom?“

Drugačiji stav ima beogradski TV-producent Branimir Grulović, koji je tokom ratova u državama bivše Jugoslavije radio za Reuters, a u Hagu svjedočio u slučaju pukovnika Ljubiše Beare. „Za vrijeme događaja u Vukovaru jedan moj kolega iz Reutersa bio je sa hrvatske strane, a ja sam bio sa srpske. Dakle, na istim lokacijama, samo sa različite strane. Imali smo ideju da napravimo kraći dokumentarac o Vukovaru na način da spojimo naše materijale u jednu priču. I tek bi tad dobili objektivnost. To bi, po meni, bila prava istina.

“Teško je zadržati objektivnost u ratu kada svjedočite o posljedicama, kazao je Andrew Hogg i iznio detalje lične drame: „Moja bivša supruga je bila uznemirena zbog mog, kako je rekla, gubitka objektivnosti. Na kraju mi uopšte nije bilo dozvoljeno da Bosnu spominjem kod kuće.“

Zaključimo ovu temu citatom Elieja Wiesela, nobelovca i zatočenika koncentracionih logora Auschwitz i Buchenwald: „Neutralnost pomaže silniku, nikada žrtvi. Šutnja ohrabruje mučitelja, nikad onog koji je mučen.“

U toku suđenja Radovanu Karadžiću njegov pravni tim je zatražio „ograničenje za svjedočenje novinara“. U svom odgovoru datiranom 20. maja 2009. Sudsko vijeće Haškog tribunala odbacilo je ovaj zahtjev kao neosnovan i neargumentiran jer „traži da se od davanja dokaza isključe potencijalni svjedoci koji su upravo kompetentni da to urade“. Jedna diskusija Miroslava Toholja, ministra u vladi bosanskih Srba, izrečena na 50. sjednici Narodne skupštine održanoj 15. i 16. aprila 1995. u Sanskom Mostu, na određen način objašnjava strah od novinarskih svjedočenja. Toholju tog proljeća 1995. nije bilo jasno kako im je promakao „onaj čuveni novinar, čuveni srbomrzac, Van Lynden iz Sky Newsa, kako je prošao u Bihać? Bio je tamo sedam dana, izvještavao i mislim da je oštetio našu ofanzivu na Bihać“.

Čitajući transkripte intervjua sa novinarima svjedocima pred Haškim sudom uočio sam jednu riječ koja se često ponavljala. Bilježnica. Većinom kod stranih novinara. Domaći novinari uglavnom su se uzdali u sjećanja.

Martin Bell objašnjava: „Tokom rata pisao sam u svoje bilježnice. Kad pričate sa generalom ili intervjuišete žrtvu, morate imati nešto da zapišete ime. Nekad bi vam oni ispričali nešto nevjerovatno pa ste i to zapisali. Kada je Tihomir Blaškić održao konferenciju za štampu poslije masakra u Ahmićima, zapisao sam sve što je rekao i to je poslužilo kao dokaz na Međunarodnom krivičnom sudu. Imam cijelu kutiju sa takvim sveskama na tavanu, koje iskopam po potrebi.”

Za Andrewa Hogga najvažnije je ne pogriješiti i stoga je neprestano vodio bilješke: „Bilježio sam šta su svi govorili, pisao sam stenografski. Imam sve sveske koje sam ispunio u Bosni, dva velika rokovnika. Čuvam ih i danas i želja mi je da ih sahrane skupa sa mnom kad umrem jer ima toliko priča i toliko užasnih stvari koje su se desile.

“Morao sam svoje bilješke dati odbrani skupa sa stenografskim zapisima, kazao je Ed Vulliamy: „Pišem stenografski po sistemu Teeline, oko 110 riječi u minuti. Svi ti zapisi se šalju stručnjacima uključujući bilješke po marginama i onda vam oni postavljaju pitanja: Ko je to? Čiji je to broj telefona?“

I Florence Hartmann je morala predati svoje bilježnice iz tog vremena. Do tada ih je ljubomorno čuvala. Tužitelji su joj rekli da su njene bilježnice jako zanimljive, ali da im više ne trebaju. Hartmann ih citira: „Srela si najmanje 15 osoba od naših potencijalnih na kojima radimo. Baš si bila u dobrom društvu!“

Novinarski posao je cement a pravni – povezati svaku ciglu tim cementom, kazala je u intervjuu za projekat Mediacentra Sarajevo Florence Hartmann i zaključila porukom mlađim novinarima: „Kupi bilježnicu, bilježi sve što zapažaš, vježbaj“.

Govoreći o svom ratnom iskustvu iz Bosne i Hercegovine, Ed Vulliamy je siguran da se taj posao nije okončao: „Kao u pjesmi Hotel California, možete se odjaviti kad hoćete, ali nikada ne možete otići.“

O tome govori i primjer veterana Jeremyja Bowena, kojeg spominjem na početku ovog teksta. U proljeće 2022. vidjeli smo ga u BBC-evom timu tokom ruske invazije na Ukrajinu. Dok još uvijek sa fizičke distance pratimo tamošnja događanja, uzdam se u ono što je rekao u intervjuu za naš projekat: „Važno je da neko može osvijetliti i tamne uglove“.

___