Život pravi događaje, ljudi pričaju priče, novinari istražuju istinu.

Prvi tekst, prve greške i pouke...

Prvi novinarski tekst, prvu vijest objavio sam u listu Omladinska riječ 1957. godine. Bio sam učenik 8. razreda Treće gimnazije u Sarajevu. Počeo sam još ranije pisati za neke dječije listove i Omladinu iz Beograda, ali to nisu bili novinarski tekstovi u punom smislu te riječi. Jednog dana u gimnaziju je došao glavni urednik Omladinske riječi Muhamed Nuhić. Tražio je nekog dobrog đaka koji će rasturati list među đacima, a ako bude nešto važno - i napisati i donijeti u redakciju. I stigao je prvi događaj za moju prvu vijest - sa Pravnog fakulteta dolazi Ljubo Tadić da održi u Trećoj gimnaziji predavanje o Oktobarskoj revoluciji. Prava vijest!

Zamolio sam sekretaricu direktora škole, koja mi je inače pomagala da vodim školsku razglasnu stanicu, da mi otkuca tekst. Već sutradan, po održanom predavanju, odjurio sam u redakciju i ostavio tekst na stolu urednika, a za dva dana  – mislim da je bio četvrtak, četvrtkom je izlazila Omladinska riječ - sav van sebe otrčao sam do prve trafike da kupim novine. Među tekstovima je bio i moj. Ali, desila se strašna stvar! Već sutradan me pozvao direktor škole i rekao: „Zove te glavni urednik u onaj list, to je u prolazu preko puta Ekonomskog fakulteta. Otiđi sa zadnjeg časa.“ Stignem u redakciju kod Muhameda Nuhića, a on će mi: „Pa znaš li ti ko je Ljubo Tadić?!“ „Znam“, odgovorih. „Kako znaš?! Pogledaj šta si napisao!“ Ja pogledam, u tekstu piše: Predavanje održao apsolvent Pravnog fakulteta Ljubo Tadić. A zatim će Muhamed: „Nije on apsolvent, nego asistent. Znaš li da je on već doktor nauka, a apsolvent je neko ko još nije ni diplomirao!“

Ni sad ne mogu da budem do kraja siguran da li sam napravio lapsus ili zaista nisam ni znao ko je ko. Rekao sam samo „Aha“,  ali i vrlo odlučno: „Neću više napraviti grešku, a neću više ni da se bavim ovim poslom“. Pomišljao sam na groznu sramotu koja me čeka kad neko pročita tekst. Muhamed je na to rekao: „Nije problem, to ti je prva greška, biće ih još. Ja sam urednik i morao sam pročitati tekst. To mi je posao. Ali u nekoj trci, otišlo je u štampu.“ Ipak, nekoliko godina kasnije, shvatio sam da profesor Tadić nije zaboravio moju grešku.

Sa Muhamedom Nuhićem sam se družio kao novinar najveći dio moje profesionalne karijere, na raznim poslovima i u raznim situacijama. Bila mi je velika čast kad me kao osnivač Katedre novinarstva na FPN Sarajevo pozvao da budem jedan od predavača.

Tako je počelo moje odrastanje u svijetu medija – u novinarstvu, menadžmentu, istraživanjima i edukaciji.

Ljudi pričaju priče

U Radio Sarajevo sam došao poslije završenog Pravnog fakulteta, a sa više godina novinarskog iskustva saradnje sa Oslobođenjem, fabričkim listom Pretis, Večernjim novinama, časopisima Naši dani, Sedam dana, Lica... U to vrijeme u Jugoslaviji nije bilo novinarske škole, niti fakulteta. Sa smislom za pisanje neki su se javljali u redakcije, tamo ih bace u vatru, pa šta bude s njima. Poslije prve greške ili prvog nesnalaženja odustaju, a neki i nastave, kao što sam ja nakon svoje prve greške.

Glavna urednica tadašnjeg Radio Sarajeva Danica Raković me poslala sa još nekoliko novinara iz Informativne redakcije na obuku u Institut novinarstva u Beograd. Tamo sam upoznao čovjeka koji je kao novinar ostavio možda i najveći utisak na mene u tim godinama mog novinarskog odrastanja. Sergije Lukač, rođen u Sarajevu, a odrastao u Mostaru, bio je poznati novinar u nekoliko medija, u tek osnovanom beogradskom NIN-u i urednik, osnivač Instituta za novinarstvo Saveza novinara Jugoslavije, kasnije osnivač Katedre za novinarstvo na FPN Beograd - prve katedre za novinarstvo u Jugoslaviji, vrsni poliglota i sportista-atletičar, sprinter.

Na Institutu za novinarstvo sam saznao definiciju prvih pravila novinarstva, osnovnih šest novinarskih pitanja – ko, šta, kada, gdje, kako i zašto. Naravno, i kada sam bio novinar početnik znalo se šta treba saznati, šta pitati, šta vidjeti, ali svu dubinu tih pravila i sposobnost za njihovu upotrebu počeo sam da saznajem i stičem u vrijeme mog boravka na Institutu. Sjećam se dobro prvog termina za neki novinarski žanr koji mi do tada nije bio poznat – novinarska priča. Sa predubjeđenjem da je priča samo književni žanr, tek sam tada shvatio da je priča predstavljanje svega što se u životu dešava. Ljudi pričaju priče. Prema tome, ako novinar želi da ono o čemu piše – šta je vidio, čuo i o čemu je razmišljao - bude shvatljivo i zanimljivo onome ko čita, da razumije, da ga potakne, da mu smanji dilemu, onda novinar mora da napravi priču. A ta se priča može napraviti ne samo kroz reportažu, nego i kroz gotovo sve klasične informativne novinarske žanrove. U zadnje vrijeme znam da su vijesti kroz kratke zanimljive priče znali javljati reporteri i sa političkih događaja, iz ratnih dešavanja, sa pozorišnih predstava...

Istinitost, objektivnost, profesionalno novinarstvo

Šest novinarskih pravila imaju dugu istoriju u novinarstvu. Modernije novinarstvo i teorije o njemu nastoje da pitanja ko, šta, kada, gdje, kako i zašto uvijek stave u službu istinitosti i objektivnosti novinarske poruke. U mojim zrelijim novinarskim godinama u Jugoslaviji i poslije rata u BiH, u medijima, javnosti, a posebno u političkim krugovima, došlo je do metamorfoze i različitog shvatanja i tumačenja ove dvije novinarske aksiome.

U socijalističko vrijeme Jugoslavije, novinarstvo je osjećalo teret jednoumlja koje je vladalo značajnim dijelovima društvenog i političkog života. Propaganda je igrala vrlo važnu ulogu u životu, pa je ono što traži politika često uticalo na novinarsko viđenje života i stvarnosti. Novinari su stekli naziv društveno-politički radnici i tako su bili uvrštavani u političke aktiviste i propagatore ideje i sistema. Ipak, ta boljka tadašnjeg novinarstva bila je mnogo manje izražena nego u komunističkim zemljama, a u 80-im godinama prošlog vijeka nezavisno novinarstvo već počinje da krči puteve nagoviještenog demokratskog društva. U to vrijeme Radio Sarajevo, gdje sam radio, postao je respektabilan medij u Jugoslaviji sa zapaženim nastupima i nagradama na festivalima radija.

Ratno novinarstvo smo doživjeli iz sasvim drugih uglova i ono je često na drugačiji način promatralo osnovna novinarska pravila, jer je u značajnoj mjeri bilo oružje u ratnim sukobima. Poslije rata smo u BiH počeli da više koristimo termin „profesionalno novinarstvo“ kao protutezu novinarstvu zavisnom od politike i drugih nosilaca moći. Razgovarali smo sa mladim novinarima da paralelno treba učiti upotrebu novinarskih pravila sa osnovnim etičkim pravilima koja pomažu da se održi novinarska nezavisnost i približi istini i objektivnom pogledu na život. U moru različitih životnih situacija, kontroverzi, sukoba, različitih mišljenja i opcija, novinarima je postajalo vrlo značajno da imaju sposobnost uočavanja, provjeravanja i upotrebe svih vlastitih čula i tehničko-tehnoloških mogućnosti koje postoje u datom momentu. Za novinare je možda najteži trenutak da se oslobode svojih osjećanja i svojih subjektivnih pogleda na stvari oko sebe.

I ponovo da se sjetim Lukača, koji je u jednom trenutku rekao: „Ne postoji apsolutna istina“, pa pogledao kroz prozor i nastavio: „Pogledajte u nebo, u vasionu. Gdje je kraj vasione? Koliko nečega ima u vasioni? Svijet odgoneta i nikad neće odgonetnuti kraj. Dakle, nema apsolutnog kraja vasione, nema apsolutne istine, ali novinar treba težiti što potpunijoj istini i objektivnosti“.

Za istinitu priču treba iskoristiti što više činjenica, izvora i uglova promatranja. Lukač je govorio: „Novinar treba da bude vrijedna pčelica koja će da obiđe 30 otvorenih cvjetova i sakupi 50 informacija, a samo pet stavi u svoju vijest. S tim da se prisustvo ostalih 45 osjeti u sigurnosti stava“.

Novinar, međutim, mora vrlo brzo da reaguje i zato treba da nastoji da za događaj ograničen vremenski i prostorno, koji gleda i o kojem piše koristi tzv. fragmentalni skup podataka koji mogu dovoljno prikazati i objasniti informaciju. To nastojanje novinarstva da stalno teži ka što potpunijoj istini otvara mogućnost da se ta ambicija u značajnoj mjeri proširi kroz istraživački rad, analitiku i korištenje istorijskih i naučnih istina. Nažalost, borba za istinito, objektivno i nezavisno novinarstvo i dalje traje. Nosioci političkih i drugih moći u društvu pronalaze sve novije načine uticaja na novinare i medije.

Opsesija zvukom

U svijetu malih i ograničenih komunikacija 50-60-ih godina prošlog vijeka, radio je uz novine bio osnovni izvor informacija i komunikacije. Stari radio aparati su u kućama imali počasno mjesto, prekriveni heklanim miljeom i sa vazom sa cvijećem. Nekad se radio slušao kolektivno, jer ga nije svako imao u kući, pa se odlazilo kod komšija. I ja sam kao dječak bio opsjednut Radio Monte Karlom, koji je imao emisije tadašnje zabavne muzike, a koje su znalci nota znali slušajući zapisati i kasnije u nekom omladinskom orkestru aranžirati i odsvirati.

Postao sam opsjednut zvukom radio signala kada sam u četvrtom razredu niže gimnazije otišao sa školskom ekskurzijom na srednjetalasni predajnik Radio Sarajeva u Visokom (Moštre). Tada nam je glavni tehničar na predajniku, inače predsjednik Radio kluba u Visokom, rekao da uberemo po jednu travku, prinesemo željeznoj konstrukciji podnožja predajnika, te da osluškujemo. Bili smo začuđeni. Iz travki se čula neka buka, neka muzika, kao da neko nešto govori. Bio je to program Radio Sarajeva koji je sa tog predajnika išao u etar. Tehničar je nas nekoliko odveo u prostorije Radio kluba, pokazao nam kako raditi na održavaju veze na svojim radio stanicama i kako je signal na predajniku toliko jak da može i travke da motiviše da prenose elektromagnetske talase.

Završio sam radio kurs u tom klubu, i napravio prvi mali radio prijemnik – detektor. Bila je to jedna drvena ploča, na njoj ugrađen specijalni kristal, slušalice sa gajtanom, na čijem kraju se nalazi tanka iglica. Uzmeš držač iglice, šetaš po kristalu i čuješ radio stanicu.

Prva uključenja uživo u radio program

Radiju sam se vratio tek poslije iskustava na drugim poslovima i u pisanim medijima. Tih 60-ih godina, kada sam stigao na Radio Sarajevo, na radiju su mogli uživo govoriti samo spikeri, sportski reporteri i reporteri sa političkih događaja. Svi mi ostali mogli smo samo u studiju snimiti tekst koji se potom emituje. Tek poslije iskustava iz Zagreba i Beograda, uz dosta opreznosti koju su neki šefovi imali prema tome kako novinari mogu govoriti uživo i šta će reći – uvedeno je živo vođenje dnevnih informativnih emisija i javljanje uživo sa terena toki vokijem.

Sa Antom Štrelovom sam dobio zadatak da počnemo prvi emitovati živo vođeni dnevnik. Dogovorio sam sa novinarom Zoranom Pirolićem da se uključi u program na jednoj tramvajskoj stanici, gdje su uvijek bile neopisive gužve i galama. Kroz dnevnik je nekoliko dana išla rubrika „Tu pored nas“ - nešto što se stalno dešava, iako nije mnogo važno. Sjećam se sa kolikim uzbuđenjem je ta Pirolićeva prva zvučna slika ispred Higijenskog zavoda u Sarajevu stigla u eter. Sa njim su bila dva tehničara, a u slučaju da se toki voki pokvari - ponijeli su i rezervni. U centrali vodova radija su tehničari učili kako da ubuduće prihvataju izvještaje i putem radio veze, a ne samo putem telefona.

Međutim, na radio zvuku sam „odrastao“ uz izvanredne reportaže kolege Alekseja Nejmana. On je bio naš prvi autor radio reportaža, koji se služio autentičnim zvučnim snimcima događaja, razgovora, putovanja. Sjećam se komentara jedne moje starije kolegice, koja je bila u studiju dok je Nejman montirao reportažu: „Pa pola reportaže su neki zvukovi, muzika, kuckanje čaša, neke doskočice. Umjesto da on to svojim glasom ispriča...“ Bila je to reportaža koja je dobila nagradu Udruženja novinara. Nejman je obišao jedno seosko sijelo, na Grmeču, gdju su bivši partizani pričali priče iz rata, a tada pričali o sjetvi, kravi koja nikako da se oteli, o najboljoj rakiji u selu, o poštaru koji svaki čas treba da dođe, a nešto kasni. Sva ta kolektivna komunikacija ljudi se dešava uz kuckanje čaša rakijom, razne doskočice i poslovice, dovikivanja i pjesmu.

Slušajući Nejmanove reportaže, ja, a sa mnom i mnogi drugi u Radio Sarajevu, smo se odlučili da u reportažu unesemo dokumentarni zvuk.

Rekonstrukcija zvučne slike BBC-a

U tome sam najviše uspio radeći na velikom istraživačkom multimedijalnom projektu „S one strane Jadrana“, koji rekonstruiše prvu zvučnu sliku iz okupirane Evrope engleskog BBC-a, koju je reporter Denis Džonson napravio 1944. godine na otoku Visu snimajući pjesme partizana, razgovore, druženje sa engleskim vojnicima, borbene komunikacije pilota i kopnene komande nad još uvijek okupiranom Jugoslavijom i Jadranskim morem.

Za tri godine, od 1975. do 1978., taj snimak smo u cjelini rekonstruisali, istraživši ko su bili njegovi učesnici - Englezi, partizani, stanovnici otoka. Moju istraživačku ekipu sačinjavali su novinari Majo Topolovac koji je otkrio ovaj snimak na BBC-u, ton majstor Eduard Lozančić i organizator Vetko Šalaka. Obišli smo mnoga mjesta u Jugoslaviji, prije svega u Dalmaciji i kontaktirali udruženja veterana iz Drugog svjetskog rata u Engleskoj, Irskoj i Australiji. Ogromnu dokumentarnu tonsku dokumentaciju, poslije više radijskih i televizijskih programa u Jugoslaviji i inostranstvu, dali smo Vojno-pomorskom institutu u Splitu, muzičkim akademijama u Zagrebu i Beogradu i Istorijskom institutu u Beogradu. Ovaj originalni zvučni snimak i njegova rekonstrukcija, postali su jedan od značajnih dokaza kako je ovaj dio Evrope izgledao u godinama Drugog svjetskog rata. Evo kako je reporter Denis Džonson doživio jedan susret sa partizanima:

Vojska koja prolazi pored našeg kamiona je neuobičajeno i neviđeno bodra. Muškarci i žene, odjeveni u šarenilo italijanskih, američkih, britanskih i zarobljenih njemačkih uniformi, sa 'titovkama' na kojima se gnijezdila crvena zvijezda, pa zamislite, veseli i nasmijani...! Koračaju pritisnuti teškim mitraljezima, gurkaju magarce što nose kozje mješine sa vinom i potpuno su se predali harmoničnoj borbenoj pjesmi. Pjesma odjekuje po planinama, stijenama, gudurama. Naš kamion se očajnički drži vijugave ceste. Iznenada veliki talas njihovih glasova. Pa to je kao eolski zvuk, sočan, iskidan, neuhvatljiv, veličanstven, maestralan, kao da ga na svojim krilima nosi vjetar.

TV i Radio na pragu novog vijeka

Krajem 80-ih godina prošlog vijeka svi mi, koji smo radili na tome kako da televizija i radio dočekaju novi milenijum, bili smo prosto zaraženi idejom: sateliti, informacijsko društvo, digitalizacija... Bila je to šansa da se počnu rušiti barijere koje diljem svijeta prave oni koji žele njime da vladaju. Na kraju zadnje dekade prošlog vijeka vodio sam projekat Jugoslovenske radio televizije „JRT na pragu novog vijeka“. Bio je to mega projekat iza koga je stajala velika grupa medijskih stručnjaka, istraživača, novinara, inženjera i producenata, koji su trebali da sačine studiju razvoja radio- televizije u skladu sa novim tehnologijama i svjetskom projekcijom pravednog komuniciranja. Na pola posla raspad Jugoslavije je deplasirao i ono što smo već bili uradili, a ja sam zahvaljujući nekim teorijskim i praktičnim spoznajama tokom rada na ovom projektu snimio jedan dokumentarni program od deset emisija i nazvao ga „Mnogo glasova, jedan svijet“. Bio je to pogled ljudi iza i ispred kamere i mikrofona o budućnosti radija i televizije i njihovoj zapitanosti šta će sve donijeti nove tehnologije.

Ali, da se vratim onima sa kojima sam razgovarao te 1990. godine, i koji su, svako iz svog ugla, htjeli da kažu kako vide budućnost novih tehnologija u službi čovjeka. Reditelj moje serije „Mnogo glasova, jedan svijet“ Miralem Ovčina bio je užasnut pred mogućnošću da čovjek postane „stvar među stvarima“. Naspram naslućenih mogućnosti da čovjek „zastari“ i padne pod vlast tehnike, Ovčina je polagao nadu u ljudski duh, maštu, kreaciju i otvorene komunikacijske vidike u kojima će čovjek informacijskog doba sačuvati svoj ego. Novinar, esteta i reditelj, čovjek punih pluća na televiziji i radiju, Arsa Jovanović iz Beograda mi je ipak rezignirano rekao: „Ako doživim tu 2000., e moj Bože, šta bi zanavijek ponio sa sobom... Možda neki pejzaž iz mog djetinjstva... Televiziju svakako ne bih ponio!“ A najizričitiji je bio komunikolog iz Zagreba Mario Plenković: „Televizija i radio u budućnosti će šokirati svijet!“ Ako je ovo proročanstvo izvjesno u dobu u kome danas živimo, onda se ono ostvaruje danas u mnogo složenijem komunikacijskom sistemu, kroz multimedijalnu revoluciju.

Pa kako onda gledati u budućnost, pitali smo se. Prošlost se ne može popraviti, sadašnjost je sudbina, a budućnost je moguće predviđati i na nju utjecati.

Propast socijalizma i raspad Jugoslavije zaustavili su nas u velikim ambicijama da uhvatimo korak sa novim tehnologijama i novim idejama o novinarstvu u demokratskom društvu. Uz sve to, radikalne promjene u informacijskom društvu postale su nam nedostupne. Susreo sam se sa ratnim novinarstvom i uz poslove u RTV BiH počeo raditi kao izvještač ljubljanskog lista Dnevnik. Moje znanje o radioamaterstvu pomoglo mi je da šaljem svoje tekstove u Ljubljanu prijateljima koji su također bili radioamateri. Kako se približavao kraj rata, u što smo vjerovali i nismo, u meni je izrastala ideja da kad prođu ratne godine da radimo na obnavljanju medija, pomirenju i ponovnom uspostavljanju veza među ljudima. Za vrijeme naše ratne pauze, u drugim dijelovima ex-Jugoslavije, Evropi i gotovo cijelom svijetu sateliti više nisu bili nepoznanica, a internet je duboko prodirao u svijet komunikacija.

Media Plan Institut – podrška profesionalnom novinarstvu

U Media plan institutu, koji smo osnovali, da bi potakli realizaciju ovih ideja, pokrenuli smo jednogodišnju školu praktičnog novinarstva. Svi koji su u njoj radili ili je završili od 1997. do 2007. godine i danas se sjećaju da je ona imala moderan koncept programa, organizacije nastave i korištenja tehničko-tehnoloških mogućnosti. Studenti su bili iz cijele bivše Jugoslavije. Za sve njih, a posebno one koji su prethodno završili novinarske fakultete, jednogodišnji praktični studij je bio izvanredna šansa da prilikom svog prvog zaposlenja u medije dođu sa dosta praktičnog znanja.

U praktičnom programu škole, uveli smo smjer video-novinarstva i neke nove stvari koje do tad nisu bile metodološki postavljene u edukaciji novinara. U tome su nam mnogo pomagali iskusni profesori novinarstva, inžinjeri, informatičari, TV redatelji koji su dolazili iz Hrvatske, Srbije, a posebno iz Francuske (Visoka škola novinarstva Lil) čija je vlada davala veliku podršku ovom projektu.

Posjetio nas je novinar Predrag Kojović, koji je uoči rata radio na Radio Sarajevu, a zatim bio ratni dopisnik iz Sarajeva i u Americi novinar Rojtera. Zamolio sam ga da ispriča budućim mladim video-novinarima kako se savladava ova vrsta profesije. Kojović je obišao mnoga ratišta i krizne tačke u Africi, bio u Iranu i Afganistanu, a zadnje reportaže poslao sa boravka u Iraku. Nosio je malu televizijsku kameru sa mikrofonom, a po potrebi i satelitski telefon. Kojović kaže da su svi video-novinari trebali da znaju bar elementarne funkcije i ostale radnje u TV i radio montaži i korištenje satelitskog prenosa. Iako su informativni centri agencije imali posebne stručnjake za svaku od tih operacija, za svaki slučaj je trebalo da osnovna znanja o tome ima i video-novinar. Jedan čovjek, jedan novinar vidi i snima, piše i govori! To je bilo i kao pojam revolucionarno za saznati u našim tadašnjim RTV medijima, u kojima se za malo ozbiljniji reporterski zadatak trebao poslati automobil, pa čak i kombi.

Dva najbolja studenta video-novinarstva iz četvrte generacije bili su Mubarek Hasani i Armela Subašić. Ovaj pionirski poduhvat naše škole nekoliko godina nije uspio da stekne pravo građanstva u TV medijima BiH, nešto zbog odsustva moderne opreme, a nešto zbog staromodnog načina organizacije rada i korištenja kadrovskih resursa. Danas su za to otvoreni mnogi komunikacijski kanali, satelitski prenos, digitalizacija, internet i portali, revolucija u televizijskom i radio programu, produkciji i prenosu.

***

Mislio sam da ću svoje novinarsko odrastanje završiti kao predavač u Visokoj školi novinarstva, na predmetu Etika i kultura komuniciranja. U međuvremenu su se pojavili portali i ja sam nastavio da pišem za portal Media centra.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.