Naslovna ilustracija: Kängurupress/Midhat Ajanović Ajan

Malo je lokalnih novinara u Bosni i Hercegovini koji su 30 godina od početka rata spremni da podijele svoja profesionalna iskustva iz tog perioda. Za one koji su odolijevali pritiscima i željeli ostati profesionalni vrata skoro svih medija tada su bila zatvorena. Nisu se uklapali u atmosferu propagande i svrstavanja, neki su odustajali od profesije, drugi nalazili načine da rade i zbog toga plaćali visoke cijene. U ratu je, kažu, bilo manje novinarstva, više propagande, a oni nisu željeli biti dio takvog načina oblikovanja javnosti.

Rat je Radmili Karlaš oduzeo brata, mobilisanog u Banjaluci 1991. godine sa samo 21 godinu, ali i profesiju – slobodne novinarke. Kaže kako za nju u to vrijeme nije bilo mjesta u medijima u Banjaluci, jer je željela da izvještava profesionalno.

Kada je početkom rata, kako kaže, „umro“ banjalučki list Novi Prelom, jedini alternativni magazin u tom dijelu Bosne i Hercegovine, za hranu je umjesto pisanjem zarađivala kao konobarica. Nakon rata je pisala za više nezavisnih nedjeljnika u regiji, a od 1997. do 2007. godine radila je kao saradnica za BBC. A onda je odlučila da napusti novinarsku profesiju.

Nije mogla, niti željela, da zaboravi ono što je tokom rata vidjela, zabilježila ili čula, a kaže kako nije imala gdje objaviti. Sve to je napisala u svom prvom romanu „Četvorolisna djetelina“ koji otvoreno govori o zločinima koji su počinjeni nad prijedorskim Muslimanima i etničkom čišćenju u Banjaluci, te nasljeđu koje je rat ostavio u, kako kaže, razorenoj Bosni i Hercegovini.

„Zločin ima ime i prezime, mora ga se izreći. Ne može se skrivati iza mase“, kaže Radmila Karlaš za Mediacentar Sarajevo, govoreći o važnosti novinarske profesije za historiju.

Nekadašnja novinarka, danas književnica, u posljednjem romanu govori između ostalog o onome što se u ratu događalo u Sarajevu. Još uvijek ne može da nađe izdavača i vjeruje u načelo da bi bio dobar i profesionalan novinar moraš prije svega biti dobar čovjek. Početak rata u BiH za nju kao novinarku, kaže, mijenja sve.

„Desilo se nešto što je bio neizrecivi užas. Psihički je bilo jako teško gledati kako se zemlja cijepa u krvi, a pritom slušati razne propagande, koje nisu bile informisanje, već zaluđivanje“, objašnjava Karlaš.

Jedno kratko vrijeme 1992. i 1993. godine iz kafane u kojoj je radila uspijevala je ponešto da napiše za tadašnji NIN i Vreme. Tekst je nosila na poštu i slala faksom. Malo je ljudi, kaže, tada čitalo novine, naročito one koje se nisu uklapale u dominantan narativ, većina je gledala televiziju.

“Novinari su riječima ubili mnogo ljudi”, kaže ona i dodaje da je bilo malo onih koji su novinarski poziv obavljali profesionalno i objektivno.

Težnja da se prenese istina

Almir Talić iz Sanskog Mosta imao je obrnut put. Od predratnog pisca, na samom početku rata u Bosni i Hercegovini u svom rodnom Sanskom Mostu angažuje se kao dopisnik Oslobođenja i Radio Televizije Bosne i Hercegovine. Kaže kako su ga njegova nastojanja da prenese istinu iz te regije skupo koštala.

“Javljao sam se iz Sanskog Mosta sa izvještajima za RTV BiH sa cijelog regiona. Dopisnici iz Bosanskog Novog, Prijedora, Ključa, su mi slali informacije koje sam na razne načine slao u Sarajevo. Način slanja je bio nevjerovatan, kao i moja upornost da se zna šta se ovdje događa. Slušali su me vojnici na linijama širom BiH. Često su informacije išle u pisanoj formi koje su prognani nosili u Zagreb, a potom ponovo stizale u Sarajevo”, priča Talić za Mediacentar Sarajevo.

Uz pomoć kontakata sa Međunarodnim Crvenim križom, UNHCR-om i Ljekarima bez granica imao je informacije o nasilju i zločinima počinjenim u tom dijelu BiH. Nije, kaže, bio politički angažovan što mu je početkom rata osiguralo izvjesnu slobodu djelovanja. Tokom obavljanja novinarskih zadataka nekoliko puta je uhapšen, pa pušten na intervenciju Međunarodnog Crvenog križa.

Posljednji put Vojska Republike Srpske uhapsila ga je 1995. godine. Optužen je za špijunažu, za šta je u to vrijeme bila predviđena smrtna kazna. U zatvorima i logorima proveo je 13 mjeseci. Razmijenjen je 1996. godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

“Izložen sam bio strašnim psihofizičkim torturama čije posljedice i danas nosim. Preživio sam zahvaljujući angažiranju Međunarodnog PEN-a, Amnesty Internationala, drugih humanitarnih organizacija i pojedinaca, novinarskih udruženja. Razmijenjen sam na kraju rata iz zatvora u Doboju”, priča Talić.

On kaže kako su lokalni novinari u ratu u BiH bili potpuno nezaštićeni, a da nakon rata, osim onih koji su radili pri vojsci i dobili borački status, nisu imali nikakvih benificija.

U ratu pobjeđuje propaganda

Slavka Klisuru početak rata u BiH zatiče na mjestu urednika dopisništva Radija Sarajeva iz Gornje Drinske regije. Do sredine aprila 1992. godine uspijevao je da šalje izvještaje i direktno se javlja u program.

“Nakon 4. maja, kada je počela agresija na Goražde, sve se okrenulo. Stradala je PTT centrala, prekinute su telefonske veze sa Sarajevom, i tu je praktično zaustavljena moja pozicija radijskog dopisnika. Nisam imao priliku da nastavim posao, a izvještavanje o stanju u Goraždu su preuzele neke druge osobe, novinari, ali i izvještači koji nisu profesionalni novinari. Ono što su oni radili bilo je ratno izvještavanje”, govori Klisura za Mediacentar Sarajevo.

On se pridružio Armiji Republike BiH i radio u Službi za informisanje 31. Drinske brigade, gradske brigade gdje je, kako kaže, pisao članke koji su postavljani na oglasnu tablu pri komandi brigade, te organizovao poetske večeri i likovne izložbe.

Tri godine je, uz pomoć radioamatera slao članke pod zajedničkiom naslovom „Ljudi iz moje ulice“ u kojima je pisao o sudbinama „običnih ljudi“ u Goraždu, koji su objavljivani u listu „Mariborska veče“ u Sloveniji. Iz opkoljenog Goražda uspio je da pošalje 22 priče o svojim sugrađanima.

Goražde je, podsjeća on, četiri godine bilo u gotovo apsolutnoj medijskoj izolaciji. Mogao se slušati tek radio i to zahvaljujući ponekoj bateriji u tranzistorima, a mnogo više minicentralama na rijeci Drini koje su proizvodile električnu energiju.

“Nije bilo prilike da se čitaju dnevne novine, jer teško da su mogle doći u opkoljeno Goražde u koje je i hrana dolazila u humanitarnim konvojima. U takvim okolnostima jedine informacije koje su bile dostupne bile su radijske, a u ratnom izvještavanju naravno, sve je podređeno i onom što se, očekivano, zove propaganda”, prisjeća se on i dodaje kako je u ratu izvještavanje za medije puno profesionalnih izazova.

Bez suočavanja sa prošlošću se ne može dalje

Novinarski rad i ratno izvještavanje, pisanje o ratnim zločinima ukoliko je riječ o profesionalnom izvještavanju, značajni su historijski dokazi, vrijedni za budućnost svih zajednica u BiH, vjeruju lokalni novinari.

“Dalje se ne može bez suočavanja sa prošlošću, jer je jedino tada moguće istinsko pomirenje. Ali, u BiH nije bilo denacifikacije kao na primjer u Njemačkoj i zbog toga većina ljudi u Republici Srpskoj kalkuliše, na čelu sa političarima, o zločinima u Srebrenici, Prijedoru i drugdje. Kao novinar, izvještavala sam o Omarskoj, o etničkom čišćenju u Banjaluci, jer je to nužno. Zločin ima ime i prezime, mora ga se izreći. Ne može se skrivati iza mase. Smatrala sam, a i dalje smatram da čovjek mora počistiti ispred svojih vrata da bi mu bilo čistije okruženje, metaforično kazano”, kaže Radmila Karlaš.

Iako je, kako dodaje, u ratu u Banjaluci bilo teško sačuvati profesionalnost, etiku i tačno izvještavanje, bilo je onih koji nikada nisu podlegli pritiscima i propagandi. Da bi se ratovi vodili, kako kaže, osmišljava se ideološka platforma, zasnovana na propagandi i to nije bosanskohercegovačka specifičnost, takvih je primjera mnogo iz dalje i bliže prošlosti u cijelom svijetu.

“Gledala sam kako novinari postaju sluge, neki iz neznanja, neki iz interesa, a neki iz ubjeđenja. Pritom, bili smo odsječeni, prinuđeni da gledamo samo Radio Televiziju Srbije ili TV Bastilju iz Beograda. Mislila sam da ću doživjeti nervni slom kada su nam ukinuli predajnike Yutela. Stoga, ne čudi me što je uz odsustvo bilo kakvog kvalitetnog televizijskog sadržaja, uz puku prolagandu, većina ljudi povjerovala u plasirano”, dodaje Karlaš.

Uloga profesionalnih novinara u ratu je, smatra Slavko Klisura, nemjerljivo velika i dodaje kako su nažalost i neke kolege “koje su bile u redovima agresora, praktično počionici zločina. O tome postoje i pisana i snimljena svjedočanstva”.

O, kako ih naziva, medijskim zločinima malo se govori i piše. Vjeruje da medijske laži i surova ratna propaganda zaslužuju procesuiranja njihovih autora i glasnogovornika. Dodaje kako se i danas, 27 godina od završetka rata, „repovi tih medijskih zločina prepoznaju” u režimskim medijima u susjednim državama, ali i u medijima bliskim nacionalističkim strankama u BiH.

„Ovoliko godina nakon rata i dalje slušam neke nesnosno glupe priče iznikle kao gljive ludare i muhare iz glave onih koji, da im podastreš hiljadu dokaza i dalje tvrde da zla nije bilo. Da "njihovi" to nisu, a oni drugi eto jesu. Ne vjerujem vlastima u ovoj zemlji, mislim da su i dalje to spojene posude koje mlate istu slamu već predugo. Kakvo društvo, takvi i mediji”, zaključuje Radmila Karlaš.

Veliki broj lokalnih novinara koji su radili u ratu, vrlo brzo su odustali od profesije shvatajući da se nije jednostavno izboriti za slobodu, objektivnost i profesionalnost u novinarstvu, a da za takvo nešto ne plate visoku cijenu. Oni koji su opstali danas poput Almira Talića preživljavaju od minimalne penzije i govore kako je žalosno da je slobodno novinarstvo i danas izgubljeno, izuzev časnih pojedinaca koji su svakodnevno na meti političkih moćnika.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Novinarstvo kao prvi nacrt historije“, kojeg provode Fondacija Mediacentar Sarajevo i digitalni arhiv INFOBIRO.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.