Rat u Bosni i Hercegovini (BiH) prekinut je prije gotovo 27 godina, ali su njegove posljedice snažno prisutne u bosanskohercegovačkom postdejtonskom društvu. I kako vrijeme odmiče, sve se više govori o ratu i ratnim dešavanjima, pri čemu je veoma često jedina svrha takvih priča širenje straha i panike. Stoga i ne čudi da je glavna tema predizborne kampanje za lokalne izbore 2020. godine bio upravo rat. Kakve rat ima veze sa tim ko će biti izabran za (grado)načelnika ili vijećnika u lokalnim zajednicama? Doduše, bilo je tu i još većih nelogičnosti, od kandidata za opštinske vijećnike koji obećavaju da će BiH uvesti u Evropsku uniju (EU), pa do onih koji su u svojim obraćanjima obećavali da će od BiH napraviti funkcionalnu evropsku državu.  

 

S obzirom da svake dvije godine imamo predizbornu kampanju, tako se i priča o proteklom ratu stalno intenzivira – od prisjećanja na sve ono što se dešavalo u periodu 1992-1995. godine, pa do prijetnji novim ratom i različitih vrsta huškanja i manipulisanja. Političke stranke nemaju ponuditi ništa konkretno u svojim programima, pa je posezanje za ratom za njih vrlo unosan biznis – oni su tu da „brane“ svoj narod, da spriječe njegovo ponovno stradanje i da svako malo podsjećaju na sve ono što se dogodilo u proteklom ratu.  Ogroman broj medija saučestvuje u ovakvim huškanjima, prenoseći izjave različitih javnih ličnosti bez ikakve dodatne provjere ili osvrta, a sama oprema takvih tekstova je uglavnom senzacionalistička, što se odmah vidi iz histeričnih naslova čiji je jedini cilj da izazovu burne reakcije i komentare – jer je izgleda profitabilnost puno bitnija od bilo čega drugog. Uostalom, dovoljno je letimično pogledati sadržaje na mainstream portalima, što je sasvim dovoljno da čovjeka uhvati neopisiva anksioznost.

 

I političari i njima bliski novinari često posežu za brojem žrtava rata, a te brojke koje koriste su vrlo često neutemeljene, pritom se pozivajući na svetost žrtve koja je za njih ništa drugo do sredstvo postizanja cilja, odnosno dolaska do određenih političkih pozicija i taj broj se vrlo često uvećava.

 

Nelogičnosti i kontradiktornosti u broju žrtava koje dolaze iz različitih izvora se ne propituju, jer se teške teme ovdje skoro nikada ne otvaraju. To se dešava ili iz čistog oportunizma, ili i iz realnog straha da bi svako ko otvori priču o relevantnosti ovih podataka i izvora mogao završiti na stubu srama pred razularenom nahuškanom gomilom ljudi koja kampuje na društvenim mrežama čekajući da nekoga razapne.

 

Teza da u BiH egzistiraju tri odvojene nacionalne javnosti je vrlo lako dokaziva, iako brojni besposličari s društvenih mreža zapjene kada se izrekne ovakva konstatacija. Ta teza se potvrđuje i kada je u pitanju broj ratnih žrtava – uvećava se broj žrtava iz svog naroda, dok se negiraju ili umanjuju zločini koji su izvršeni nad pripadnicima drugog naroda. U priču o ratnim žrtvama redovno se umiješaju i zločini iz Drugog svjetskog rata, što je još od osamdesetih godina prošlog vijeka aktuelna tema, i opet dolazimo do obezvrijeđivanja žrtve koja se koristi za sticanje političkih poena, što se najbolje vidi na društvenim mrežama, posebno na Twitteru. Priča uglavnom počinje i završava sa nabrajanjem ko je kome šta uradio u Drugom svjetskom ratu, ko je prvi počeo, zločini nad drugim narodom se svedu pod „mi smo se branili“, pa se tako stradanje civila minimalizira i/ili se svede pod nužnost, jer da nismo mi njih, oni bi nas. U to se ubace i ratna stradanja iz proteklog rata, koje relativizatori i negatori zločina svode pod odbranu. I tako ukrug. 

 

 

U javnosti se godinama nakon okončanja oružanih sukoba govorilo o 200.000 žrtava bosanskohercegovačkog rata. U 2012. godini je Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC) na čelu sa direktorom Mirsadom Tokačom objavio Bosansku knjigu mrtvih koja se smatra najpotpunijim i najrelevantnijim izvorom stradanja stanovništva BiH svih nacionalnih pripadnosti. Knjiga je izašla u četiri toma i čitateljima nudi brojne podatke: status žrtava (civili i vojnici), starosnu strukturu, spolnu strukturu, ljudske gubitke vojnih formacija i imena i prezimena žrtava iz svih bosanskohercegovačkih opština. 

 

Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo, na početku knjige je napisala da je ova knjiga spomenik stradalim BiH, nezavisno od njihove vjere i nacionalne pripadnosti te da je uložen veliki napor da prikupe, objedine, uporede i sistematizuju podaci o stradalim i nestalim ljudima iz čak 700 izvora. Kandićeva je također i navela da su male šanse da se pojavi veći broj žrtava od ovog koji je naveden u Bosanskoj knjizi mrtvih, međutim da će i otkriće dvije nove žrtve doprinijeti potpunijoj slici stradanja u ratu.

 

Sam autor Mirsad Tokača je izjavio da je prije nego je knjiga objavljena, međunarodni tim eksperata imao na raspolaganju više od 200 hiljada podataka i da cifra koja je objavljena u knjizi nije konačna. Tom prilikom je naveo da tim ima još oko 5.100 imena koja nisu uvrštena u statistiku, jer nisu bili potpuno sigurni u okolnosti pod kojima su ti ljudi stradali, odnosno da će u periodu koji slijedi na osnovu dodatnih informacija vidjeti da li će i te ljude uvrstiti u bazu podataka ili neće. 

 

Knjiga obuhvata period od 1991. do 1995. godine i prema prikupljenim podacima stradalo je 95.940 osoba od čega je 38.239 (39.86 posto) osoba ubijeno kao civili i 57.707 (60.14 posto) kao vojnici. Najviše ubijenih civila bili su Bošnjaci – 31.107 (81.35 posto). Broj poginulih srpskih civila je 4.178, a hrvatskih 2.484.

 

U Bosanskoj knjizi mrtvih navedena su imena i prezimena žrtava, ime oca, datum i mjesto rođenja, nacionalna pripadnost, status (civil ili vojnik), ukoliko je osoba bila vojnik, navedeno je u kojoj je vojnoj formaciji bila, i datum i opština stradanja. 

 

Također, treba podsjetiti i da je Mirsad Tokača autor digitalne online platforme Bosanski atlas ratnih zločina 1992-1995. na kojoj se nalaze svi podaci i događaji (masovna ubistva, pogibije, snajperisanje, silovanje, itd.) iz proteklog rata, kao i mjesta stradanja. Također. posjetioci mogu prijaviti žrtvu, za šta je potrebno ispuniti brojne podatke. Cilj izrade ovakve platforme jeste sprečavanje manipulacija i suočavanje prošlosti na osnovu činjenica. Prema podacima sa ove platforme koja je pokrenuta krajem 2019. godine, u BiH je ukupno oko 100.000 ratnih žrtava.

 

 

U vrijeme kada je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić je u septembru 2008. godine na 63. sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih nacija (UN) naveo podatak da je prema podacima Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u BiH ubijeno 200.000 ljudi od kojih je 12.000 djece, da je silovano do 50.000 žena i 2,2 miliona ljudi protjerano iz svojih domova. 

 

Silajdžić je iste podatke iznio i u 2010. godini na samitu Vijeća sigurnosti UN-a. Podatak o 200 hiljada ubijenih često se mogao čuti u javnosti ranih 2000-ih, odnosno sve do objavljivanja IDC-ovog istraživanja.

 

Podatak o 200.000 ubijenih u ratu spominje se i na drugim mjestima. Primjera radi, u publikaciji iz 2005. godine Povratak kući: Procjena Sidinih programa integralnog pristupa regiji u Bosni i Hercegovini, čiji su autori Melita Čukur, Kjell Magnusson, Joakim Molander i Hans Skotte koji je finansirala Swedish International Development Cooperation Agency (Sida) navodi se da je u BiH ubijeno gotovo 200 hiljada ljudi. 

 

U septembru 2021. godine, predsjednik Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić je, gostujući u političkom magazinu Mreža koji se emituje na Federalnoj televiziji, izjavio da su Bošnjaci najveća žrtva rata, nad njima je počinjen genocid i imaju 200.000 žrtava i milion raseljenih. 

 

Portal Istinomjer je povodom ove izjave objavio tekst u kojem navodi da su Radončićeve tvrdnje neutemeljene, nudeći čitateljima podatke iz Izvještaja o demografskim kretanjima i procjeni ljudskih žrtava u BiH od 1992-1995. godine koji je objavila demografska služba Haškog tužilaštva 2010. godine i podatke iz Bosanske knjige mrtvih i Bosanskog atlasa ratnih zločina. Podaci iz Izvještaja govore o 104.732 žrtve, što nije brojka koja znatno odstupa od IDC-ovih istraživanja. 

 

S jedne strane imamo uvećavanje broja bošnjačkih žrtava koje dolazi od pojedinih političara iz Federacije BiH, dok političari iz Republike Srpske (RS) redovno umanjuju, negiraju i relativizuju broj ubijenih Bošnjaka, kao i sam karakter zločina i nastoje uvećati broj srpskih žrtava.

 

 

Iako je posve jasno da nikada nije moguće utvrditi precizan broj ubijenih ljudi, moguće je utvrditi približan broj žrtava. Trud koji je uložio IDC je ogroman, a u to se mogu uvjeriti i svi čitatelji četiri toma Bosanske knjige mrtvih, kao i oni koji posjete digitalnu platformu Bosanski atlas ratnih stradanja.  

 

Naravno da će uvijek postojati određena odstupanja, kao što vidimo i na slučaju žrtava iz ustaškog logora Jasenovac, što je vječno aktuelna tema, ali podaci relevantnih istraživača i historičara govore da je stradalao između 90.000 i 100.000 ljudi što je cifra od koje se čovjeku sledi krv u žilama. Međutim, i dalje se u javnosti iznose podaci o 500, 600 pa čak i 700 hiljada mrtvih, što je čak sedam puta veća cifra od one koja je zvanično utvrđena. 

 

Kada su u pitanju bosanskohercegovačke žrtve, podatak o 200.000 ubijenih je dvostruko veći od podataka koje je utvrdio Informaciono-dokumentacioni centar. Ili, ako uzmemo u obzir Radončićevu izjavu o 200.000 ubijenih Bošnjaka, onda je ta brojka tri puta veća od one koju je objavio IDC. 

 

Podatak od oko 100.000 žrtava posljednjeg bosanskohercegovačkog rata je sam po sebi prestrašan, još ako se uzmu u obzir sva svjedočenja preživjelih, načini mučenja ljudi, haške optužnice, podaci o žrtvama i njihovim dobnim strukturama, presuđeni genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, snajperisanje građana. Manipulacije i uvećavanje broja žrtava ne dolaze iz dobrih namjera, jer svim onima kojima je stalo do istine, neće koristiti žrtve kao sredstvo političkih ciljeva. 

 

Nedavno se u Sarajevu, ali i u ostatku BiH, danima raspravljalo o broju ubijene djece Sarajeva, što je pokrenuo tekst Srđana Puhala u kojem nudi 10.000 svakom ko dokaže da je u vrijeme rata u Sarajevu na teritoriji koja je bila pod kontrolom Armije BiH ubijeno 1601. dijete. Rasprave su trajale danima, svi su imali nešto za reći na društvenim mrežama, u komentarima punim govora mržnje, a ono što posebno smeta je način na koji se Puhalo obratio u svom tekstu. Tako ozbiljne teme zahtijevaju i ozbiljan pristup, jer je tema veoma osjetljiva i ne može se obraćati kao da je u pitanju nekakva opklada. Mada nije isključeno da bi se isto desilo i da se nije obratio na takav način. Danima su trajale svađe na društvenim mrežama, novinari su vrlo senzacionalitički retraumatizovali roditelje ubijene djece tražeći od njih izjave, želeći valjda na taj način prokazati autora teksta koji je pokrenuo raspravu kao nečovjeka i lažljivca. 

 

U raspravama oko ubijenih žrtava, često se kao argument potegne i da nije bitno da li je ubijen jedan čovjek ili stotinu hiljada njih, jer je svaki čovjek vrijedan. Naravno da je svaki ljudski život vrijedan, ali neka probaju sa istom argumentacijom kada i druga strana uvećava broj žrtava. Tu odmah imamo negaciju zločina, ne samo da taj broj nije tačan, nego se nije ni desio, a ako se i desio to su uradili nekakvi pojedinci ili „ljudi sa strane“ kako su mi često govorili građani jednog malog grada u kojem sam radila terensko istraživanje 2015. godine i u kojem su počinjeni masovni zločini i izvršeno etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva.  

 

Utvrđivanje približno tačnog broja žrtava je i društvena obaveza. Ubijeni trebaju naći svoj smiraj, a ne biti korišteni za političke i druge nečasne ciljeve, niti biti dijelom rasprava na društvenim mrežama na kojima svako ima pravo da iznosi svoje mišljenje koje nije zasnovano ni na kakvim argumentima. Taj proces je posebno bolan za porodice žrtava.