Podaci o funkcionisanju institucija ili trošenju javnih novaca nisu informacije koje mogu da dobiju samo novinari ili istraživači. Prava na pristup javnim informacijama i dokumentima ista su i za ostale građane. Međutim, u institucijama i dalje postoji otpor i nerazumijevanje obaveze davanja informacija. U praksi, institucije u Bosni i Hercegovini često nalaze načine da zaobiđu provođenje Zakona o slobodi pristupa informacijama.

Kamera i montaža: Jasmin Hrnjica

Zakon o slobodi pristupa informacijama postoji od 2000. godine. Bosna i Hercegovina bila je prva država u regionu koja je usvojila takav zakon. Zakon javnima čini veoma širok spektar informacija ali je u praksi jako teško doći do njih. Nekoliko je razloga za to. Naprimjer, službenici zaduženi za davanje informacija ne razumiju zakon ili ga izbjegavaju poštovati koristeći se odredbama drugih zakona, poput zakona o zaštiti ličnih podataka, koji daje prostora za izuzetke, čak i zloupotrebe. Zato informacije često nisu date građanima ili novinarima.

Iako ne postoji nikakva formalna razlika između prava novinara i ostalih građana, mnogi građani ne znaju da mogu da traže i dobiju informacije bez ikakve obaveze da objašnjavaju zbog čega su im one potrebne.

"U tim zakonima je bilo predviđeno, pored ostalog, da vlasti ne mogu donositi nove zakone koji će umanjiti prava predviđena u ovom zakonu. Nažalost dešava se naročito u posljednjih pet-šest godina da su vlasti na svim nivoima donijeli praktično nove zakone koji su u velikoj mjeri ograničili ta prava. Recimo zakon o platama, zakoni o porezima, krivičnom postupku, i tako dalje, tako da je sada zaista potrebno i upornosti i truda da bi se došlo do pravih informacija", kaže za Media.ba Mehmed Halilović, ekspert za medijsko pravo.

Ured ombudsmana za ljudska prava BiH adresa je za žalbe zbog nepoštivanja Zakona o slobodi pristupa informacijama. Ured je u 2015. godini imao više od 200 žalbi po osnovu pristupa informacijama. Ono što Ombudsman može da uradi jeste da uputi preporuku instituciji da dostavi informacije ali nije krajnja pravna instanca za ostvarenje prava. Halilović kaže da bi bolje rješenje od institucije ombudsmana bili, kao u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj, komesari ili povjerenici za informacije, jer ombudsmani mogu davati preporuke a povjerenici mogu donositi izvršne odluke.

Mnoge institucije nisu imenovale službenika za informisanje ili nisu napravile vodič za pristup informacijama. Najčešće zakon ne poštuju administrativne institucije poput ministarstava, ali i obrazovne institucije vezano za konkursne procedure, pokazuje izvještaj Ureda ombudsmana.

"Ne postoji dovoljno svijest, to treba vezati sa pravnim okvirom BiH, koji je veoma kompleksan. Građani u toj jednoj šumi zakona, teško mogu raspoznati... mislim da zakon treba promovisati kao jedan veoma važan instrument u rukama građana i mobilisati građane da ga više koriste", kaže Jasminka Džumhur, ombudsman za ljudska prava BiH.

Slobodan pristup javnim informacijama u Švedskoj, jednoj od najslobodnijih zemalja svijeta, regulisan je zakonom usvojenim prije 250 godina. Ne koriste ga svi građani, ni svi novinari, ali su svjesni da su im javne informacije dostupne. Eksperti kažu, BiH ima idealne zakone iz oblasti medija, ali je primjena zakona problematična.

"Oni (institucije) su dužni da obavještavaju građane o tom njihovom pravu, ali koliko vidim u praksi, oni bi najrađe da niko ništa ne traži", kaže novinar Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva, Azhar Kalamujić.