Putovanje u mjestu: Hronologija 9. januara kroz dnevnike Hamze Bakšića

Putovanje u mjestu: Hronologija 9. januara kroz dnevnike novinara Hamze Bakšića

Putovanje u mjestu: Hronologija 9. januara kroz dnevnike Hamze Bakšića

Zapisi koje je novinar Hamza Bakšić bilježio 9. januara od 1992. do 1995.

foto: Historija bh. novinarstva BHRT / Screenshot

Hamza Bakšić, novinar i komentator Oslobođenja i Radija Slobodna Evropa, 1997. godine objavio je ratne dnevnike “Sarajeva više nema”. Autor je i priručnika novinarskih znanja i vještina “Ja, novinar”.

“Od rata je gori samo rat, a niti su mu otklonjeni uzroci niti se vide sve posljedice”, napisao je Bakšić u septembru 1993. godine u tekstu “Tri puta iz Bosne”, objavljenom u rubrici Oslobođenja – Kraj stoljeća. Naziv rubrike pojašnjavao je jednostavno – zove se tako kako se zove – jer, navodi Bakšić – dešavaju se važne promjene koje se mogu uklopiti samo u dimenzije stoljeća.

U desetinama komentara Bakšić ogolijeva političku retoriku, retoriku međunarodne zajednice, vjerskih poglavara, novinara i književnika koji su se upustili u propagandu i ideološko interpretiranje tadašnje stvarnosti.

Za Bakšića rat nije bio staleško i ideološko interpretiranje stvarnosti, ili kako su pisali veliki književnici, pomaci velikih jedinica, priče o carevima, maršalima i dvorskim dijalozima. Za Bakšića rat je “prije svega glad, cvokotanje, nestašica, šverc, prostitucija, poniženje, bol za ubijenim ... Rat vode živi ljudi, iza njih stoje interesi. U našem slučaju, naprosto pljačka, otimanje cijelih krajeva, kuća, stoke, video-rikordera, drva za loženje, kilovata, rušenje duhovnog nasljeđa”.

O umijeću rada na novinarskim komentarima, Bakšić je pisao u priručniku “Ja, novinar” čije je prvo izdanje iz 1995. godine objavio Mediacentar Sarajevo.

“Kako se piše komentar? Teško”, pojašnjava Bakšić, navodeći da čitatelji imaju velike zahtjeve od komentatora. Jedan od recenzenata tadašnjeg izdanja, Boro Kontić, piše da je naslov “Ja, novinar” namjerno ironičan, jer je to bila njegova uobičajena skepsa prema velikim riječima i značajnim funkcijama.

I doista, u njegovim kratkim biografijama koje prate sva izdanja knjige “Ja, novinar” stoji da je “više puta nagrađivan, unapređivan i unazađivan. Voli reći da je na neuspjesima i neprijatnostima naučio više nego kad je primao nagrade i komplimente”.  

Bakšić je dobitnik brojnih strukovnih priznanja, među kojima su i Zlatna značka RTV Sarajeva i Nagrada za životno djelo lista Oslobođenje.

Hamza Bakšić je preminuo 29. septembra 2008. godine u Sarajevu, nekoliko dana nakon zadnjeg objavljenog teksta.

Mediacentar Sarajevo će u 2024. godini prirediti izabrane tekstove i sažetke zapisa Hamze Bakšića iz različitih izvora i knjiga. U nastavku su originalni zapisi Hamze Bakšića nastali 9. januara 1992., 1993., 1994. i 1995. godine.

9. januar 1992.

Proglašena je “republika srpska”. U tom proglašenju umiješani su ljudi od kojih je takav čin bilo i očekivati - Milorad Ekmečić, na primjer, rodonačelnik srpskog šovinizma u Bosni i Hercegovini, tipičan primjer čovjeka koji postigne izvanredne rezultate u naučnom dokazivanju teze od koje je startovao i koju nikad nije preispitivao. Ali, u to proglašavanje umiješan je i jedan Nenad Kecmanović, do juče agresivni građanski liberal i lider reformista.

Tu su i Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik - junaci afere sa pljačkom na Palama, afere koja je nakon izbora presječena povlačenjem tužbe, što je urađeno i sa Fikretom Abdićem. Tu je i moj poznanik dr. Dragan Kalinić, koji me je do prije koji mjesec ubjeđivao da je SDA jedini pravi prirodni saveznik reformista, jer su oni za samosvojnu Bosnu i Hercegovinu, a ja njega - da u politici nema prirodnih savezništava.

Tu su i neki sirovi šovinisti, tipa Voje Maksimovića ili Velibora Ostojića. Potom, neki moji dojučerašnji partijski drugovi, pa i neki što su veoma žučno inisitirali da budem kažnjen kad sam u “Svijetu” htio da napravim intervju sa Mahmutom Bakalijem. Insistirali su na tome - u ime bratstva i jedinstva i u ime pozicije BiH u Jugoslaviji.

Neka srpska skupština, dakle, koja nije oslonjena na politički autoritet niti na raspoloženje većine Srba koje znam, danas kaže da jedinstvene BiH nema.

“Došao je trenutak da se srpski narod na Balkanu organizuje globalno”...

Čuveni kantovac, Aleksa Buha:

“Kad Muslimani i Hrvati budu dobili svoju papirnatu suverenost... njihova je stvar kako će to provesti u život”.

Skupština je održana nakon što je, čuje se u povjerljivim srpskim izvorima, Nikola Koljević glavne stvari ugovorio sa Franjom Tuđmanom.

Sadašnje autonomne oblasti i regije - kažu na skupštini - kao i druga etnička srpska područja, bilo ona na kojima su Srbi većina, bilo ona na kojima to nisu zbog genocida u Drugom svjetskom ratu, smatraju se srpskim, bez obzira na to šta će biti sa eventualnim zahtjevima za nezavisnost BiH.

9. januar 1993.

Drveće po gradu siječe se bez prekida i bez milosti. Neki to čine što moraju, neki, mahom ljudi u uniformama, da bi prodali drva. Kubik je četiri stotine maraka, za malo bolje stablo može se dobiti dobro očuvan golf. Lože se i autogume, svuda su smrad i gust dim.

Sarajevo je tako umotano u ćefin.

Kod aerodroma je ubijen Hakija Turajlić, potpredsjednik Vlade. Četnici su zaustavili transporter i ubili ga na očigled unproforaca. Turajlić je bio čovjek koji je uvodio red u državi. Mnogi ga zbog toga nisu voljeli. I čovjek neposredno odgovoran za njegovu smrt na dobrom je glasu među novinarima koji poznaju stanje u Unproforu. Francuski pukovnik Sartr nije dobro procijenio na što su sve četnici spremni. Moj rođak, otac male Emine, Mensur Čaušević, bio je u drugom transporteru. Kasno u noć, saznali smo da je živ i da je otputovao.

Mali Amar, Mensurov sin, kaže svojoj neni:

“Majko, ja bih volio da umrem pa da odem u taj tvoj dženet, tamo ima da se jede”.

9. januar 1994.

Čitav dan sam kod kuće. Hladno je. Izašao sam da prošetam ispred kuće, dosta mi je zatvorenog prostora, ali sve je zastrašujuće prazno. Iznad glave fijuču granate, idu prema Žuči, jedna za dugom, bez prekida. Pobiše nam djecu tamo.

Sjetim se da u garaži imam četiri litra razrjeđivača, zovem prijatelja Mustafu Ćemalovića Cakana u obližnjoj jedinici, znam da nemaju goriva: “Cakane, pošalji nekog!”

Zatrebaće, za prevoz hrane na Žuč. Kad se nosi pješke, borcima dolazi hladna, polusmrznuta. Ili će trebati za prevoz ranjenika sa Žuči.

Bio sam deset mjeseci u Armiji, uz obaveze prema redakciji. Radio sam na poslovima propagande u Sedmoj brdskoj, i nisam učinio ništa osobito. Previše sam individualista za rad u jednom velikom mehanizmu. Ne znam kakav bi mi učinak bio na liniji, ukoliko bih uopšte izdržao noć u rovu na minus petnaest, minus sedamnaest stepeni, da o granatama i strahu ne govorim. Dospijevaju cehovi za više od tri decenije novinarskog, kafanskog i pušačkog staža. Ne znam jesam li više i za pero.

Vraćam se telefonu, zovem Nedžada Ibrišimovića. Volim s vremena na vrijeme popričati sa njim, a sad mi je povod pokušaj da ga navedem da piše za “Nedjelju”.

Govoreći sa Nedžadom uvijek mislim i na taj fenomen Dobrinje. To naselje kojem je s jedne strane snažna vojna baza Lukavica, a s druge dobro utvrđeno četničko uporište Nedžarići, pa brda koja su puna četničke artiljerije i tenkova, uspjelo je da se odbrani, a odbranu je počelo sa manje od trideset pušaka, nasuprot tolikoj sili. Tamo je uvijek bilo više reda i poštenja nego u ovom dijelu grada. Bar jedna legenda vezana je za Dobrinju. Kerim Lučarević - Doktor.

Sjećam se jednog od junaka, psihologa sa RTSa Adnana Tetarića. U najtežim danima, preko lokalnog radija unosio je strah u četničke redove. Tako je jednom smislio priču o mišjoj groznici koja je na Dobrinji spriječena, ali će se svakako proširiti s druge strane, gdje ima nepokupljenog smeća. Među lukavičkim četnicima nastala je prava panika, ali panika je nastala i u Sarajevu i onda se našao neki idiot koji je javno demantovao vijest. Poslije je Adnan plasirao glasinu da je Dobrinja dobila neke “mačje oči” koje osmatraju teren i javljaju svaki pokret centru. Četnici nisu smjeli preko otvorenih prostora koje Dobrinjani nisu imali čim braniti. Tetarića su pri prodoru u naselje Aerodrom četnici uhvatili i ubili.

Moja rodica Nafa, kćerka tetke Nazife, živjela je u naselju Aerodrom i preživjela taj prodor. Pričala mi je o komšiji, Romu, koji je sa pištoljem u ruci krenuo na tenk i počeo da puca, dok ga nisu isjekli mitraljezom.

Nedžad je značajna ličnost na Dobrinji, puškom i perom gradio je moral braniocima. I zato mi je drag. A drag mi je i od ranije.

Naveče, opet nervozan, izlazim da pred kućom ispušim cigaretu.

Mnogo se puca kroz tminu.

Ne vidim Sarajevo. To je samo truplo grada u kotlini.

Sjećam se kako je nekada ovim ulicma brujao život, ili mi se samo čini da se toga sjećam.

9. januar 1995.

U Sarajevu se događa prosječno jedno samoubistvo dnevno - kaže Vlado Raguž, direktor “Pokopa”.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.