O intervjuu koji je promijenio njegov život, za Medijsku akademiju piše Kemal Kurspahić.

U mojim godinama u novinarstvu i „Oslobođenju“, od dopisnika iz malog mjesta – iz gimnazijskih dana u Sanskom Mostu ranih šezdesetih – i sportskog dopisnika iz Beograda kasnih šezdeset najduže su mi ostali u sjećanju intervjui, u to doba sa sportskim zvijezdama: u njima sam nalazio i sa čitaocima dijelio zanimljive detalje iz života mojih čuvenih sagovornika od kojih su mi neki postali i bliski prijatelji. Kasnije sam, kao izvještač sa Olimpijskih igara u Minhenu 1972. i Los Anđelesu 1984. i sa svjetskih fudbalskih prvenstava, imao priliku da osim jugoslovenskih intervjuišem i svjetske sportske zvijezde. Intervjui su obilježili i sljedeću etapu moje profesionalne karijere: kao spoljnopolitičkog izvještača i dopisnika iz New Yorka ranih osamdesetih. Neki od tih intervjua bili su mi posebno dragi: recimo dva duga razgovora u New Delhiju s premijerom Indije Radživom Gandijem (Rajiv Ghandi) koji me impresionirao vizijom uvođenja visoke tehnologije u škole tada još siromašne zemlje i sa kojim sam se zatim kao sa starim znancem družio i na diplomatskom prijemu za učesnike samita nesvrstanih u Beogradu u septembru 1989., nepune dvije godine prije nego što je ubijen u samoubilačkom terorističkom napadu.

Na povratku s prvog susreta s Gandijem polovinom aprila 1986. napravio sam svoj najneobičniji intervju: indijski pilot je na polijetanju iz Delhija za Rim objavio kako su počašćeni što je među putnicima i ministarska delegacija nesvrstanih zemalja. Znao sam o čemu se radi: delegacija je letjela za Libiju u neku vrstu posredničke misije u krizi nakon američkog bombardovanja Gadafijevog štaba u Tripoliju. U delegaciji je bio i tadašnji ministar spoljnih poslova Jugoslavije Raif Dizdarević. Novinar u meni želio je da iz prve ruke čuje kakve poruke nesvrstani nose u Libiju. Napisao sam ceduljicu za Dizdarevića: da sam im saputnik, na sjedištu 24 F, i da bih želio intervju s indijskim ministrom. Stjuardesa koja je odnijela moju poruku došla je po mene i ja sam napravio taj intervju na 10.000 metara nad morem, snimio dva ministra s okruglim avionskim prozorima u pozadini i poslao „Oslobođenju“ iz Rima intervju dok su ministri još čekali na let za Tripoli.

Jedan iz te serije intervjua sa svjetskim državnicima praktično je osnažio pravilo kako je dobro pripremiti se za intervjue: u Kuala Lumpuru sam tog proljeća 1986. intervjuisao malezijskog premijera Mahatira Mohameda (koji je 2018. u 93. godini ponovo postao premijer). Noć uoči tog intervjua dobio sam na diplomatskom prijemu kopiju njegove tek izišle knjige „Izazov“ (The Challenge) i do kasno u noć sam čitao. Razgovor za njegovim radnim stolom počeo sam pitanjem: „U Vašoj najnovijoj knjizi – 'Izazov' – pišete o tome kako bogati Sjever iskorištava siromašni Jug. Kako bi svijet u razvoju mogao odgovoriti na taj izazov?“ Premijer je bio prijatno iznenađen što ima pred sobom novinara koji je čitao njegovu tek objavljenu knjigu. To je bio idealan uvod u razgovor koji je potrajao duže od protokolarno predviđenog vremena.

Posebno ću, ipak, pamtiti dva intervjua koja sam objavio prvog i posljednjeg dana Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984.

Bio sam dopisnik „Oslobođenja“ u New Yorku (1981-1985.) i uoči Olimpijskih igara sam – kao i svi dopisnici iz inostranstva – dobio sljedeću poruku iz Redakcije:

“Željeli bismo da objavimo seriju ekskluzivnih izjava i intervjua sa značajnim svjetskim ličnostima povodom Olimpijskih igara u Sarajevu”.

Kao i obično – redakcijski zadatak sam shvatio krajnje ozbiljno. Pred sam početak Igara poslao sam im najprije intervju sa generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Javierom Peresom de Cuellarom. Bili su prezadovoljni i taj intervju je, naravno, najavljen glavnim naslovom na prvoj strani lista. Mislio sam da će profesionalno biti još zadovoljniji ako uspijem da im pošaljem i izjavu ili intervju američkog predsjednika Ronalda Reagana. On je bio idealan sagovornik upravo u tom olimpijskom povodu. Moje Sarajevo je bilo domaćin Zimskih a njegov Los Anđeles domaćin Ljetnjih olimpijskih igara te 1984. godine. Ta simbolika dopala se i Reaganovim saradnicima u Bijeloj kući i uskoro sam dobio poruku: Predsjednik će u pisanoj formi odgovoriti na Vaša “olimpijska pitanja”. Poslao sam pet pitanja i sav sretan javio Redakciji: “Posljednjeg dana Igara u Sarajevu imaćete intervju s Reaganom uz njegovu dobrodošlicu sportistima svijeta za Los Anđeles!”. Dok sam u istinskom profesionalnom ushićenju očekivao odgovore iz Bijele kuće, iz Sarajeva je stigla poruka od koje sam umalo dobio srčani udar:

“Kao što znaš, naša serija olimpijskih izjava i intervjua je završena, pa otkaži taj intervju!”

Razapet između najvećeg profesionalnog zadovoljstva što imam pristanak američkog predsjednika na intervju za “Oslobođenje” i paničnog straha hoće li moj list uopšte objaviti taj intervju, poslao sam novu poruku u Sarajevo: “Intervju je već dogovoren, ja ću vam ga poslati a vi radite šta hoćete”.

Pretpostavljao sam da su urednici “Oslobođenja” u svojoj nesvrstanoj političkoj logici nategnutih ravnoteža, malo Istoka -malo Zapada, o mogućem Reaganovom pojavljivanju u listu razmišljali pameću opskurnih političkih kabineta umjesto instinktima profesionalaca. Tek kasnije ispričali su mi kako se neko od njih na nekom od olimpijskih prijema pohvalio moćnom čovjeku iz državno-partijskog vrha da će “Oslobođenje” dobiti intervju s američkim predsjednikom.

“Razmislite kako će Moskva reagovati na to, neće li to biti nezgodno?” – navodno im je odgovorio (nisam istraživao je li tako zaista bilo ili je to nekom u “Oslobođenju” bio izgovor za vlastiti strah ili zavist), ali takva izjava izražavala bi tipičnu brigu jugoslovenskih političara za održavanje “jednake distance” između Moskve i Vašingtona čak i u tako bezazlenim stvarima kao što je sport. Onda se zabrinuo čitav redakcijski kolegij i politički strahovi ponovo su im bili važniji čak i od najvećeg profesionalnog zadovoljstva. Moj košmar, dani najvišeg napona u strašnom procjepu između zadovoljstva što ću imati intervju koji sam želio i strepnje da taj tekst možda uopšte neće osvanuti u mom listu, dostigao je kulminaciju kad su me iz Bijele kuće - šaljući mi Reaganove odgovore na moja pitanja - pitali:

“Kada će ‘Oslobođenje’ to objaviti? Mi redovno dajemo Predsjednikove izjave i intervjue novinskim agencijama i treba da im kažemo do kada je vijest pod embargom i kad mogu da je koriste”.

“U nedjelju, 19. februara, posljednjeg dana Olimpijskih igara u Sarajevu!” – odgovorio sam gotovo automatski, onako kako sam ja planirao da bude, i ne mogavši im, naravno, iz elementarnog samopoštovanja reći u kakvim sam strašnim mukama i u kakvom ja to listu radim.

Za to vrijeme urednici u Sarajevu su lupali glavu kako da to objave a da ipak ne “uznemire Moskvu”! Usput, Moskvi tada nije padalo na pamet da se uznemirava takvim stvarima: bili su zauzeti bukvalnim odumiranjem stare garde u Kremlju – nakon što je u novembru 1982. umro dugogodišnji šef partije Leonid Brežnjev naslijedio ga je Jurij Andropov, koji je nakon samo 15 mjeseci na vlasti umirao u vrijeme sarajevske olimpijade da bi ga tada (u februaru 1984.) zamijenio Konstantin Černjenko a njega opet samo godinu dana kasnije u martu 1985. Mihael Gorbačov sa čijim će reformama najzad odumrijeti i sovjetska imperija. Za svoju komičnu dilemu moji urednici u Sarajevu našli su i komično rješenje. Moj intervju s američkim predsjednikom štampali su tek na drugoj strani sportskog priloga, čak i bez najave na prvoj strani lista, a ispod tog teksta su nalijepili i izjavu mađarskog ministra za sport Ištvana Bude da tako naprave neku smiješnu ravnotežu “Istok-Zapad”!

To je bio jedini intervju koji je Reagan za osam godina predsjednikovanja dao ijednom jugoslovenskom listu i bolje je plasiran u nekim drugim listovima u Jugoslaviji koji su ga prenijeli dan kasnije – među kojima i u beogradskoj “Politici” – nego u listu koji ga je ekskluzivno dobio. Legendarni dugogodišnji dopisnik “Politike” iz Njujorka Miroslav Radojčić je u svojoj kolumni tu činjenicu da je Reagan dao intervju “Oslobođenju” uzeo kao jedan od dokaza svjetskog domašaja i uspjeha Igara u Sarajevu a predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Juan Antonio Samaranch je u razgovoru s urednicima “Oslobođenja” Efraimom Kurtagićem i Jožom Drukerom na kraju Igara kao jednu od ilustracija njihovog značaja takođe naveo taj Reaganov intervju. Usput, Reagan nikad nije bio tako miroljubiv kao u toj olimpijskoj prilici, pa je i nedjeljni The New York Times vijest o tome objavio pod naslovom: Reagan povezuje olimpizam i mir. On je preko “Oslobođenja” uputio srdačnu dobrodošlicu svima koji će doći tog ljeta na Igre u Los Anđeles:

“Svi Amerikanci žele da dočekaju ljude iz svijeta sa istom toplom dobrodošlicom koju ste vi ukazali našim sportistima u Sarajevu” – izjavio je američki predsjednik u tom “nepodobnom” intervjuu, dodavši usput kako smo “i mi Amerikanci navijali za vašeg Juru Franka dok je skijao za svoju medalju”.

To košmarno iskustvo bilo je za mene i snažan dodatni motiv da se idućih godina na povratku iz Njujorka u Sarajevo posvetim – oslobađanju “Oslobođenja”: Želio sam da postanem glavni urednik i da iz te pozicije mijenjam prirodu lista.

Ideju štampe oslobođene partijskog diktata širio sam među novinarima i u javnosti nešto u kolumnama koje sam redovno pisao za „Oslobođenje“ i „Nedjelju“ – nešto kao predsjednik Udruženja novinara Bosne i Hercegovine – nešto na javnim tribinama. Kako se krajem 1988. godine približavao istek mandata tadašnjem glavnom uredniku, novinari „Oslobođenja“ – a istovremeno i Radija i Televizije Sarajevo – obavijestili su tadašnje vodstvo Socijalističkog saveza kako više neće prihvatiti da im se šalju urednici i direktori po izboru partije nego da žele da sami, po profesionalnim kriterijima, predlažu kandidate za te funkcije.

To je bila klima u kojoj sam u decembru 1988. postao prvi glavni urednik u čijem su izboru odlučujuću riječ imali sami novinari.

U tim godinama popuštanja partijske moći, dolaska proreformskih umjesto dogmatskih snaga u političkom vrhu i jačanja demokratske javnosti u Sarajevu se, za razliku od drugih velikih gradova bivše Jugoslavije, događao zanimljiv proces: dok je posebno u Beogradu s pučističkim dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije na čuvenoj Osmoj sjednici Centralnog komiteta jačala partijska kontrola štampe, u Sarajevu je vladala najliberalnija klima u medijima. U Bosni i Hercegovini, koja je u prethodnim decenijama važila za najdogmatskije uporište partijske tvrde linije, pisalo se i govorilo slobodnije; cvjetala je alternativna muzička, pozorišna i filmska produkcija; djelovale su otvorene tribine na kojima su gostovali i slobodno govorili “zabranjeni” pisci i intelektualci iz drugih republika bivše Jugoslavije; ukratko – začinjao se dolazeći pluralizam.

Dan nakon mog izbora, donoseći mi srdačne čestitke kolega iz dječijih listova “Male novine” i “Vesela sveska” – štampanih u “Oslobođenju” i najpopularnijih u cijeloj bivšoj Jugoslaviji – urednik “Malih novina” Svetozar Malešev donio mi je i neobičan poklon: već požutjeli isječak iz “Malih novina” iz 1962. godine s mojom slikom iz tog vremena i naslovom “Kemalova želja”.

“Sjećaš li se ovoga?” – pitao me.

Tada je on kao reporter “Malih novina”, obilazeći osnovne škole u bosanskim malim mjestima i pišući o posebno zapaženim đacima, naišao i na mene: u Osnovnoj školi “Hasan Kikić” u Ljubiji kod Prijedora kao đak osmog razreda pokrenuo sam i uređivao školski list. Sveto me tada pitao ono što novinari obično pitaju najbolje đake: Šta želiš da postaneš kad odrasteš?

“Novinar”, odgovorio sam i on je to napisao kad sam imao samo 15 godina.

“Sada si, evo, glavni urednik i ja sam strašno srećan što se Tvoja želja ispunila”, rekao mi je čestitajući mi izbor.

Promjene na stranicama „Oslobođenja“, u znatnoj mjeri inspirisane i mojim četverogodišnjim uživanjem svjetski uvaženih medija u Njujorku, posebno dnevnika The New York Times i dijaloških emisija televizije, počele su od prvog dana: uveo sam dnevni komentar „U žiži“ na naslovnoj strani; cijelu stranu komentara na kojoj su redovne nedjeljne kolumne pisali najuvaženiji jugoslovenski novinari tog vremena, pored ostalih – Goran Milić i Aleksandar Tijanić, i redakcijski komentatori: Gojko Berić, Hamza Bakšić, Vlasta Mijović, Slavko Šantić, uz tekstove drugih istaknutih novinara „Oslobođenja“ (Zlatka Dizdarevića, Mehmeda Halilovića, Ljiljane Smajlović, Emira Habula, Gordane Knežević, Zorana Kurtovića... znam da nisam spomenuo sve koji to zaslužuju jer sam ispunjavajući obećanje „afirmacije autorstva“ u javnim istupima govorio kako prvih deset u „Oslobođenju“ ne bih mijenjao za prvih deset ni u jednom drugom listu u Jugoslaviji); cijela strana Tribine – umjesto tradicionalnih pisama čitalaca u kojima nije mogla da prođe ni kritika opštinskih moćnika – a sada su na toj strani Tribine sa poštovanjem za kritičku javnost objavljivana i reagovanja najviših državnih i republičkih funkcionera: Janeza Drnovšeka, Branka Mikulića, Raifa Dizdarevića i drugih...

Zbog otvaranja lista za dijalog i sučeljavanje mišljenja, u jednakoj otvorenosti za „svoje“ i „tuđe“ u prvoj godini mog mandata „Oslobođenje“ je u godišnjoj anketi „Slobodne Dalmacije“ proglašeno i za List godine u Jugoslaviji 1989. To iskustvo u kojem je, kako je tada govorio Abdulah Sidran, „Oslobođenje“ osvajalo svoje ime, pripremilo je list za odbranu profesionalne nezavisnosti pred udruženim pohodom na medije nacionalističkih partija u 1991. i za istrajavanje u svjedočenju o ubijanju Bosne i Hercegovine iz podzemnog skloništa u potpuno uništenoj zgradi u Nedžarićima 1992-95.

Iz svog iskustva, Kemal Kurpahić naučio je i podijelio 10 savjeta za bolji intervju.

___