Šef države na optuženičkoj klupi (3)

Šef države na optuženičkoj klupi (3)

Šef države na optuženičkoj klupi (3)

Prije nešto više od dvije decenije u Podgorici se zbio raritetan političko-medijski događaj: tadašnji šef crnogorske države, Momir Bulatović, našao se na optuženičkoj klupi, nakon što ga je – „u samoodbrani“ - za klevetu tužio novinar Danilo Burzan, koji ovđe podśeća na tu zanimljivu dogodovštinu i okolnosti u kojima se odigravala.

Nakon što se na pet ročišta nije pojavio u sudu, optuženi Momir Bulatović, predśednik Predsjedništva Crne Gore, došao je na šesto, održano 6. aprila 1992. godine. Tu je bio i njegov advokat Filip Vujanović, koji će za tu „odbranu“ ubrzo biti velikodušno politički nagrađen... I sudija Miladin Adžić, koji je dozvolio nezapamćen sudski presedan (optuženome obezbijedivši udobnu fotelju, umjesto uobičajene drvene klupe), takođe će biti u prilici da napreduje.

O tome ''Borba'', pod naslovom ''Predsednik oslobođen'', uz ostalo, prenosi riječi mojega advokata Vladana Đuranovića, koji je insistirao ''da se Bulatović osudi za klevetu, pošto u sudskom procesu ničim nije dokazano ono što je on tvrdio za Burzana. Okrivljeni nije priložio ni jedan dokaz u prilog svojoj tvrdnji da je Burzan manipulisao pitanjima slušalaca u inkriminisanoj radio-emisiji.''

''Monitor'', u broju od 10. aprila, u tekstu sa naslovom ''Bulatović je nevin'', opisuje čitav ''slučaj'', pa, uz ostalo, veli: "Teret dokazivanja da je Burzan činio navodne manipulacije sa postavljanjem pitanja i da je 'umišljen, pakostan i namjeran da ošteti', umjesto okrivljenom, prepuštena je, ovom prilikom, izgleda samom tužiocu... Sud nije utvrdio da je postojala 'nekorektna igra', Bulatović 'nije bio u uvjerenju da iznosi neistinu'. Istina nije dokazana, okrivljeni je bio dužan da govori ono što misli, mada je mogao naći drugačiji odgovor. Njegove riječi jesu uvreda, ali nijesu kleveta! Sve postaje jasno – ništa nije dokazano. Pokušaj da se sve prebaci na teren politike, uspio je...“

Nije namjera omalovažavanja

U presudi, na desetak stranica bez proreda, formulacije su bile, u nekim djelovima, prilično drukčije, nego li ih je izgovarao sudija Adžić, na kraju suđenja. No, evo nekih izvoda iz teksta presude:

"Privatni tužilac Danilo Burzan, po svojoj političkoj orjentaciji pripada drugoj partiji (?!? – čuđenje moje, jer nije istina!) tako da je njegovo pisanje u listu 'Monitor'... usmjereno na stvaranje neraspoloženja među građanima, prema partiji kojoj pripada okrivljeni."

"Okrivljeni ističe da, s obzirom na funkciju koju sada obavlja, ne želi da imenuje lica koja bi njegove tvrdnje i direktno potvrdila, što bi se moglo shvatiti kao težnja ovih lica za profitiranjem usljed svjedočenja."

"Kraj označene radio - emisije karakterisalo je postavljanje pitanja koja su odražavala nepovoljan stav prema partiji kojoj pripada okrivljeni."

"U konkretnom slučaju, privatni tužilac Burzan prekršio je 'pravila igre', dajući saradniku broj telefona čovjeka koji je, na taj način, obezbijedio svoje učešće u emisiji."

Na kraju - zaključak: ''Odredbom čl. 87. stav 1 KZ SRCG je propisano da se neće kazniti ko se uvredljivo izrazi o drugome, ako iz načina izražavanja, ili drugih okolnosti proizilazi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja. U konkretnom slučaju je nesumnjivo da je okrivljeni odgovarao na pitanje nekog gledaoca u TV emisiji. Kako nema okolnosti koje bi ukazivale da je okrivljeni izjavu dao u namjeri omalovažavanja privatnog tužioca  to je oslobođen optužbe.''

Da, baš tako: nema “okolnosti” koje bi ukazivale da je Bulatović izjavu dao „u namjeri omalovažavanja“! Čak ni katastrofalne posljedice po mene, koje su iz toga proistekle, nijesu se smjele uzimati u obzir, pa je ispalo da je, zapravo, samim suđenjem - „oklevetan“ Bulatović!

Tako je rekao sud, odnosno sudija Miladin Adžić, koji za vrijeme dugog trajanja procesa nije pridavao pažnju izvođenju dokaza iz navoda optužbe, već samo kako da pomogne odbrani. Uzaludno je bilo insistiranje da optuženi sudu ponudi ''nedvosmislene dokaze'', za koje je, u izjavi na TV, naveo da ih pośeduje.(Uzgred, Bulatović je oslobođen i po tužbi dr Novaka Kilibarde.)

Epilog

A iskreno govoreći, nijesam ni očekivao da bi Momir Bulatović, pa još kao šef države, mogao biti osuđen, niti mi je do toga, baš, bilo posebno stalo. Želio sam samo da se dokaže da je na Televiziji o meni rekao neistinu. A to što je imao imunitet i bio zakonom zaštićen, pa zato nije ni mogao biti osuđen za klevetu, samo je bio još jedan dokaz „snage države“, negirajući da su „svi građani pred zakonom jednaki“!

I, što je bilo, dalje?

Momir Bulatović je „odbranjen“ od „neprofesionalnoga“ novinara i nastavio političku karijeru... do potpunoga sloma. Njegov vispreni advokat Filip Vujanović je zavrijedio ministarsku fotelju i nastavio meteorski politički uspon, sve do današnjih dana... Sudija Miladin Adžić je ubrzo napustio sud i prešao u advokate, jer je, izgleda, kod njega proradila savjest.

Što se mene tiče, sve opisano u ovome tekstu nije bilo i najgore što mi se desilo: tri decenije nakon zasnivanja radnoga odnosa u Radio - Titogradu (1961), izbačen sam iz te medijske kuće - na ulicu, a i nakon toga dugo ośećao još veću ''snage države''. Radno utočište, zarad obezbjeđivanja egzistencije za sebe i porodicu, našao sam u „Monitoru“, honorarno radeći i trpjeći mnoštvo drugih nevolja i raznih nesojluka tadašnje „snage države“.

Ipak, nakon okončanja sudskoga procesa po jednoj drugoj tužbi i (trogodišnje) sudanije (protiv poslodavca - RTV Crne Gore) dobio sam (marta 1994. godine) kakvu - takvu satisfakciju: Sud je odlučio da sam (zajedno sa još četvoricom kolega) nezakonito izbačen s posla. Uz to, sud je naložio rukovodstvu RTV CG da nam isplati novčane naknade (odšteta za vrijeme nezakonito provedeno van radnoga odnosa u toj kući), te da nas RTV mora – vratiti na posao.

To je, ipak, jedna nova „krimi“ priča o tadašnjeme političkom i socijalno - društvenom (ne)vremenu u Crnoj Gori... I „okruženju“, dakako!