Teško je novinaru koji se boji biti slobodan

Teško je novinaru koji se boji biti slobodan

Teško je novinaru koji se boji biti slobodan

Ivan Pandžić je u novinarstvu već 13 godina. Izvještava i piše istraživačke tekstove iz oblasti ekonomije, politike, javnih nabavki. Karijeru je počeo u Večernjem listu, a zatim je radio u Poslovnom dnevniku i Nacionalu. Trenutno piše za 24sata. Za Media.ba govori o izvještavanju u nepredviđenim situacijama, novostima koje je uvela njegova redakcija u komunikaciji s čitaocima i pristupu informacijama u Hrvatskoj.
  
Kao novinar morali ste izvještavati o poplavama u Hrvatskoj, ali istovremeno dolazite iz Gunje koja je dosta stradala tih dana. Kako je bilo raditi u takvoj situaciji i zadržati profesionalni otklon?
 
Jednom je netko rekao da je jednostavno imati principe kada je sve lagano i u redu. Treba ih zadržati kada je teško. Profesionalni novinarski standardi su mi pomogli da ne napravim grešku, a gledanje svoje srušene kuće i uništenog sela da imam potrebnu emociju. Nama je kolega bio na terenu, ja sam koordinirao, povezivao, pomagao da se ukažu problemi kroz tekstove. Bila je hrpa dezinformacija, pogrešnih tumačenja, panike, više ili manje opravdane ljutnje. Da nismo napravili neku grešku čuvao me jednostavni princip da provjeriš informaciju, nazoveš drugu stranu. Najapsurdnija situacija je bila kada sam redom zvao ministarstvo socijalne skrbi, Crveni križ, županiju, policiju, načelnika općine Gunje o tome zašto nema popisa raseljenih koji trebaju dobiti pomoć. I svi su prebacivali odgovornost. Normalno da ćeš onda napisati da je to sramota i citirati ljude koji čekaju pomoć, ali imati i izjave svih odgovornih. Onda su napokon  sjeli za stol i to barem djelomično rješili.
 
Kako je uopšte izvještavati o takvim događajima novinaru koji se inače bavi drugačijim temama? 
 
Puno je pomoglo što sam pratio lokalnu upravu i politički sustav jer se pokazalo da vlada potpuni kaos na terenu. Nije bilo jasnog zapovjednog lanca i meni je naći rupe u njemu bilo lakše nego nekome tko piše samo “ljudske priče”. Imamo sreće u ovoj redakciji da možemo odvojiti dva ili tri novinara koji djeluju koordinirano. Oni koji rade s ljudima na terenu i oni što se bave zakonskom stranom i provjerom kod nadležnih. Ne može kolega u vodi do koljena pitati ministra što rade s nasipom i provjeravati koju političku pozadinu imaju direktori tvrtki koji su gradili nasip. Koordinirali smo se i pokušali pokrpati sve strane. Kroz čovjeka koji bježi dići priču do ministra. 
 
U 24sata ste uveli određene novine: službeni Facebook profili novinara, učestvovanje u komentarima pod vlasitim tekstovima i sl. Kakve vam je to rezultate donijelo?
 
Svi novinari imaju svoju službenu Facebook stranicu na kojoj bi trebali objavljivati svoje tekstove i dati onaj komentar koji se ne može raditi u izvještaju. Cilj je direktnija, personaliziranija komunikacija s čitateljima. Isto vrijedi i za komentare ispod tekstova. Nemaš nekada vremena uz posao komentirati, ali ta komunikacija s čitateljima je ispravan put i mislim da je i njima drago vidjeti kako razmišlja onaj čije tekstove čitaju. Na Facebooku je prilika i da pokažeš stav i dobiješ brzi feedback a može se naći jako puno informacija te ih dobiti od čitatelja ili Facebook prijatelja. Također, prateći profile političara, gospodarstvenika dobijaš i njihove stavove. Evo primjer, pratim Vladu i jedan ministar prozove gradove za trošenje novca. U istom trenu prenošenjem i tagiranjem tih osoba dobiješ povratnu informaciju. U biti imaš mali članak na svom profilu u kojem svi mogu sudjelovati i razmjeniti mišljenja. Otegotno je to sve moderirati uz posao, ali i kad dobiješ “nepristojne” poruke. Njih treba ignorirati ili okrenuti na šalu. Novinari bi trebali paziti i što objavljuju na otvorenim profilima jer su ipak javne osobe.  
 
Generalno se vodi polemika da li komentari pod tekstovima donose više štete ili koristi. Vaše mišljenje o tome?
 
Nedvojbeno nose više koristi ako se pametno radi. Sve rješavaju jedan dobar moderator i jasna pravila komentiranja s opomenama i isključenjima za neprikladno pisanje. I novinari se moraju naviknuti na veću izloženost kritici. Ako to shvatiš na način da će ti poboljšati rad, onda je sve lakše. Čitateljima se treba omogućiti da se osjećaju kao dio medija za koji u konačnici daju novac ili svojim klikovima omogućuju prodaju reklama koje daju kruh novinaru. Često se iz mog kuta gledanja vode i jalove rasprave, ali tko sam ja da im sudim. 
 
Možete li objasniti kakvo je stanje u medijima u Hrvatskoj trenutno, s obzirom da ste promijenili nekoliko redakcija pa imate iskustvo iz prve ruke? 
 
Iako ćemo uvijek reći da je loše, sigurno  je bolje nego u većini zemalja bivše Jugoslavije. Mediji imaju veću slobodu, ali je ekonomska ovisnost često kočničar i izvor autocenzure. I kod medija i kod novinara. Redakcije mnogih privatnih medija stalno se smanjuju, svi znaju da bi trebali biti sretni što imaju posao, pa se onda rađa i strah. Teško je novinaru koji se boji biti slobodan. Mnogi mediji zavise od donacija s raznih strana, novinari su jedno od rekordnih zanimanja među nezaposlenima u Zagrebu. Kolege u malim sredinama imaju još veći problem jer ta ovisnost o lokalnim proračunima dolazi više do izražaja. Imamo i problem sa zakonskom odredbom da čak i ako napišeš istinu, možeš biti kažnjen ako sudac procjeni da ta istina nije u interesu javnosti. Taman kada su obećali to promjeniti, dogodio se apsurd da je jedna televizija kažnjena zato što je premijer u intervjuu uživo indirektno rekao da gradonačlenik Zagreba korumpiran. Gradonačelnik tuži medij i dobije.
 
Kakav je odnos institucija? Je li teško doći do dokumenata?
 
Inistitucije koje vode političari imaju medije kojima radije daju informacije i one koje zavlače i skrivaju. Treba li reći da kritičnost znači i teži dolazak do informacija. Apsurd je da su te ti isti hvalili kada si bio kritičan prema Vladi suprotnog političkog pola, a oni u oporbi. Teže mi je bilo u malom mediju. Ipak, razina otvorenosti se diže i kroz objave službenih dokumenata i kroz praksu da se dokumenti moraju dostaviti. Općenito je lakše nego prije pet-šest godina, puno više nego prije dest, ali ima mjesta za dodatni napredak. 
 
Da li je uvođenje institucije Povjerenice dovelo do veće otvorenosti podataka? 
 
Mi imamo živi paradoks s tim. Imamo Povjerenicu ali ona nema novca za puno djelovanje. Najbolje su prošli oni koji su po svim institucijama postali “službenici za informiranje” a u biti ne moraju baš puno raditi jer postoji i glasnogovornik. S druge strane, povjerenica nije bila imenovana dvije godine i u tom razdoblju su javne tvrtke i institucije pod pritiskom javnosti, nevladinih udruga i Agencije za zaštitu podataka,  počeli više poštovati zakon. Možete naći na njihovim stranicama svu nabavu za godinu dana, s kim im je zabranjeno poslovati zbog sukoba interesa, financijska izvješća... Uz odredbe o pravu na pristup informacijama, kombinacija zakona poput onog o nabavi i sprečavanju sukoba interesa, ali svakako i viša razina političke kulture su doveli do veće otvorenosti. 
 
Kakvo je tvoje iskustvo sa poštivanjem Zakona o pravu na slobodan pristup informacijama? Možeš navesti neki skorašnji zanimljiv slučaj?
 
Treba znati zakon, a mnogi novinari ga nažalost nisu pročitali. Postaviti jasna pitanja, dati primjeren rok za ono što treba više vremena. Neke institucije poslovično zapinju, pa probaš zaobilazno. Kad je hitno nazoveš ujutro da ćeš poslati upit. Oni moraju imati taj pisani trag. Sve jako ovisi od političke volje, primjerice u Zagrebu koji je pod istim gradonačelnikom prije osam godina bio otvoren i mogao si sve informacije dobiti telefonom ili na pressicama na kojima su bili svi pročelnici, sada sve treba slati pisano, pa čak i najveću banalnost. I onda čekati. Često dok se i aktulanost priče ne izgubi. Što se tiče primjera, mi smo isključivo inzistirajući na tumačenju Zakona o pravu na pristup informacijama promijenili praksu da se ne daju plaće i dodaci političara. Prije su službe davale samo ukupnu brojku za sve, pa se sve vrtilo oko prosjeka. Sada sigurno više nema institucije koja bi mogla reći da su podaci o plaći i dodacima tajni.
 
 
Ovaj intervju je objavljen u sklopu projekta 'Public Data Now' podržanog od strane Holandske ambasade u BiH. Tekstove vezane za pristup podacima i data novinarstvo možete čitati u našem serijalu ovdje.