Debata je nužna vježba za svaki budući angažman aktivnih i odgovornih građana u demokratskom društvu.

foto: Zarja Marković

Debata nije svađanje niti crno-bijeli sukob “ZA i PROTIV”, nego vježba govorništva u kojoj iznosimo neki problem i predlažemo rješenje. Ivana Kešić, voditeljica Debatne radionice Fondacije Humanity in Action, koja radi i kao program menadžerica Obrazovnog centra za demokratiju i ljudska prava CIVITAS, u intervjuu za Mediacentar detaljnije obrazlaže ovu definiciju.

Kešić je bila jedna od predavačica i voditeljica debatnog kampa “Jačanje kompetencija medijske pismenosti mladih u Bosni i Hercegovini (BiH)”, koji je krajem maja održan na Jahorini u okviru projekta “Mladi za bolje medije”, a kojeg finansira Evropska unija.

Učesnici kampa su, pored osnova medijske i informacijske pismenosti, imali prilku da uče i o tome kako izgledaju profesionalni mediji, te kako ih razlikovati od onih koji šire dezinformacije i propagandu, koja je uloga regulatora i kako izgleda samoregulacija medija te kome se i kako žaliti na neprofesionalne medijske sadržaje. Poseban akcenat stavljen je na debatovanje, a mladi su stečeno znanje primijenili učestvujući u nekoliko debata koje su služile kao priprema za finalnu debatu.

Ivana Kešić u razgovoru za Mediacentar naglašava da su medijska i informacijska pismenost nužne za debatu, ali i da se one upravo kroz debatu razvijaju, vježbaju i unapređuju.

Često se različiti oblici dijaloga nazivaju debatom. Možete li razjasniti šta nije, a šta jeste debata?

Debata je argumentirana i struktuirana rasprava. U debati učimo kako kritički promišljati različite ideje i pitanja, sagledati ih iz više perspektiva i kako, uz pomoć osnovnih zakona logike, analizirati i povezivati dokaze u valjane zaključke, odnosno kako argumentima braniti svoje stavove. Za mlade ljude, koji se još nisu susreli s debatom, možemo to objasniti i na način da kažemo što debata nije:

Debata nije svađanje. Često to imam priliku čuti, na početku svake radionice, kada studentice i studente pitam jesu li ranije sudjelovali u debati. Obično odgovaraju tako što ističu svoj potencijal „svađalice“ ili da nisu za debatu, jer se ne vole svađati. Pri tom, afirmaciju i negaciju doživljavaju isključivo kao glasovanje ZA ili PROTIV. Ali to nije pravilno shvaćanje debate. U debati je nužno poštovati redoslijed izlaganja, zabranjeno je drugima upadati u riječ, zabranjeno je napadati argumente povezujući ih s osobom koja izlaže, već isključivo analizirajući i pobijajući dokaze koje ta osoba iznosi ili način na koji ih povezuje. Debata, dakle, polazi od uvažavanja drugog i njegovog ili njenog drugačijeg stava, a nastavlja se iznošenjem dokaza koji pokazuju neku drugačiju perspektivu – naš i drugačiji pogled na problem.

U debati, afirmacija iznosi neko novo i drugačije rješenje, neki novi i drugačiji pogled na svima poznato pitanje i problem. Negacija nije nužno protiv te perspektive, donekle ju i priznaje, ali negira potrebu za promjenom ili negira učinkovitost novog, predloženog rješenja. Ta rasprava između afirmacije i negacije, koja je sačinjena od izlaganja i unakrsnih ispitivanja, daje nam priliku da sagledamo problem iz više različitih perspektiva i bolje ga razumijemo, a u konačnici i riješimo. Zbog toga je debata nužna vježba za svaki budući angažman aktivnih i odgovornih građanki i građana u demokratskom društvu, za valjano praćenje i analiziranje parlamentarnih raspava, kritičko promišljanje javne politike, odgovorno analiziranje i prosljeđivanje informacija koje primamo.

Konačno, debata jeste vježba govorništva, no njen cilj nije vještim govorništvom zbuniti protivnike, već doći do istine. Upravo ovo razlikuje debatu koju danas imamo u našim „učionicama“ (u najširem smislu te riječi) i parlamentima od govorništva koje su promovirali antički, grčki mislioci i na čiju se logiku promišljanja pozivamo. Za razliku od Stoika koji su pitanjima poput „Da li lažem kada kažem da lažem“ željeli zbuniti protivnike i tako osigurati pobjedu u raspravi, debata zabranjuje ciklične definicije i pitanja poput ovoga, preširoko ili preusko postavljane definicije, zbunjivanje drugih, jer joj je cilj analizirati, istražiti i povezivati dokaze, sagledati različite perspektive nekog pitanja, bolje razumjeti i riješiti neki problem.

Debata nije svaki razgovor i svako uvjeravanje, ona je iznošenje nekog problema i predlaganje rješenja tog problema temeljeno na dokazima, kao i naša spremnost da odgovorimo na dokaze druge strane u odbrani svojih stavova, pozivajući se na relevantne informacije iz valjanih izvora. Debata je dakle, vježba kritičkog promišljanja i logičkog zaključivanja, zbog čega je ona, za razliku od drugih formi dijaloga/razgovora, ključna za razvoj naše medijske, informacijske, ali i političke pismenosti.

Šta je neophodno da bi debata bila uspješna?

Kao prvo, neophodna je debata da bismo bili društvo zdravog dijaloga. Javna debata i osposobljenost građanki i građana da kritički promišljaju, propituju i analiziraju, dokazuju, i dokazima brane svoje stavove, uvažavaju druge i drugačije perspektive čini nas zdravim demokratskim društvom.

U debati kao vježbi, studenticama i studentima uvijek kažem kako imaju tri stepenice koje trebamo proći kako bismo uspješno ovladali debatom.

Prva stepenica je JA I MOJA ULOGA.

Tu učimo logiku debate, odnosno kako prikupljam, analiziram i koristim informacije, kako provjeravam izvore iz kojih one dolaze i kako ih koristim da na dokazima gradim argumente koje ću iznijeti i kojima ću odbraniti svoju tezu.

Druga stepenica je MI I ULOGA NAŠEG TIMA.

Ovdje učimo kako timski predstaviti svoju argumentaciju: kako uvesti sudce i publiku u problem i predstaviti im rješenje koje mi zagovaramo, kako odabrati ključne dokaze koji će nam pomoći kod uvjeravanja sudaca i publike u ispravnost i učinkovitost naše teze (našeg rješenja problema) i konačno, kako pripremiti završnu riječ u kojoj nećemo samo ponoviti sve što smo do tada rekli, već ukazati na ono što je rečeno kod unakrsnog ispitivanja: jesmo li, kada i kako uspjeli odbraniti svoje argumente, te kako i kada smo, kroz dijalog unakrsnog ispitivanja, pobili dokaze i doveli u pitanje argumentaciju druge strane. 

Treći korak ili treći element je NAŠA DEBATA.

Ovaj se korak tiče same strukture debate: što je ključno i bitno iznijeti na početku, a što ćemo čuvati za kasnije izlaganje i unakrsno ispitivanje, što trebamo znati o drugoj perspektivi i mogućim dokazima druge strane, kako ćemo na njih odgovoriti i kako te dokaze pobiti.

S obzirom da postoje različiti debatni formati, u ovom trećem dijelu sadržano je i dosta promjenjivih elemenata koji se tiču redoslijeda i vremena izlaganja svakog govornika, no ta su pravila, ovisno o debatnom formatu različita i njih možemo brzo savladati neposredno prije same debate. Ključ uspjeha u debati bilo kojeg debatnog formata je u razumijevanju zakona logike i uspješnom građenju argumenatacije, kao i aktivnom slušanju i sagledavanju druge perspektive kako bismo na nju mogli adekvatno odgovoriti. Kada to jednom savladamo sigurno ćemo biti uspješni u bilo kojem debatnom formatu, ali isto tako u svakoj javnoj raspravi, dijalogu o bitnim pitanjima javne politike i javnom zagovaranju.

Debata je otvorena za sve i korisna svima

Da li je za debatovanje potrebno imati neke posebne vještine i predznanje ili je debata nešto što svako može da nauči?

Kada je u pitanju sadržaj debate, sama tema, ne. Zapravo, to što mislimo da znamo sve ili dosta toga o nekom pitanju i problemu najčešći je predznak neuspjeha, jer u debati prvo propitujemo i dokazujemo stav koji mi trebamo braniti, upoznajemo manjkavosti politike – rješenja koje mi zagovaramo, vagamo prednosti i nedostatke tog rješenja, pa se tek onda pripremamo napasti argumente druge strane. Ako mislimo da znamo sve i slijepo vjerujemo u ispravnost vlastite perspektive rizikujemo kvalitetnu pripremu i postajemo laka meta ili slaba karika unakrsnog ispitivanja. U stvarnom životu ćemo na isti način pogriješiti ako slijepo vjerujemo i slijedimo neka načela.

Propitivanjem vlastitih stavova, propitivanjem odluka autoriteta, razumijevanjem vlastite perspektive i pozivanjem na dokaze kojima ćemo obrazložiti i odbraniti svoj stav, pa tek onda propitivati i pobijati drugi i drugačiji stav o nekom pitanju i problemu, ključno je i za naš svakodnevni život u demokratskom društvu zdravog dijaloga.

S druge strane, vještine i znanja koja su nam potrebna odnose se na aktivno slušanje, kritičko promišljanje, znanja pomoću kojih ćemo provjeriti izvore informacija - izvore dokaza koje planiramo koristiti, logičko zaključivanje na kojem ćemo, od svih prikupljenih dokaza, graditi argumentaciju i sposobnost odvajanja bitnog od nebitnog, kako bismo u ograničenom vremenu sažeto mogli iznijeti suštinu problema i sve ključne dokaze u prilog našoj tezi.

Na kraju, moje dosadašnje iskustvo pokazuje kako studentice i studenti zaziru od debate navodeći da nisu dovoljno sigurni u sebe i svoj javni nastup. Debata upravo pomaže razvoj te samouvjerenosti i kao praktična vježba i kao učenje o tome kako tražiti i koristiti se informacijama, što nas samo po sebi, čini spremnijima da svoje novo, istraženo znanje iznesemo pred drugima. Debata je tako otvorena za sve i korisna svima.

Kako pristupiti učenju debatovanja? Imate li preporuke relevantne literature, korisnih web stranica i slično?

Moja preporuka svima koji samostalno uče debatirati ili poučavaju debatu je da krenu od logike debate ka gradnji argumenata, pa se tek onda bave različitim debatnim formatima i njihovim pravilima. Mišljenja sam kako i predavači i studentice i studenti griješe što krenu od formata, fokusiraju se na to da zapamte redoslijede izlaganja i vrijeme, a sve je to promjenjivo od debate do debate. Umjesto toga, fokus treba biti na zakonima logike, gradnji argumenata, medijskoj i informacijskoj pismenosti, koji se, jednom kada je savladamo, uspješno mogu primijeniti u bilo kojem debatnom formatu, pa i u javnom zagovaranju. Literature je mnogo, na našim i na stranim jezicima, a preporučila bih, ovom prilikom, digitalni repozitorij Debatne radionice kampa “Mladi za bolje medije” svima, a osobito onima koji žele, kroz debatu, raspravljati o slobodi govora i ulozi medija u borbi za zdravo demokratsko društvo.

Repozitorij potražite na domeni mc-amp.com

ili skenirajte QR kod:                                   

Kako debata može da utiče na pojedince, ali i društvo u cjelini, i pomogne im u participaciji demokratije? 

Debata u učionici je simulacija parlamentarizma u kojem afirmacija predlaže neka nova rješenja za probleme prepoznate u zajedničkom interesu i javnom dobru, dok negacija brani postojeće stanje. Debata u parlamentu je rasprava između pozicije i opozicije, između predlagača i saziva. Debata je potrebna učenicama i učenicima, studenticama i studentima kako bi bolje razumjeli politički dijalog i mogli se, kroz javno zagovaranje uključiti u njega, to jest kako bi ostvarili svoja prava, zaštitili svoje slobode i riješili probleme s kojima se suočavaju.

Možemo li, i kako, koristiti debatu za unapređenje medijske i informacijske pismenosti?

Zapravo ta veza između medijske i informacijske pismenosti i debate je mnogo dublja. Nužno je znati provjeriti informaciju koju dobijete, analizirati i potvrditi vjerodostojnost njenog izvora, porediti različite informacije i na dokazima iz njih graditi argumente. U tom smislu, rekla bih kako je medijska i informacijska pismenost nužna za debatu, a onda opet, kroz debatu upravo razvijate, vježbate i unapređujete svoju medijsku i informacijsku pismenost.

Budućim novinarkama i novinarima debata pomaže fokusirati se na raspravu u pripremi njihovih autorskih tekstova i priloga. Osposobljava ih za prepoznavanje dva različita, neovisna izvora, iznošenje različitih perspektiva u analizi i predstavljanju nekog javnosti značajnog pitanja i problema i konačno, koja vodi njih i njihovu publiku do (raz)otkrivanja istine. Studenticama i studentima drugih studijskih područja, ali i mlađima, učenicima i učenicima srednjih, pa i osnovih škola pomaže razviti vještine zdravog dijaloga, kritičkog promišljanja, otvorenosti za druge i drugačije perspektive, što osnažuje njihovo promišljanje različitih ideja, odgovorno i savjesno analiziranje informacija, koje dobijaju u školi, iz medija i drugih izvora informiranja.

___