Odnos između medija i tranzicijske pravde je od ogromne važnosti za procese društvenih promjena s kojima se suočavaju društva kao posljedica masivnih kršenja ljudskih prava. Ipak, to je i dalje jedna od najmanje proučavanih strana diskursa o tranzicijskoj pravdi, sa tek nekoliko ozbiljnih akademskih radova o ovoj temi, te diskusijama koje su uglavnom ograničene na „potrebu za obučavanjem novinara“ za izvještavanje o složenim suđenjima, komisijama za utvrđivanje istine i programima za naknadu štete. Upravo ova praznina nas je nagnala da u prvoj online debati ICTJ-a postavimo sljedeće pitanje – Trebaju li mediji aktivno podržavati procese tranzicijske pravde?

Odluku koga da pozovemo da izlaže argumente „za“ i „protiv“ smo napravili nakon pažljivog razmatranja. Osim impresivnog ugleda koji imaju kao iskusni i nagrađivani istraživački reporteri, Carlos Dada i Dejan Anastasijević su sa sobom donijeli iskustvo utemeljeno u realnostima El Salvadora i Srbije, društvima koja se još uvijek bore sa naslijeđem žestokih sukoba i teških, burnih tranzicija. Iako su pristupili ovom pitanju sa suprotnih gledišta, uskoro je postalo jasno da njihovi stavovi nisu toliko udaljeni kada se govori o temeljnim principima uloge novinarstva u tranzicijskim društvima. Umjesto toga, oni su u debati počeli da istražuju neke od ključnih zabluda o mogućnostima i medija i tranzicijske pravde da utiču na promjene u političkim i kulturnim procesima koji nedvojbeno označavaju transformaciju vrijednosti po kojima društva funkcionišu.

Eric Gordy je u svom prilogu sažeo suštinu ove dileme:

Šta podrška procesima tranzicijske pravde treba da predstavlja? U ovom smislu su u pravu oba saradnika koja su dala uvod u diskusiju: postoji društvena obaveza da se bude na strani pravde, kao i profesionalna obaveza da se bude na strani istine. Odlučujući faktor bi moglo biti pitanje šta se razumno može očekivati da tranzicijska pravda postigne. Može li pravično kazniti sve počinioce? Vjerovatno ne može. Može li žrtvama dati satisfakciju? Veoma rijetko. Može li ustanoviti istinu? Ne izvan granica svog političkog i profesionalnog mandata. Ono što ona može učiniti, u idealnoj situaciji, jeste da pruži doprinos pokretanju svestranih i balansiranih diskusija u javnosti koje mogu dovesti do određenih značajnih političkih posljedica. U tom smislu, najkonstruktiviniji doprinos koji mediji mogu pružiti jeste da potaknu ovakve diskusije kroz istinito izvještavanje, ali i kroz promoviranje svijesti o različitim kontekstima, imajući na umu da je cjelovitost, kao i tačnost, jedan od elemenata istine.

Bogatstvo diskusije koja je uslijedila je nadmašilo sva naša očekivanja. Vođena kroz uvodnu fazu i kroz replike promišljenim, podsticajnim prilozima naše dvojice glavnih učesnika, te naših gostujućih komentatora, Lise Laplante, Olge Lucije Lozano i Adama Dienge, debata je privukla nekoliko hiljada posjetilaca i komentara iz svih dijelova svijeta, čime je dokazala da smo postavili važno pitanje.

Dada i Anastasijević zatvaraju debatu ne u neslaganju, već sa različitim razmišljanjima.

Polazeći od stava da je glavna dužnost novinarstva da „svojoj publici daje intelektualna sredstva za donošenje boljih odluka i za kvalitetnije učestvovanje u javnoj raspravi“, te da „prosvjetljuje svoju publiku“, Dada razmatra da li se podrška procesima tranzicijske pravde može smatrati jednom od dužnosti novinarstva. On tvrdi:

Novinarstvo ima obavezu koja se tiče pravičnosti. To je dublje od onoga što zovemo „pravičnom pričom“. Novinarstvo treba da iznese prikaze žrtava sukoba, što takođe predstavlja jedan od glavnih elemenata procesa tranzicijske pravde (na španskom jeziku se pravičan i pravedan kaže isto: justo). Dakle, ja zaista smatra da novinarstvo – i mediji – treba da podrže nastojanja tranzicijske pravde, sve dok se dužnosti i jednog i drugog ukrštaju na istom mjestu.

Anastasijević se tome ne protivi, ali je njegovo raspoloženje u završnoj izjavi tmurnije:

Novinari su ograničeni u onome što mogu uraditi, pod uslovom da uopšte dobiju priliku da se suprotstave ratnohuškačkoj propagandi u toku sukoba ili revizionističkim tumačenjima nakon njega. U vrijeme kada vlasti i posebne interesne grupe imaju veoma veliku moć nad medijima, ideja da slobodna štampa zaista može oblikovati ili mijenjati javno mnijenje postaje deplasirana. Ali mi možemo i treba uvijek da budemo onaj usamljeni suprotstavljeni glas, onaj koji remeti javni red koji su uspostavili zlikovci.

Kao moderator ove debate, moja uloga nije da se složim ili ne složim sa bilo kojim iznesenim argumentima, mada bih to žarko želio. Suština doprinosa debate ovoj oblasti leži u sljedećem: iako nije dala konačan odgovor na sva pitanja, zasigurno je pokrenula odličnu razmjenu mišljenja o ovoj temi i otvorila nekoliko jasnih pravaca istraživanja koji će, nadam se, pomoći da se bolje definiše odnos između medija i tranzicijske pravde. Iz tog razloga dugujem ogromnu zahvalnost Dadi, Anastasijeviću, te svima onima koji su pomogli da ova debata bude uspješna.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Autori teksta su odgovorni za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.