Graham Greene je bio pisac koji je predviđao. Da li je i novu vrstu "dječaka iz Bostona" mogao predvidjeti?
Foto: Alma Lazarevska
Upućenije osobe će znati na koga bi se sve mogla odnositi ova definicija: "On je nekakav novinar višeg stupnja – nazivaju ih diplomatskim dopisnicima. On se prihvati neke ideje, a zatim svaku situaciju priredi tako da bi odgovarala toj ideji."
U romanu Mirni Amerikanac Grahama Greenea (1904-1991) ona se odnosi na osobu imenom York Harding. Harding je fiktivni lik i zapravo se u romanu uopće ne pojavljuje. Pominje se. Za njega se kaže "Harding je jednom bio ovdje…" A to ovdje je Vijetnam. Vrijeme: francuski kolonijalni rat, pedesete godine dvadesetog vijeka.
U Vijetnam stiže i Alden Pyle, jedan od dvojice glavnih likova romana. Stiže u "ekonomskoj misiji". U romanu se ne pominju vrapci, inače bi se moglo reći da i oni znaju da je u pitanju CIA. Iz Amerike mu majka uredno šalje instant Vit - Health smjesu za sendviče. Nejasno je da li je psa od kojeg se uglavnom ne odvaja (u prostoriju u koju ulazi, prvo propušta psa), doveo iz Amerike. Sendviči i pas su sušta benignost (premda nerviraju) prema činjenici da u prtljagu, kao sveto slovo, nosi pomenutog Yorka Hardinga, odnosno njegovu knjigu Uloga Zapada. Pyle je od onih koji su ozbiljno krenuli sprovesti u djelo tuđe ideje u koje su se zaljubili. Na njemu je da kao hardingovac stvori situaciju koja će odgovarati Hardingovoj ideji o budućnosti Vijetnama. Sad je zgodno dopuniti onu rečenicu o Hardingovom boravku u Vijetnamu. "Harding je jednom bio ovdje tjedan dana, na putu iz Bankoka u Tokio". Te se prisjećam vica koji se pričao u opkoljenom Sarajevu. Razgovaraju dva strana dopisnika. Kad si stigao u Sarajevo? Jučer. Kad odlaziš? Sutra. Šta radiš? Pišem knjigu Sarajevo, jučer, danas, sutra.
Harding postavlja stvari ovako: Postoje dvije zaraćene strane. Treba stvoriti "treću silu". S njom će Amerika sarađivati. Treća sila bi trebala biti "slobodna od komunizma i nezaražena kolonijalizmom." Zvala bi se "nacionalna demokracija". Pyle s pobožnim uvažavanjem hardingovske pameti smišlja kako ideju sprovesti u djelo. Organizira seriju bombaških incidenata (bombice u vidu biciklističkih pumpi) koji bi načinili manju materijalnu štetu i koji bi bili pripisani jednoj od postojećih (hm, komunistima) zaraćenih strana. Plan koji je računao na male materijalne štete ima u ishodu (šta zna dijete o bombicama!!!) ljudske žrtve. U romanu to je, slikom, kosooka majka koja grli mrtvu bebu.
Sve ovo pripovijeda drugi glavni lik koji je onome prvom dijametralno suprotan. Zove se Thomas Fowler. Englez je. U Vijetnam je stigao kao dopisnik (Greeneov alter ego?). Razlika između dva glavna lika je mjerljiva brojevima. Manje je važno da je jedan tridesetogodišnjak a drugi pedesetogodišnjak. Bitnije je to što je Pyle u Vijetnamu onoliko mjeseci koliko je Fowler godina. Za džaba mu to što je diplomirao na Harvardu. Čitaocu ostaje da zaključi ovako: Hardingov se boravak u Vjetnamu broji danima (jedan tjedan) , Pylov mjesecima, a Fowlerov godinama. Suštinska razlika između Pyla i Fowlera jeste odnos prema "upletenosti". Pyle je stigao s namjerom da se uplete. Da stvori "nacionalnu demokraciju". Uloga Zapada je knjiga koju nosi kao Bibliju. Zalud ga Fowler opominje: "Treća sila je knjiški pojam. Te je samo bandit s nekoliko hiljada ljudi; on nije nacionalna demokracija".
Fowler uporno insistira na tome da nije upleten i da ne želi biti upleten. Toliko je pošten (ili ciničan) pa priznaje da ga je za Vijetnam najjače vezala potreba da pobjegne. U Engleskoj ga čeka problematičan brak. Tamo nema opijuma na koji se navukao. Tamo vreba starost lišena omiljenih kosookih djevojaka (sve su ovo elementi Greeneove biografije). Kad mu iz Engleske stigne ponuda da preuzme mjesto urednika spoljnopolitičke rubrike, Fowler je odbija. Odbija unapređenje. Odbiće ga iz onih već nabrojanih razloga. Za sebe uporno naglašava da je reporter. Reporter je onaj ko nema i ne smije imati mišljenje. Naglašava: Nisam ni na čijoj strani. Uvijek ću izvještavati, bilo tko pobijedio. Nije zgoreg upitati: hoće li to što on izvještava neko obavezno objaviti? Jer, eto, mimo romana znamo da se Greeneovom engleskom uredniku nije dopao izvještaj iz Indokine. Doduše, velikodušno mu je dopustio da ga objavi u francuskom listu.
Kada sebe poredi sa američkim novinarima prema kojima iskazuje neskriven animozitet, Fowler je pomalo samodopadan: "ja čak vjerujem u ono što javljam, a to je više nego što čini većina vaših dopisnika." Mirni Amerikanac je, između ostalog, i roman o novinarima. Za sve junake romana Greene tvrdi da su izmaštani. Osim za jednog. To je Granger, američki dopisnik. Konferencija za štampu gdje se on pojavljuje zabilježena je u Greenovom dnevniku od riječi do riječi. Antologijski je Grangerov opis sebe kao ratnog izvještača. Vrijedi citirati:
Ja sam dopisnik s propusnicom koja pokazuje dokle smijem. Odletim na aerodrom u Hanoj. Tamo nam dadu kola za Novinarski logor. Onda organizuju let iznad dva grada koja su vratili i pokažu nam kako leprša trobojnica. S te visine to može biti bilo koja jebena zastava. A onda imamo konferenciju za štampu, i pukovnik nam objasni šta smo vidjeli. Onda popijemo po koju. Najbolji barmen u Indokini. A onda uhvatimo avion za povratak.
Kada mu neko podilazi kao novinarskoj zvijezdi te pominje .... onaj izvještaj o cesti 66 , Autocesta za pakao, je bilo vrijedno Pulitzerove nagrade. Znate na koju reportažu mislim: o čovjeku kojemu je odrubljena glava dok je klečao u jarku, i o onome drugom kojeg ste vidjeli kako hoda u snu...Gringer cinično odgovara: "Zar vi mislite da sam se ja zaista približio tom njihovom smrdljivom autoputu?"
Greeneov roman je u Americi primljen kao antiamerički i tome u prilog ide i dio gdje autor za američke novinare kaže da se na konferencijama za štampu ponašaju "kao na školskom izletu". Ili scena u kojoj su dvije mlade Amerikanke od kojih jedna kaže da ne želi gledati demonstracije te s dosadom turiste koji je vidio sve što se dalo vidjeti, objašnjava: "Vidjela sam već toliko demonstracija." Ili ekonomski ataše definisan kao čovjek koji ne gubi prijatelje jer upotrebljava pravi dezodorans. Da, Greene baš nije nježan prema Amerikancima. Premda bi se tim povodom mogao citirati i svojedobni komentar jednog lucidnog njujorškog kritičara. Njujorčanin pristaje primiti sve što je na adresu Amerikanaca upućeno, ali mu je neprihvatljivo što mu to u lice isporučuje jedan engleski snob i alkoholičar. Hm, Greene! Istini za ljubav, pripovjedaču Englezu se ponekad, ne bez samodopadnosti, omakne izjava kao što je: "Mi smo stari kolonijalni narod."
Predstavnik "starog kolonijalnog naroda'' se, ipak, ne uklapa u negativni stereotip. Zapravo, jedini iz novinarske ekipe prema kojem pripovjedač, a engleski novinar, iskazuje poštovanje je njegov lokalni pomoćnik. Indijac je čija je obitelj "došla iz Goe preko Bombaja". On umjesto njega prisustvuje konferencijama za štampu, ima istančan sluh za informaciju, osluškuje brbljanja i ogovaranja, te nosi izvještaje na poštu i obaveznu cenzuru. Fowler pretpostavlja da on tačnije nego francuski generali zna položaj vijetnamskih bataljona. Ali te informacije nikad ne zloupotrebljava. On se od novinarske bagre, kakvom je predstavlja Fowler, odnosno Greene, razlikuje jer nije tašt. Nije lovac na "bombastičan naslov".
Ni Pyle se ne uklapa u stereotipe. On nije tipično ekstrovertni, galamdžijski Amerikanac. On je stidljiv, finih manira.U njegovom vokabularu nema: jebeni,smrdljivi...On je mirni Amerikanac. A s čvrstom vjerom u misiju naroda čistih ruku . Zato je, kako implicite roman upozorava, opasniji. "Bio je nesavladivo naoružan svojim dobrim namjerama i svojim neznanjem." zaključuje narator. Zatim dodaje: "On će uvijek biti bezazlen, a bezazlene se ne može kriviti, oni nikad nisu krivi. Sve što čovjek može učiniti, to je da ih nadzire ili da ih odstrani. Bezazlenost je jedna vrsta ludila."
Izrekavši ovakvu zlokobnu definiciju, narator se ipak svrstava u one koji se upliću. On će prihvatiti ulogu osobe koja će odstraniti mirnog Amerikanca. Onima koji nisu čitali knjigu, šteta je prepričavati dalje. Izgubila bi se draž trilera. A ovaj roman to zaista jeste. Na najbolji mogući način. U svakom slučaju,valja zaključiti: onaj ko je sve vrijeme tvrdio da nije i ne želi biti upleten, na kraju to ipak jeste.Upleten! Dooobro upleten!!! Ostvaruje se ono što mu je u razgovoru tokom posmatranja bombardiranja iz ptičje perspektive rekao francuski vojni pilot: "Svi ćete jednog dana biti upleteni."
Greeneova neobjavljena pisma i dnevnici, baš kao i dokumenti britanskog Ministarstva inostranih poslova, nedavno objavljeni zahvaljujući britanskom Zakonu o slobodi informacija, ukazuju da su i Britanci bili uključeni u zavjeru "treće sile", Francuskoj "iza leđa", i da je Greene lično bio učesnik u nekoj vrsti intrige, često prepoznatljive u zapletima njegovih romana. Toliko o "neuplitanju"!
Greeneov Mirni Amerikanac je stekao brzu slavu i u startu počeo fukcionirati kao roman predviđanja. Kao knjiga prorokovanja. Tretira francuski kolonijalni rat, a zapravo se fokusira na ulogu Amerikanaca, prije nego je ona prepoznata.
Mirni Amerikanac je roman koji povremeno oživi kao štivo predviđanja i opominjanja. Kada je amrički predsjednik Bush mlađi, teksaški veselo krenuo u iračku avanturu, pisalo se tu i tamo o romanu Mirni Amerikanac. Preporučivan je kao inspirativna, opominjuća lektira. Zalud.
Zašto danas pominjemo Mirnog Amerikanca? Ove godine puni 60 godina. Završen je, tako stoji na posljednjoj stranici knjige, juna 1955. godine. U julu je već krenula potraga za izdavačem. Objavljen je u decembru. U međuvremenu (1. novembra 1955.) je počeo američki vijetnamski rat. Danas se Mirni Amerikanac tretira kao prvi roman o američkom vijetnamskom ratu, odnosno o Vijetnamu.
Ali, da napišem ovaj tekst suštinski me je navelo nešto drugo. Čitajući roman povodom njegove 60-te godine, ali ne po prvi put, shvatila sam da jednu rečenicu danas neočekivano doživljavam na nov način. Ta je rečenica, od mog posljednjeg čitanja romana stekla nova značenja. Ona o kojima se ni sanjati nije moglo. To je rečenica koja se odnosi na Pyla, tihog Amerikanca:
"Bombe nisu za dječake iz Bostona".
2009. godine sam tri mjeseca boravila u Bostonu. Jedna od znamenitosti koju sam vidjela je i ulica Chestnut. Smještena je u najotmjenijem dijelu Bostona. Beacon Hill. Graham Greene bostonsku ulicu Chestnut navodi kao roditeljsku adresu mirnog Amerikanca. I da Pyle nije mirni Amerikanac, sigurno je da bi me se Beacon Hill, pa i Chestnut Street, dojmio kao jedno od najmirnijih rezidencijalnih destinacija koje sam vidjela. Odnosno: oslušnula. Tišina koju remeti tek cvrkut ptica. Tamo, preko rijeke, je Harvard. Svi putevi od Beacon Hilla, dječake vode u…Harvard. Bijaše i sa junakom Tihog Amerikanca tako.
Slučaj je htio da sam 2009. u Boston stigla drugog dana nakon tradicionalnog bostonskog maratona. Te shvatila da je to dan kada se u Bostonu samo o maratonu govori. Kada se 2013. godine desio onaj bombaški napad, nisam se mogla oteti onom naročitom osjećaju koji morate imati kada ste tamo gdje se desilo nešto strašno, prethodno i sami bili, a ne sanjajući čemu će to biti pozornica.
Iz dostupnih mi tekstova o bostonskim bombašima, braći Tsarnaev, shvatila sam da smo se 2009. godine sasvim moguće sretali, mimoilazili. Boston je pješački grad. Pitom grad, kako kaže pjesnikinja Silvia Plath. Neamerički grad, kako te obavijeste Evropljani koji su tamo već putovali. Bila sam jedne subote u školi za koju sada saznajem da su je pohađala braća Tsarnaev. Organizirano je nekakvo takmičenje mladih inovatora. Još i sada kao uspomenu čuvam neobičnu plastičnu narukvicu-igračku sa čuvenom Ajnštajnovom formulom i dopisanim Where information lives. Bila sam fascinirana onom naročitom atmosferom kakva tada vlada oko ovakvih eventa. Ne reče li neko negdje: ima li veće sreće nego biti student u Americi! Makar tako izgleda nekome ko stiže iz prostora gdje još uvijek funkcioniraju "tabla i kreda". Saznala sam da su tu školu pohađali Ben Affleck i Matt Damon. Dakle: Ben Affleck i Matt Damon. Potom: Dzhokhar Tsarnaev i Tamerlan Tsarnaev. Ne pretjerujem što ih ovako, u simetriji, nabrajam. Danas se u spisku notable alumni (The Cambridge Rindge and Latin School, poznata kao CRLS ili "Rindge", Public high school - Cambridge, Massachusetts ) navode sva četvorica. Hronološki.
2015-ta godina u sebi, naravno, sadrži i iskustvo 2013-te. Te sam onu rečenicu (Bombe nisu za dječake iz Bostona), na 60 – godišnjicu slavnog romana, a poslije bostonskog krvavog maratona, pročitala pomislivši odjednom na Dzhokhara Tsarnaeva. Nemalo iznenađena nenadanom asocijacijom. Sama pred sobom iznenađena! Pred bostonskim studentima književnosti imala sam priliku čitati svoje priče prevedene na engleski. Između "Kako smo ubili mornara" i "Pozdrav iz opkoljenog grada", izabrala sam drugu. Imajući na umu pitomi Boston. Srećom da sam tako izabrala, odahnula sam 2013. kada sam saznala za krvavi bostonski maraton. Svašta čovjeku zna naumpasti kada je preneražen. Pa i York Harding! Je li i tamo djelovao neki York Harding!? Ovaj put crnpurast!
Greene je bio pisac koji je predviđao. Prophet writer, kakvim ga ponekad nazivaju. Da li je i novu vrstu "dječaka iz Bostona" mogao predvidjeti? Njegovo poigravanje predviđanjem budućnosti ide u smjeru koje i danas, nakon 60 godina, izgleda kao fantastika. To je predviđanje koje računa i na vremenski protok od 500 godina. Pola milenijuma! Na primjer, u sljedećoj sceni:
"Oni ne žele da im naša bijela koža priča šta oni žele", upozorava narator, Englez Fowler.
Pyle, novopečeni kolonizator, mu oponira predviđanjem domino - efekta: "Ali ako ode Indokina?"
Grenneov alter ego, Fowler, uzvraća "Znam tu priču: ode i Sijam, ode Malaja, ode Indonezija. Šta znači to ode? Za pet stotina godina možda više neći biti ni New Yorka ni Londona, ali će oni još uvijek uzgajati rižu na svojim poljima".
