Hasan Nuhanović piše o saradnji s Mediacentrom i intervjuu pod nazivom “Mehanika fluida”.

foto: Mediacentar Sarajevo

Tokom trideset godina, od 1995. do 2025. godine, u Mediacentru je radilo više od stotinu zaposlenih. Neko je radio par mjeseci ili godinu, a neki su ovdje decenijama. Od novinara, istraživača, IT stručnjaka do književnika, ekonomista, pravnika, radio/TV stručnjaka i brojnih drugih zanimanja koja su potrebna ovakvoj instituciji. Ako tome dodamo brojne vanjske saradnike u našim edukativnim, produkcijskim i drugim programima, ta brojka se penje na nekoliko stotina ljudi iz Bosne i Hercegovine, regije i cijelog svijeta koji su radili i sarađivali s Mediacentrom Sarajevo. Povodom naših prvih trideset godina, neki od njih poslali su nam, umjesto čestitke, svoja sjećanja na te dane.

U nastavku donosimo sjećanja Hasana Nuhanovića, autora i borca za ljudska prava. Nuhanović je bio volonter i prevodilac za UN za vrijeme rata u Srebrenici, a svoja iskustva iz tog perioda, između ostalog, predočio je u knjigama “Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“ i “Zbijeg – Put u Srebrenicu”. Odlomak iz knjige “Zbijeg”, pod naslovom “Bijeg kroz kanjon”, objavljen je u Sarajevskim sveskama krajem decembra 2011. godine.

Nekoliko dana jula

U saradnji sa Mediacentrom, koji mi je omogućio pristup svojoj arhivi, napisao sam “Nekoliko dana jula: Pregled medijskih izvještaja o događajima u Srebrenici jula 1995 godine”. Pregled je baziran na informacijama iz štampanih medija: Front slobode (Tuzla), Glas srpski (Banja Luka), Prva linija (Sarajevo), Srpska vojska (list GŠVRS), Oslobođenje (Sarajevo), (Srpsko) Oslobođenje, a korištena je i knjiga autora Tihomira Milašina “Iz Dana u dan – medijsko izvještavanje o ratu u BiH (1992-1996)” koja daje pregled vijesti lokalnih radio i TV stanica.

Kao ilustraciju navodim odlomak sa kraja teksta. (Srpsko) Oslobođenje 26. jula objavilo je, kako se naglašava, sa lica mjesta, izvještaj reportera Dušanke Stanišić i Mladena Krsmanovića iz Srebrenice:

“Zahvaljujući odlučnosti Srpske vojske Srebrenicom više nikada neće odjekivati glas mujezina, već zvono srpske bogomolje [...] U Domu zdravlja zatečeni. – Stomatološki materijal navodim kao primjer, jer nama se uvek tvrdilo da to nije u okviru programa humanitarne pomoći da su muslimani u jednoj maloj Srebrenici imali čak i to eksluzivno pravo koje nije bilo dopušteno Srbima, da popravljaju zube”.

Ta teška strana reč

“Zbijeg – put u Srebrenicu”, moju po redu drugu knjigu, Mediacentar je objavio 2012. godine. Boro Kontić je prvo pročitao moju knjigu “Pod zastavom UN-a – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici”. Njen naslov ne sadrži riječ genocid jer do momenta kada sam završio pisanje nije bila donijeta nijedna pravosnažna presuda kojom se zločin počinjen u i oko Srebrenice jula 1995. godine klasifikuje kao genocid.

Iz istog razloga, komisija čiji sam bio član, a koja je formirana da osmisli i provede plan za izgradnju mezarja i memorijalnog centra u Potočarima, odlučila je da riječi uklesane na kamenu temeljcu glase: Srebrenica, juli 1995. Narednih godina dva međunarodna suda će donijeti presude kojima se zločini nad stanovništvom zaštićene zone UN-a klasifikuju kao genocid: i onaj ad hoc za bivšu Jugoslaviju i onaj stalni, Međunarodni sud pravde, koji je takvu presudu donio 2007. godine.

Grupa mladića i djevojaka se 31. marta 2010. godine okupila ispred Skupštine Srbije uz poruku koju su napisali na pločniku: “Ta teška strana reč genocid”. Bio je to njihov poziv državi i sugrađanima da se suoče sa svojom nedavnom prošlošću. Danas, trideset godina “nakon Srebrenice”, svjedočimo koliko se to suočavanje desilo u Bosni i Hercegovini, Srbiji i regionu.

Zbijeg – put u Srebrenicu

Osim što je saznao detalje o događajima koji su se na tom području odvijali prije nego što je 16. aprila 1993. donesena rezolucija UN-a kojom se Srebrenici daje status zaštićene zone, Boro mi je rekao da je u rukopisu moje knjige “Zbijeg – put u Srebrenicu” prepoznao dimenziju koju je književnica Alma Lazarevska u svom prikazu opisala sljedećim riječima:

“Učiniti da mrtvi odnosno mučki ubijeni progovore... jedan je od najplemenitijih imperativa pisanja”.

Iako ima strukturu romana, ona to nije, jer knjiga opisuje istinite događaje. Podrinjac, moj prijatelj i kolega dr. Hariz Halilovich, svrstao je knjigu u žanr kreativne dokumentaristike (creative non-fiction). Hvala Bori, Almi i Harizu što su odvojili vrijeme i prvi pročitali rukopis.

Mehanika fluida

Od jula 1995. godine odazvao sam se na stotine poziva raznih štampanih i elektronskih medija u zemlji i inostranstvu. Pored toga što zahtijeva odgovornost i temeljitost u naraciji, teret svjedočenja nosi jednu konstantnu, repetitivnu retraumatizaciju.  

Ali intervju koji je sa mnom napravio Boro Kontić bio je drugačiji. Zapravo, to nije ni bio intervju već razgovor sa prijateljem. Objavljen je izvorno na internet stranici Mediacentra i Peščanika 2015. godine pod naslovom Mehanika fluida.

Boro je događaje u intervjuu poredao tako da se odvijaju između momenta moga učenja za polaganje ispita Mehanika fluida na četvrtoj godini Mašinskog fakulteta u Sarajevu aprila 1992. i momenta kada sam petnaestak godina nakon rata u indeks upisao tu ocjenu. Između ta dva momenta desila se jedna cijela istorija koja je zauvijek obilježila živote ljudi i moje i njegove generacije.

Uz čestitke za 30. godišnjicu, zahvaljujem se organizaciji Mediacentar na saradnji, podršci i razumijevanju i želim joj uspjeh u nadolazećim vremenima.

Hasan Nuhanović

___