Razgovor sa nagrađivanim palestinskim pjesnikom u Sarajevu.

foto: Bookstan

“Moja jedina nada je bila da nakon što pročitam, nakon što napišem ove pjesme i stavim ih na papir, da ću ih i okončati”, pojašnjava Mosab Abu Toha, palestinski pjesnik i bibliotekar. Razgovor o njegovoj nagrađivanoj knjizi “Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu” upriličen je tijekom festivala Bookstan u Sarajevu, na 4. juli. Knjiga je objavljena godinu i po prije 7. oktobra 2023. na engleskom jeziku.

Razgovor je počeo čitanjem pjesme “Geleri traže smijeh”, koju je Mosab napisao u maju 2021. nakon što je izraelski vazdušni napad na Gazu ubio jednu čitavu porodicu, oca, majku i njihovo četvero djece, u njihovom domu.

“Geleri lete u mraku,

traže grohote smijeha

porodice skrivene iza hrpe unakaženih

zidova i raskrvavljenih ramova za slike. Radio

je umuknuo. Baterije su sagorjele,

antena slomljena.”

“Zašto ovo ne prestaje? Zašto se ovo ponavlja”, podijelio je Abu Toha sa publikom u Sarajevu, navodeći da ne može pričati o svojim pjesmama, a da ne priča o onom što se dešava u Gazi. “Pisanje nije hobi, ono je velika odgovornost”, potvrdio je u razgovoru sa publikom.

Knjigu je na bosanskom jeziku objavio Buybook 2024. godine, u prevodu Ulvije Tanović. Razgovor sa Mosabom Abu Tohom vodio je John Freeman, američki pisac i književni kritičar, koji sarađuje sa palestinskim pjesnikom na pripremi njegove nove knjige.

Abu Toha je publici u Sarajevu podijelio dijelove iz svog života. Rođen je 1992. godine u Al-Shanti izbjegličkom kampu u Gazi. Sa devet godina se sa svojom porodicom preselio u sjeverni dio Gaze, u grad Beit Lahia, blizu polja patlidžana, jagoda, limuna. Nakon oktobra 2023. njegova kuća je bombardovana, a u pokušaju da pređe u Egipat preko prelaza Rafah, izraelska vojska ga je uhapsila i držala zatvorenog 53 sata.

“Jedna od mnogih ljepota čitanja ove knjige jeste kako upoznajemo Mosabovu porodicu, njegovog djeda, njegovog oca, njegovog pokojnog brata…preživljavamo zračno bombardovanje s tobom. Gledamo kroz pukotine na stropu mjesec s tobom, ali i sjedimo za stolom i jedemo s tobom i tvojom porodicom. Mislim da bi se ljudi ovdje mogli poistovjetiti sa pjesmom ‘Svakodnevni obroci za vrijeme ratova’”, počeo je Freeman. Pjesme razaranja prate i živopisne pjesničke slike života iz Gaze – citrusnog voća, mirisa svježih jagoda i rada u bašti koje uvode čitatelja u okruženje i pojačavaju osjećaj i utisak njegovog uništenja.

“Svaka pjesma u ovoj knjizi mogla je biti napisana danas, jučer ili se može napisati sutra”, odgovorio je Abu Toha. I zaista, kada čitate pjesme nastale prije izraelske kontinuirane ofanzive na Pojas Gaze od napada Hamasa 7. oktobra, proživljavate iskustvo svakog onog čovjeka kojeg gledate na društvenim mrežama. Taj dojam možda je najsnažniji u pjesmi “Zaslužujemo bolju smrt”, u kojoj Abu Toha ukazuje na potpunu neljudskost ne samo u načinu kako se u Palestini živi i palestinski narod tretira, nego i u načinu kako se umire.

“Tijela su nam unakažena i iskrivljena,

izvezena mecima i gelerima.

Imena nam pogrešno izgovaraju

na radiju i televiziji.”

Abu Toha je dopunio pjesmu tijekom razgovora sa Freemanom navodeći primjere. “Nema ljudskosti u našim smrtima. Nas stave u deku. Vidio sam nekog da ga nose na vratima. Znate, vrata koja su ostala od kuće.” O pjesmi “Svakodnevni obroci za vrijeme ratova” rekao je da bi volio da je danas može proživjeti.

“Moje sljedeće pitanje ticalo se nestvarnih pjesničkih slika, ali sada je jasno odakle dolaze”, prokomentarisao je Freeman ističući da je pjesma o čovjeku koji napušta ovaj svijet na vratima dio nadolazeće zbirke pjesama na kojoj Abu Toha radi, a koja će izaći u jesen 2024. godine.

O tome šta čitatelji mogu očekivati u narednoj zbirci Abu Toha se osvrnuo na momente kada su prije 2023. godine “geleri tražili smijeh”, pozivajući publiku da razumije da bombardovanje ni tada nije bilo usmjereno na pojedince nego na cijele porodice. “Geleri su trčali sa dječijim smijehom i uništavali ne samo ono što je u tom trenutku prisutno, nego i ono što je bilo ranije”, navodi Abu Toha posljedice umiranja porodičnog sjećanja, ali i posljedice sakaćenja djece koja se ne mogu više smijati u slučaju ako prežive. Nova zbirka može da oslikava samo nešto još strašnije, jer to je ono što narod Gaze živi.

“Sjedinjene Američke Države su počele da bacaju hranu ne za ljude, već na ljude, dok sa druge strane pristojno šalju oružje u Izrael, kao što neko pošalje paket svom prijatelju. Oružje dolazi do vojnika, koji bacaju ove bombe na ljude koji trče za tom hranom”, naglasio je Toha.

Podsjetio je publiku na fotografije djece iz Gaze koje svakodnevno gledamo. “Danas djeca potpuno nestaju ... Danas geleri ne traže samo smijeh ili možda samo ruku”, navodi Abu Toha.

Upravo iz ovog razloga Abu Toha je naglasio da se njegove pjesme stalno dešavaju. Jezik je njegovo jedino sredstvo da onom što se dešava ponudi neku formu u nadi da će samim tim i nestati – a njegova sposobnost da izgovara i piše posljednjih mjeseci realizira se samo na nematernjem, engleskom jeziku.

Poezija objavljenja u zbirci “Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu“ pisana je na engleskom, kao i zbirka koja je trenutno u pripremi, a Abu Toha je to pojasnio na način: “kada pišem na arapskom, pišem kao ljudsko biće, ne kao neko iz Gaze... hitnost i okruženje me prisiljava da pišem na engleskom, i osjećam da me slušaju, i dajem im detalje koje ne vide na TV-u”.

Abu Toha je 2014. osnovao prvu biblioteku u Gazi sa knjigama na engleskom jeziku Edward Said Library, a za knjigu “Stvari koje možete pronaći skrivene u mom uhu” dobio je nagrade American Book i Palestinian Book. Pjesmu “Stvari koje možete pronaći skrivene u mom uhu” napisao je 2020. svojoj doktorici prije operacije uha. U prvom dijelu pjesme moli doktoricu da u njegovom uhu ostavi sve lijepe zvukove, poput glasa njegove majke, a u drugom da izbriše zvuk drona i vrisak ljudi.

Abu Tohu kao pjesnika univerzalnog ljudskog iskustva ćemo nadam se upoznati, a u uvodnom dijelu razgovora sa Freemanom pročitao je pjesmu “O, smrt” koja je pisana samo na arapskom, a publici pročitana u želji da osjete jezik i njegovu ritmičnost, odaju počast jeziku Palestinaca.

“Kada bih pisao na arapskom, pisao bih o smrti kao o fenomenu, baš kao u pjesmi koju sam vam pročitao na arapskom – o onoj smrti koja ne poštuje budilicu kad zazvoni i onda kažem na arapskom 'zar te nije sramota kada uzimaš nečiji život i onda čuješ budilicu kako zvoni?', tu govorim o smrti ne kao o rezultatu rata već kao o činjenici koju će svako od nas doživjeti.”

U završetku razgovora Abu Toha je naglasio da danas osjeća dužnost da piše o smrti kao dijelu života u Gazi, a kad bi pisao svojim sunarodnjacima na arapskom jeziku, bila bi ona predstavljena sa drugačijim detaljima od onih koje čitaju na engleskom jeziku.

Morab Abu Toha posjetio je Sarajevo šesnaest godina nakon što ga je posjetio veliki palestinski pjesnik Mahmud Darwish kojem je i Mosab posvetio pjesmu. Darwish je tijekom 2008. godine, nekoliko mjeseci pred svoju smrt, proveo par dana u Sarajevu kako bi primio nagradu “Bosanski stećak” i proveo neko vrijeme sa našim piscima. Angažman na “Danima poezije” te godine ponudila mi je bh. pjesnjikinja Dijala Hasanbegović, a moj jedini zadatak bio je da pomažem pjesniku Darwishu u praćenju obaveznog rasporeda dolazaka u Dom pisaca. “Mrzi čekanje”, naveo je Abu Toha u pjesmi o Darwishu, ponovljene riječi koje sam uputila Dijali u potpuno drugom okruženju.

Slušajući čitanje mladog palestinskog pjesnika Abu Tohe, šesnaest godina nakon susreta sa Darwishom, ostala sam pod utiskom da se i Sarajevo ponavlja, ali bar u onom dobrom obliku otvorenih vrata za dolaske, susrete i odlaske. Kao prostor u kojem se može četvrtog jula slušati i Abu Toha i njegov opis. Kao grad koji može da razumije pjesme palestinskog pjesnika, njegove opise humanitarne pomoći i njenog besmisla dok pada na ljude zajedno sa bombama.

___