Slamčica - taj predmet ljupkog i nevinog imena rangiran je kao peti po redu nerazgradljivi otpad na plažama! 

foto: twitter

Engleski pisac Charles Dickens je američke novinare predstavio na takav način da mu to Amerika nikada nije potpuno oprostila. Ali, da je poživio još dvadesetak godina, o jednom bi američkom novinaru sigurno napisao samo riječi pohvale.

Marvin Stone je neko vrijeme radio kao newspaper correspondent, ali je ostao zapamćen  po jednom patentu. Prijavio ga je one godine kada je Dickens već bio mrtav. Imamo razloga tvrditi da bi pisac ovim patentom bio oduševljen. Pisao je, naime, s oduševljenjem o nečemu što je ovaj patent prizvalo. U New Yorku su Dickensa poslužili do tada nepoznatim mu osvježavajućim pićem s mnogo leda i sa slamčicom. Nekultura, nehigijena, bahatost, robovlasništvo, sve ono što je Dickens zamjerao (tadašnjoj) Americi, nestaje pred trenutkom kad žedne usne prijanjaju uz slamčicu (applied his lips to the reed). Tada se, opisuje Dickens, oči podignu u ekstazi (and cast up his eyes once in ecstasy). Marvin Stone koji je prionuo uz majčinu mliječnu bradavicu baš one godine (1842.) kada je Dickens u New Yorku prionuo uz slamčicu, prijavit će svoj patent 1888. god. U to su vrijeme reklame još uvijek sadržavale informacije o proizvodu. Hiperbola još uvijek nije metastazirala u apsurdnu laž. Nova, papirnata, slamčica se reklamirala kao bolja od one prirodne (Dickens prirodnu pominje kao reed-trska) jer je šira, dakle propusnija, i jer ne sadrži nikakvu aromu koja kvari aromu pića. Impregnirana je nekom vrstom voska te ne omekša tako brzo kao prirodna slamčica. Marvin Stone u reklamiranju svog patenta koristi izraze prirodna i vještačka. Objašnjava mane prirodne i prednosti vještačke slamčice. Još smo daleko od vremena kada pridjev vještačka ima zlokobne konotacije.

Ali od vještačkog postoji i vještačkije. Stoneovu će papirnatu slamčicu u vijeku koji slijedi (Marvin Stone umire tačno godinu dana uoči dvadesetog vijeka) zamijeniti plastična slamčica. Vremenom će postati prosto: slamčica. Kako u engleskom, tako i u svim drugim jezicima. Straw, pailles, соломки, Strohhalme, pajilla... Na svim jezicima: slamka, slamčica. Izvedena je iz riječi slama.

Konotacije joj se, dakle, pružaju u krugu organskog svijeta. Plastična slamčica je u tom smislu uljez. Je li u pitanju tek dug savremenoj sklonosti skraćivanju? Kako god, dovoljno je samo ovlaš preći preko naslova i reklamnih slogana te se uvjeriti da se plastična slamčica predstavlja tek kao slamčica. Plastične slamčice se reklamiraju, primjerice: Sova slamčica je idealna za dječije rođendane. Slamčica Ikea se nudi po ovim cijenama. Slamčica za sok, dostupna  u prekrasim bojama...

Slamčica, dakle? Ali, taj predmet ljupkog i nevinog imena rangiran je kao peti po redu nerazgradljivi otpad na plažama! Nigdje, valjda, kao na plažama otpad ne djeluje tako zlokobno. Zagađenost plaža je postala mjera zagađenja planete. Zato je potrebno podsjetiti se događaja iz nedavne prošlosti. Na njemački otok Langeoog 2017. godine plimski je talas izbacio stotine hiljada Kinder jaja. Kinder Überraschung. U invaziji je učestvovala narazgradljiva plastika. Ona, uglavnom žuta, plastika u kojoj djeca pronalaze igračku, takođe plastičnu. Dijete igračku zadrži (ni to dugo?), plastičnu ovojnicu baci. Rijetki su oni koji se upitaju: šta s tim otpadom? Sve dok se u tako drastičnom slučaju ne nađe u ogromnoj količini na jednom mjestu.

Slučaj je htio da je tačno osam dana prije langeoogske invazije umro William Salice, otac Kinder jajeta. Njegov je patent u originalu naslovljen kao: Ovetto Kinder. Kinder Sorpresa. Sve same lijepe riječi (dijete, jaje, iznenađenje…), a u konačnici: apokaliptični prizor sa Langeoog otoka. Kako god da je sahranjen (kremiranje ili pokapanje), William Salice će biti nadživljen predmetima čiji je idejni tvorac. Nadživjet će ga, ali ne na onaj način na koji pojedince blagorodno nadžive knjige, građevine, slikarska djela, muzika, plemeniti izumi…

Vječnost plastičnih ovojnica Kinder jajeta je zlokobna. Evo odličnog primjera uz koji valja podsjetiti da je Jean Baudrillard, francuski sociolog, filozof, teoretičar kulture, politički komentator i veliki kritičar konzumerizma, u eseju objavljenom 1975. godine slikovito upozorio da je savremena civilizacija zaboravila na obavezu umiranja. Zaboravili smo, tj. cijela naša funkcionalna civilizacija je u euforiji proizvodnje zaboravila jednu bitnu vitalnu funkciju – funkciju smrti, funkciju razgradnje.

Nije dovoljno proizvesti predmete koji služe, treba proizvesti predmete koji bi nakon upotrebe mogli da umru.

Iz svijeta kojem ne pripadamo (EU, Amerika) ovih dana stižu vijesti da se zabranjuje upotreba plastične slamčice. U naslovima ovdašnjih medija tim povodom se izostavlja pridjev. Stoji samo: slamčica. Ukida se, dakle, rekvizita onog zadovoljstva koje je Evropljanima 1842. godine, nakon svog prvog putovanja u Ameriku, otkrio Englez Dickens? Nije tako. Ukida se plastična, ali ne i slamčica.

Već se javlja i What's the real price of getting rid of plastic... aspekt priče o zabrani plastike. Papirnate su slamčice skuplje, upozoravaju objektivne računovođe ili zagovornici kapitala ? U svakom slučaju, evo se pominju papirnate slamčice. Evo nas kako se u suočavanju s pogubnim posljedicama dvadesetog vijeka vraćamo i iskustvima devetnaestog vijeka. To je vijek koji je još uvijek proizvodio smrtne predmete.

Nisam vična crtanju, inače bih ovaj tekst ilustrirala crtežom planete Zemlje koja se, iz valjda poznatih nam razloga, hvata za slamku spasa. Tekst uz karikaturu bi bio: ako je plastična, nije slamka spasa.