Kako mediji podržavaju mir i suživot, i suprotstavljaju se narativima sukoba?

(Sa engleskog jezika prevela Kanita Halilović)

Radio Slobodna Evropa je u februaru ove godine emitovao seriju dokumentaraca iz Mostara o životu mladih u periodu nakon sukoba. Serija je šokirala mnoge građane Bosne i Hercegovine jer je ukazala na podijeljene stavove i duboke predrasude među njenim najmlađim građanima. Nekoliko intervjuisanih srednjoškolaca je tvrdilo da ne mogu zamisliti da žive sa ljudima koji pripadaju suprotnoj nacionalnoj i vjerskoj grupi. Ove riječi su bile toliko šokantne zato što su mnoge podsjetile na gorku retoriku iz ratnog perioda. Ova očigledna vrsta mržnje ne bi trebala da postoji 20 godina nakon okončanja rata.

Mirovno novinarstvo

Kada su se duboke nacionalne podjele mostarske omladine proširile novim i starim medijskim platformama, nije manjkalo reakcija; neki su bili zabrinuti, drugi su bili duhoviti, ali mnogi su ukazali na to da ovo nije dominantno uvjerenje među građanima Mostara, a naročito većeg dijela bosanskog društva. Jedan od uglednih portala koji pripadaju novim medijima, Radio Sarajevo, odlučio je da ode korak dalje i pozvao je svoje čitaoce da šalju priče u kojima se opisuju primjeri pozitivnih odnosa i suživota u gradu. Priče su počele da pristižu i portal je sljedećeg dana objavio mnogobrojna svjedočenja o ličnim prijateljstvima i bliskim odnosima među Mostarcima bez obzira na nacionalnost i vjeru.

To što je uradio Radio Sarajevo se u akademskoj literaturi i međunarodnoj razvojnoj praksi definiše kao mirnovno novinarstvo, odnosno mirovni mediji. U posljednjih 30 godina, svjesna orijentacija ka izgradnji novinarstva i drugih medija (zabavnih, marketinških i novih medija) koji podržavaju mir i suživot u vrijeme sukoba predstavlja vodeću praktičnu oblast u međunarodnom razvoju. Ove prakse se na terenu sastoje od složenog niza svjesnih napora na finansiranju, organizovanju i proizvodnji medijskog sadržaja koji društvima u sukobu pomaže da razriješe svoje sporove i da nasilne sukobe preokrenu u nenasilne pregovore u političkoj i građanskoj areni. Porijeklo ove prakse seže do perioda poslije Drugog svjetskog rata kada se međunarodna zajednica angažovala na međunarodnom razvoju usmjerenom na probleme siromaštva, razvoj zdravstvenih usluga, sprečavanje bolesti, planiranje porodice itd. Kada su Ujedinjene nacije organizovale mirovne misije u Kambodži i Namibiji, to su bili prvi organizovani akteri koji su u svojim mirovnim operacijama obuhvatali i medijsko djelovanje (radio stanica u Kambodži i štampani i audiovizuelni materijali u Namibiji).

Medijski projekti za izgradnju mira

Bosna i Hercegovina je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma predstavljala veoma plodno tlo za jedno od najsveobuhvatnijih nastojanja izgradnje mira od strane međunarodne zajednice. Samo jedna agencija koja pruža pomoć, Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), prema vlastitom izvještaju, potrošila je više od 1,6 milijardi američkih dolara na izgradnju mira nakon sukoba. Agencija je uložila velika sredstva u medijske projekte kao što su Open Broadcast Network (OBN), Radio FERN, Mreža plus i Javni radiotelevizijski servis BiH, a većina komercijalnih medija u BiH je direktno koristila finansijska sredstva, obuku i donacije opreme koje su davale međunarodne agencije za pomoć. Donatorska zajednica je smatrala da mediji, s obzirom na to da su sumnjičeni za huškanje na rat, moraju imati sastavnu ulogu u izgradnji mira.

Foto: Printscreen/Radiosarajevo

I u drugim nasilnim sukobima novijeg doba smo vidjeli dosta sličnih mirovnih projekata usmjerenih ka medijima. U Ruandi je nakon genocida krajem devedesetih godina prošlog vijeka jedan od najpopularnijih medijskih programa kojeg je slušalo 80 posto ljudi bila sapunica na radiju – priča o porodicama Hutu i Tutsi koje su živjele jedna pored druge i o ljubavnoj priči preko etničkih granica. U Sjevernoj Irskoj je jedna od vodećih firmi za odnose s javnošću, McCann Erickson, pokrenula medijsku kampanju nakon Mirovnog sporazuma potpisanog na Veliki petak 1999. godine. Ova PR agencija je putem billboarda, direktne pošte i radio i TV spotova građane Sjeverne Irske bombardovala porukama o prednostima mira. Kada su Internet i mobilne tehnologije postale rasprostranjeno sredstvo masovnih komunikacija, počeli su se naglo upotrebljavati u mirotvorne svrhe: u Keniji je za vrijeme postizbornog nasilja 2009. godine mala grupa ljudi (Ushahidi) organizovala online platformu koja je na karti bilježila slučajeve nasilja na terenu i na taj način upozoravala na njih. Ono što je predstavljalo novinu u to vrijeme jeste to da ova nasilna djela nisu dokumentovali novinari, već direktno građani putem SMS-a. Akteri koji izgrađuju medije orijentisane ka miru su ubrzo shvatili da je eliminacija propagande, govora mržnje i prijetnji novinarima podjednako važna kao i stvaranje pozitivnih medija. To je razlog zašto su mnoge zemlje u toku oporavka poslije sukoba usmjerile pažnju na uspostavljanje medijskih zakona i regulatornih agencija, kao što su uzorni RAK u Bosni i Hercegovini ili IMC na Kosovu.

Četiri glavne prakse

Ono što je proisteklo iz različitih praksi nakon 30 godina djelovanja je sada prilično očigledan skup četiri glavne prakse gdje su se mediji dokazali kao efikasni partneri u izgradnji mira, a to su: novinarstvo, drugi mediji (zabava i marketing), novi mediji i sistem zakonske regulative. Dobro novinarstvo je ključno za mir zbog toga što, kada se kompetentno ispunjava, ono vrši više funkcija koje suzbijaju moć huškača na sukobe i generalno donosi dobrobit za društvo. To je razlog zašto se većina finansijskih sredstava proteklih godina trošila na jačanje profesionalnog novinarstva kroz obuku, podršku nezavisnim medijima, te pluralizaciju medija. Zabava se često smatra beznačajnom razonodom, a rijetko se o njoj razmišlja kao o sredstvu političke promjene. Međutim, sposobnost zabavnih emisija da mijenjaju stavove, utiču na vrijednosti i vode publiku ka pomirenju je veoma potcijenjena. Marketing je još jedna praksa koja je vješto usmjerena ka glavnim preprekama za mir. Kampanje za deminiranje, promoviranje prava izbjeglica na povratak i zagovaranje usvajanja mirovnih sporazuma predstavljaju tek neke marketinške kampanje koje su vješto vođene i koje su proizvele pozitivne rezultate. Novi mediji još uvijek predstavljaju novinu; postoji isto onoliko slučajeva promoviranja mira na webu kao i promoviranja sukoba. Međutim, formalno organizovane mirovne nevladine organizacije su pronašle načine da upotrijebe nove tehnologije (mobilne telefone, društvene medije, kao i internet generalno) da bi ojačali svoje kapacitete da utiču na sukobe.

Među pozitivnim novim trendovima u izgradnji mira su satelitsko praćenje zona sukoba, prikazivanje humanitarnih potreba u sukobu, aktivističke kampanje na društvenim medijima, te povećano učešće građana u izvještavanju kroz pisanje blogova i video i SMS tehnologiju. Međutim, uprkos svim pozitivnim kretanjima tokom posljednjih 30 godina, propaganda, govor mržnje, nasilje protiv novinara i kontrola nad medijima i dalje predstavljaju glavne prepreke trajnom miru. Novinarstvo, marketing, zabava i inovativni novi mediji vjerovatno neće eliminisati ove prepreke miru. Umjesto njih, to se jedino može učiniti pomoću sveobuhvatnog regulatornog sistema medijskih zakona. Prema tome, cjelovita praksa zahtijeva kombinaciju medijskih zakona protiv govora mržnje, kodeksa ponašanja novinara, zakona o kleveti i uvredi, kao i regulatornih tijela sposobnih da te zakone prate i provode.

Foto: Printscreen/Radiosarajevo

Tri posljednje decenije upotrebe medija u miru su nas naučile da mediji mogu imati konstruktivnu ulogu u sukobu. Ovo je prilično novi i pozitivan trend. Koliko nam pamćenje seže, mediji su prvenstveno bili u službi moćnih aktera koji su ih koristili da prošire svoj uticaj, što je često značilo promoviranje ciljeva sukoba. Od upotrebe primitivnih medija od strane rimskih vojski do Hitlerovih propagandnih tehnika, mediji su služili centrima moći kao pasivno sredstvo masovne komunikacije. Na svu sreću, slabi moć velikih korporacija i tiranskih režima da kontrolišu medije i cenzurišu govor. Posljednjih trideset godina je došlo do pozitivnog odmaka od ove tradicije. Nakon Hladnog rata, medijske tehnologije su postale lakše prenosive, jednostavnije za korištenje, jeftinije i široko dostupne. Prvi put u ljudskoj istoriji, građani imaju mogućnost da upravljaju masovnim medijima. Mnoge nevladine organizacije pomažu u izgradnji radio stanica i televizijskih mreža i podržavaju novine zato što današnji masovni mediji ne zahtijevaju glomaznu opremu, skupa sredstva i visok nivo stručnosti. Svako sa telefonom i blogom ili korisničkim računom na društvenim medijima ima mogućnost da postane izvor masovnih informacija.

Pored toga, najnovije stapanje mobilne tehnologije i tehnologije društvenih medija omogućava ljudima da sarađuju preko državnih granica i mimo starosnih, spolnih i imovinskih podjela. Prijašnja pasivna publika postaje aktivan sudionik u građanskim poslovima.

Ovo je uzbudljiv period za mirovne aktiviste i civilno društvo. Ali to takođe znači da je običnim građanima omogućeno da dijele svoja iskustva. Dakle, pozitivne priče građana koje se suprotstavljaju narativima sukoba, kao što su priče iz reakcije Radija Sarajevo na situaciju u Mostaru, vjerovatno će postati norma, a ne izuzetak. Sve u svemu, svima nam je zbog toga bolje.