Ko je pobijedio u Grčkoj? Ljevičari, radikalni ljevičari, socijaldemokrati, neki novi komunisti? Netom poslije održanih izbora u Grčkoj u bh. medijima mogle su se pratiti različite definicije ideološko-političkog profila pobjedničke (Syriza) koalicije. Prije samo pet do šest godina vijest o pobjedi radikalne ljevice u Grčkoj navela bi čitatelja ili slušatelja na pomisao kako su omanje skupine anarhista konačno odbacile molotovljeve koktele te iznevjerivši tradicionalnu glupost svog ne/političkog djelovanja prihvatile parlamentarnu borbu i nekim čudom ostvarile pobjedu. Pa, ipak, daleko od toga da se desilo nešto slično tome. Pobjedu je slavila koalicija lijevih snaga koju čini konglomerat ljevičarskih pozicija počev od reformističkih socijaldemokrata do bunovnih trockista koji, iako istina na marginama koalicije, sada kao povampireni plediraju, tako naivno, na čvrst i neraskidiv savez sa staljinističkom KKE. Međutim, novoimenovani premijer Grčke Aleksis Tsipras brzo je primirio svoje nestašne drugove te vođen političkim pragmatizmom sklopio koaliciju sa umjerenom desnicom, to jest sa „Nezavisnim Grcima“. U ovom tekstu nećemo se baviti duboko zabrinutim, opreznim, dobronamjernim ili zlonamjernim analizama tog Tsiprasovog poteza.  Pokušat ćemo kroz analizu dominantnih medijskih obrazaca da vidimo ko je to po viđenju medija i mišljenju njihovih dežurnih intelektualaca pronašao mapu puta za „carstvo božje na zemlji“.

 

 

Svi javni emiteri u svojim centralnim informativnim emisijama u grčkoj izbornoj noći  (BHT, FTV, RTRS) donijeli su vijest o pobjedi „radikalne ljevice“ u Grčkoj dok je većina web portala vijest o pobjedi Syrize prenijela ne prišivajući joj prefiks radikalnog. To nesuglasje ne bi ni po čemu bilo čudno kada ne bi imali u vidu nepisano pravilo da televizija kao medij na veća društvena gibanja  (npr. masovne proteste) ne reagira alarmantno dok su, s druge strane, web portali kao nešto slobodniji dio medijskog prostora, ali u isto vrijeme skloniji senzacionalizmu pa i egzaltiranosti, riješeni da događaje tog tipa razbubnjaju do krajnih granica. Osim toga, prosječno politički pismen građanin, što u bosanskohercegovačkom kontekstu može značiti bez imalo pretjerivanja i nepismen, ostaje zbunjen saznanjem o postojanju dvaju novih „ljevica“ i „radikalnih ljevica“. Teško da se iko u bh. medijima potrudio objasniti šta čini razliku između, u slučaju tv izvješća, „radikalne ljevice“ i  radikalne ljevice i, u slučaju web portala, između  ljevice i „ljevice“. Naime, o čemu govorim? Kada urednik neke od centralnih informativnih emisija, javnih emitera u Bosni i Hercegovini, vijest o pobjedi Syrize na izborima u Grčkoj plasira kao vijest o pobjedi radikalne ljevice, taj urednik, ili iz neznanja ili iz proste efektivnosti same vijesti, previđa činjenicu da pored te svježe krštene „radikalne“ ljevice postoji još jedna „ radikalna ljevica“, u ovom slučaju KKE,  koja se u svojim ideološkim nijansama razlikuje od prve. Stoga bi bilo zanimljivo znati kako bi urednik tu vrstu radikalne ljevice, kojoj se priznaju drugačije tendencije, nazvao. Možda radikalno-radikalnom ljevicom, što bi svakako zvučalo smiješno. Da je kojim slučajem pobjedu na izborima u Grčkoj odnijela Komunistička partija Grčke, koja se zalaže za izlazak iz eurozone i NATO-a, što čini najveću razliku između njih i koalicije lijevih snaga okupljnih oko Syrize, nema sumnje da bi naš urednik dnevnika i takvu pobjedu nazvao pobjedom radikalne ljevice, samo u tome slučaju Siriza ne bi više bila radikalna. U sličnu zabunu čitatelja dovode i web portali koji od rođenja nove ljevice (Syrize) ne vide onu staru, sada u Grčkoj usahlu  parlamentarnu ljevicu (PASOK – Panhelenski socijalistički pokret, partija grčkih socijaldemokrata), niti daju suvislo objašnjenje razlika između nove ljevice i stare „ljevice“. Da je kojim slučajem na izborima pobijedio PASOK, većina web portala bi, u to ne treba sumnjati, vijest o pobjedi PASOK-a na izborima u Grčkoj prenijela kao pobjedu ljevice, samo u tome slučaju Syriza ne bi bila ljevica nego radikalna ljevica. Stoga se iz navedenog može zaključiti da ideološko-političku ocjenu političkog profila Syrize (radikalnog ili ne) bh. mediji ne crpe iz programskih ciljeva Syrize nego naprosto iz izbornog rezultata. 

 

 

 

Kroz medijski prostor rezervisan za svakojake društveno-političke analitičare ponajbolje se sagledava nemoć da se o društvenim i političkim kretanjima, lokalnim i regionalnim, misli trezveno. Tako u izjavi za Nezavisne novine sociolog Esad Bajtal kaže da je „situacija u BiH za lijevu logiku (je) apsolutno izazovna, iako je u konstelaciji trenutnih kretanja u društvu teško očekivati jačanje postojeće ljevice, moguće je rađanje novih ideja“ te, također, izjavljuje: „Postoje strašni izazovi u BiH, a ljevica je uvijek nastajala kao otpor bijedi, siromaštvu i poniženju. Međutim, vidimo da vladajuće strukture opremaju policiju i spremaju se za pobunu. Syriza je samo potvrdila da je najveća nada tamo gdje je propast dosegla najveće dubine.“

 

Zaboravljam na turbo folk karakter te sociologije i postavljam pitanje: čemu jačanje postojeće ljevice ako se ona do sada nije pokazala kao ljevica, osim možda kroz jačanje postojećeg stanja i, na koncu, u čemu profesor Bajtal vidi mogućnost začeća novih ideja koje, uzgred rečeno, i nisu nove? Osim toga nije samo ljevica nastajala kao otpor bijedi, siromaštvu i poniženju. Hitler je savršeno iskoristio sva ta preimućstva narodnog beznađa na putu ka vlasti, iako, složit će se profesor Bajtal, Hitler je ipak bio desničar. Ako će pak logika te nove ljevice biti trijumf propasti, ako je jedina nada za ovo društvo propast da bi se nekada živjelo bolje, onda tu nadu treba pogaziti. Ljudima, radnom narodu u Bosni i Hercegovini nije potreban nikakav ishitreni socijalizam, potrebna su samo radna mjesta i funkcionalniji kapitalizam, što je ujedno i osnovni zahtjev (plaće, doprinosi, uvezivanje radnog staža)  svih onih radnika koji pješače i protestvuju diljem ove države, ma koliko se ovakvo mišljenje ne sviđalo protagonistima radničkih prava. 

 

Bajtalov kolega sa mostarskog sveučilišta Mile Lasić, koji će ostati upamćen po izjavi da „u Bosni i Hercegovini još uvijek žive nacionalizmi devetnaestog vijeka“, što sa aspekta sociološke nauke predstavlja samoubistvo, također u izjavi za Nezavisne novine kaže kako u Bosni i Hercegovini „ne vidi ljevicu“ koja je, kako tvrdi, “najkonzervativniji dio društva“. Čini se da je kod Lasića evidentno odsustvo Bajtalove „izazovne“ logike, pa on ipak vidi nekakvu ljevicu, iako tvrdi da je nema, ali samo za potrebu da se ista nazove konzervativnom ma šta to značilo. 

 

 

Iako je pobjeda Sirize na društevnim mrežama dočekana u slavlju i klicanju, ostaje, s druge strane, začuđujuće u kojoj mjeri su naši kolumnisti bili premalo rješeni da pišu o „velikom“ događaju. Stoga je u ispomoć za zurnal.ba priskočio uvijek za takve vrste objašnjenja raspoloženi Srećko Horvat, a jedini po mom viđenju koji je napisao kakvu takvu kolumnu za ovdašnje medije, do ovog trenutka je kolumnist radiosarajevo.ba Emir Imamović. Horvat u svojoj kolumni „Siriza u našoj ulici“, osim što nam je prepričao svoja „komunistička“ iskustva sa putešestvija po Nepalu, kao glavnu tendenciju teksta istakao je, poučen internacionalnim odnosima talijanskih i vijetnamskih komunista,  nužnost formiranja syriza u regionu. Grcima ćemo najbolje pomoći ako i mi svoje syrize pokrenemo, tvrdi Horvat.

 

Emir Imamović u svojoj kolumni „Šta je nama Grčka?“, protestvujući protiv nas kao objekta historije, osim u slučaju NOB-a, pledira na to da konačno postanemo i subjektom povijesnih zbivanja. Za to su, piše Imamović, potrebni neki novi akteri mimo SDP-a i DF-a. Imamovićevim stremljenjima ne bi se zaista imalo šta prigovoriti kada bi se Bosna i Hercegovina i doista mogla porediti sa Grčkom, kada bi postojale istovjetne okolnosti onima koje su u Grčkoj dovele prvo do formiranja a kasnije i do uspinjanja na vlast Syrize. Pošto te okolnosti ni naoko nisu slične, osim u željama kolumnista i ljevičarskih aktivista da ih učine sličinima, onda stoji prigovor da vapaj za Syrizom u Bosni i Heregovini nije „krik potlačenog bića“, nego iluzorna tlapnja koja se okreće oko sebe same ne osvrćući se na okolnosti u kojima se nalazi.