Verifikacija i monitoring medija su neophodni kad je post-istina postala zvanična riječ Oxford rječnika i kad se zarađuje na lažima.

foto: unsplash

Vijesti sa lažnim sadržajem, informacije izvučene van konteksta ili slike korištene u cilju manipulacije, nisu nova medijska pojava, niti su tek sada postale predmet debate. Godine nakon uragana Sandy i „ajkula na ulicama New Jerseya“, konflikta u Ukrajini, maratona u Bostonu i „hvatanja bombaša na Redditu“, pa čak i poplava u BiH, količina takvih sadržaja je zasjenila stvarne informacije, naročito na društvenim mrežama.

No nisu sve te vijesti lažne, neke su samo predstavljene van konteksta. Desetak dana nakon američkih izbora, Claire Wardle, jedna od osnivača Eyewitness Media Hub-a, i članica First Draft Network-a napravila je listu sa šest vrsta „lažnih informacija“ objašnjavajući razliku između izmišljene činjenice i slike objavljene u kontekstu van onoga u kojem je nastala.

Pogrešno ili lažno predstavljene informacije obilježile su ovogodišnje američke predsjedničke izbore, počevši sa više od stotinu stranica kreiranih u Makedoniji a koje su objavljivale lažni ili sadržaj van konteksta o Donaldu Trumpu, preko njegovog izmišljenog citata u People magazinu ali i brojnih drugih izjava oba kandidata, pa sve do reakcije Facebook CEO-a Marka Zuckerberga, čija se društvena mreža smatra odgovornom za širenje lažnih sadržaja, a za koju tvrdi da radi na sistemima koji će pomoći u detekciji ali i sprječavanju širenja lažnih vijesti.

„Problem lažnih vijesti je star koliko i čovječanstvo. No algoritam Facebooka nam omogućava da povećamo količinu vijesti na način na koji nismo bili u mogućnosti ranije, dok u isto vrijeme pogoršava situaciju sa velikim obimom senzacionalističkih priča sa predrasudama bez obzira da li su istinite ili ne “, ističe Alexios Mantzarlis iz Poyntera.

Šta je rješenje koje bi moglo spriječiti širenje takvog oblika vijesti? I još značajnije, kako spriječiti njihov uticaj na javnost?

Verifikacija sadržaja je jedna od vještina koju bi novinari ali i čitaoci mogli usvojiti i na taj način provjeriti sumnjiv sadržaj. Druga opcija jeste povjerenje ali i korištenje resursa koje omogućavaju fact-checking organizacije širom svijeta.

Od 2015. godine Alexios vodi Poynterov Internacional Fact-Checking Network (IFCN), u sklopu kojeg piše o provjeravanju činjenica i tvrdnji ali i radi na edukaciji budućih fact-checkera. IFCN je pokrenut zajedno sa brojnim partnerskim organizacijama iz cijelog svijeta sa ciljem da proučavaju provjeravanje informacija kao jedan od nepristrasnih alata novinarstva.  Te vrste organizacija su jedan od načina na koji se novinari ali i javnost mogu izboriti sa „lažnim“ vijestima koje su naročito prisutne u digitalnim medijima.

U nedavno objavljenom istraživanju Reuters Instituta ističe se da u 20 evropskih zemalja postoje čak 34 aktivne organizacije koje se većinom bave provjerom političkih informacija, dok ih je u svijetu aktivno 113. Neke od tih organizacija djeluju kao nevladine organizacije, dok druge, poput RealityCheck-a iz BBC-a i Guardiana, djeluju unutar medijskih organizacija.

„Ono što je zanimljivo kod ovakvih organizacija u Evropi jeste da one, osim u Njemačkoj, Francuskoj i UK, nisu povezane sa velikim medijskim institucijama“, ističe Alexios.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, organizacije, pa čak ni medijske sekcije koje se bave provjeravanjem informacija koje se šire u medijima, ne postoje. Jedina fact checking organizacija koja se bavi provjeravanjem izjava političara jeste Istinomjer koji na svakodnevnoj bazi objavljuje svoje nalaze o istinitosti (ili neistinitosti) neke tvrdnje koju bh. političar izjavi medijima. No, iako postoje reakcije na njihove nalaze, kako ističe Tijana Cvjetićanin, nikada se nije desilo da neko povuče neistinitu izjavu ili da se izvini zbog takve izjave.

„Najekstremniji primjer bila je reakcija premijerke Republike Srpske, Željke Cvijanović, na tekst o cijeni električne energije, za koju je premijerka RS tvrdila da je najniža u regionu, iznijevši netačna poređenja sa cijenom struje u okolnim državama. Nakon objavljivanja teksta, dobili smo poziv iz njenog kabineta, a istog dana je sazvana i konferencija za štampu Elektroprivrede RS, na kojoj su nalazi Istinomjera proglašeni netačnim. Na naš zahtjev da javnosti predoče izvore i metodologiju korištenu da se “ospore” naši nalazi, nikada nismo dobili odgovor, kao ni komentar na naknadnu analizu koja je pokazala da ni izjava premijerke, ni tvrdnje EPRS nisu činjenično utemeljene“, ističe Cvjetićanin uz obrazloženje, da su takve reakcije rijetke, i da se najčešće suočavaju sa pokušajem diskreditacije i optužbama da rade u interesu nečije političke agende.

I pored izjava političara, ispunjenih ili neispunjenih predizbornih obećanja, i brojnim bh. medijima, naročito online medijima koji često nemaju ni impressum niti potpis ispod članka, potrebna je provjera.

„To je postalo naročito važno u vrijeme hiperprodukcije medijskih sadržaja na internetu, od kojih su mnogi usmjereni isključivo na prikupljanje klikova, to jest ostvarivanje zarade, bez vođenja računa o tome da li je objavljena informacija istinita ili nije“, ističe Tijana Cvjetićanin.

No, za razliku od trenda svjetskih medija u kojem su lažne vijesti jedan od većih problema, bh. mediji se susreću sa drugom vrstom uticaja na njihov sadržaj.

„Medijska scena u BiH se susreće sa drugačijim problemima, prvenstveno sa direktnim političkim uticajem na medije, ali i sa lošim uslovima rada novinara/ki, koji nemaju dovoljno vremena i resursa da se temeljno bave temama koje obrađuju. I jedno i drugo dovodi do toga da se u javnost plasiraju nedovoljno istražene, netačne ili polutačne informacije, što definitivno stvara potrebu da se 'fact-checking' pristup primjeni i na medije“. Cvjetićanin navodi da s obzirom na malu redakciju koju Istinomjer trenutno ima, ne mogu se posvetiti praćenju medijskog sadržaja, no takvo nešto planiraju u budućnosti.

Nedovoljni resursi redakcija su vrlo često jedan od razloga zbog kojeg se verifikaciji i provjeri informacija ne posvećuje dovoljno pažnje. S druge strane, veliki broj online medija, kao što su nam dokazali makedonski studenti sa svojim „Trump“ stranicama, objavljuju clickbait naslove u kojima su često neprovjerene, polutačne informacije, no koji na kraju krajeva služe samo zbog prometa i potencijalne zarade od klikova.

U slučaju brojnih oblika lažnih, polutačnih ili pogrešno postavjenih informacija, bilo koji oblik verifikacije i monitoringa je dobrodošao, jer kako ističe i Alexios „lažne vijesti su globalni problem koji postaje sve veći i veći“.

U godini u kojoj je post-istina postala zvanična riječ Oxfordskog rječnika, što bi na neki način trebalo da znači da je sve do sada bila era u kojoj su mediji izričito iznosili istinu, godina u kojoj mladi Makedonci zarađuju na objavljivanju lažnih vijesti o (u to vrijeme) američkom predsjedničkom kandidatu, verifikacija vijesti je i više nego potrebna. Čak i bh. medijima u kojima političari i dalje iznose informacije onako kako njima odgovara a ne prema kriteriju da li su tačne ili ne.