Kada sam svjedočio protiv Mladića na suđenju u Hagu, vidio sam lice masovnog ubice koji se nije pokajao. To lice i njegovo naslijeđe i danas proganjaju Srbiju.

foto: Mediacentar Sarajevo

*Prenosimo komentar koji je Ed Vulliamy, novinar koji je izvještavao o ratu u bivšoj Jugoslaviji, o čemu je svjedočio i na Haškom sudu, objavio u The Guardianu

Ljudi stare i umiru, ali na Balkanu vrijeme stoji i zaleđeno je u mjestu. General Ratko Mladić, koji je umro u zatvoru u Hagu u 85. godini, ostaje heroj u paradržavi Republika Srpska – srpskoj polovini rasparčane Bosne i Hercegovine koju je isjekao uraganom nasilja između 1992. i 1995. godine – kao i u samoj Srbiji.

Jako puno Srba, u čije je ime Mladić provodio masovna ubistva drugih naroda – uglavnom muslimana Bošnjaka i rimokatolika Hrvata – obožava ga i žali za njegovim odlaskom.

Otkako je rat u Bosni završen, Mladićev portret ukrašava postere, fasade zgrada, kamine i zastave fudbalskih navijača. Navijači Crvene zvezde iz Beograda obilježili su njegovu smrt na utakmici protiv Viktorije Plzen transparentom na kojem je pisalo: „Generale: Vječna ti hvala i slava“.

Bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik uputio je saučešće porodici Mladić i odao mu počast: „Republika Srpska neće zaboraviti njegovu ulogu, kao što je nije zaboravila ni do danas. Umro je čovjek koji je bio komandant u borbi za slobodu srpskog naroda na ovim prostorima, komandant koji je predvodio časnu Vojsku Republike Srpske od prvog dana njenog osnivanja. Čovjek koji je pokazao svoj ljudski i vojnički karakter“.

Nasuprot toga, u 30 godina otkako je rat završen, iz srpskih krugova jedva da je poteklo bilo kakvo izvinjenje onim ljudima, većinom muslimanima [Bošnjacima], koji su preživjeli Mladićeve masakre. I nije bilo nikakvog suočavanja s prošlošću. Naprotiv, širom Republike Srpske mržnja prema onome što je ostalo od „onog drugog“ i prema vlastima u glavnom gradu Sarajevu opipljiva je i svakodnevna. Prijatelj mi piše iz Bosne: „I dalje svaki dan živimo s tim naslijeđem. Slušajući Republiku Srpsku, Dodika, [predsjednika Srbije] Vučića, to su iste stare laži, isto staro poricanje“. Na sceni je masovna kolektivna amnezija, poricanje ili – apsurdno – opravdavanje onoga što je učinjeno.

Ožalošćeni koji se svake godine okupljaju na masovnom groblju žrtava masakra u Srebrenici, gdje je u julu 1995. ubijeno gotovo 8.000 muškaraca i dječaka, te na komemoracijama u koncentracijskim logorima, redovno bivaju izloženi provokacijama policije i posmatrača. Muslimanima i Hrvatima koji su se usudili vratiti u Republiku Srpsku na sjeverozapadu i istoku ove duboko podijeljene zemlje [Bosne i Hercegovine] jasno se daje do znanja da bi, kada bi mogli, Srbi sve to ponovili.

Mladić je imao specifičan, izrazito opak, prijek pogled. Možete ga vidjeti na snimcima na kojima se priprema za masakr u Srebrenici, kao i na fotografijama kojih je ovih dana napretek. Za mnoge je to bila smrtna presuda; za mene je to bio ubod nožem preko sudnice Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu kada sam 2012. godine sjeo na klupu za svjedoke da svjedočim protiv njega. Nakon što je uputio taj zastrašujući pogled, Mladić me više nijednom nije pogledao u oči tokom poludnevnog izlaganja dokaza s terena o zvjerstvima koja su počinili oni pod njegovom komandom. Slao je trnce straha niz kičmu svakome ko bi mu se našao u blizini – i  bio je svjestan toga.

Mladić je bio vojno krilo bezbožnog trojstva: na njegovom vrhu, tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević oživio je suludu ideju „velike Srbije“, oblik nacionalističkog fašizma prema kojem bi, gdje god žive Srbi, živjeli samo Srbi – svi ostali bi otišli ili umrli, a svaki trag njihove kulture i religije (muslimanske ili katoličke) bio bi izbrisan. Njegov politički partner [political co-commander] u Bosni bio je Radovan Karadžić, predsjednik samoproglašene republike bosanskih Srba. Milošević je umro tokom suđenja u Hagu; Karadžić je, kao i Mladić, osuđen za genocid i druge ratne zločine i ostaje u zatvoru – nadrealno, na ostrvu Wight.

Ako su Milošević i Karadžić bili opasno poremećeni, Mladić je bio krvoločno efikasan. On je bio ubica, „kasapin iz Bosne“. Da prizovemo i preokrenemo misao Hannah Arendt – ako su drugi bili zlo banalnosti, Mladić je bio prava banalnost zla.

Mladić je bio više vojnik nego ideolog, karijerni oficir Jugoslovenske narodne armije. Znao je šta radi. Transkripti Skupštine bosanskih Srba koje je Hagu dostavio historičar sa Univerziteta u Michiganu, Robert Donia, pokazuju kako Mladić 1992. godine izražava zabrinutost jer političko rukovodstvo postavlja ciljeve koje će biti teško ostvariti. „Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili da propadnu Srbi, a ostali da odu. Ne znam kako će to gospoda Karadžić i Krajišnik objasniti svijetu. Ljudi, to bi bio genocid“. I tako je i bilo – barem u Srebrenici, prema presudi Haškog tribunala – a kao dobar vojni komandant, Mladić je slušao svoje političke gospodare i provodio vlastita naređenja.

Mladić je osuđen u Hagu 2017. godine. Mediji su govorili o „smirenju i pravdi“ za njegove žrtve. Puste besmislice: nema „smirenja“, niti ga može biti sve dok Srbi veličaju to stvorenje.

Većina rasprava o Mladiću od njegove smrti neizbježno se doticala Srebrenice, tog zloglasnog masakra. Postoje televizijski snimci na kojima se podrugljivo smješka, znajući šta slijedi. Ali nije bila u pitanju samo Srebrenica. Srebrenica je bila najbrutalniji ratni zločin, ali je bila rasplet: više od 55.000 muslimana i 7.000 Hrvata već je bilo ubijeno na drugim mjestima tokom te tri godine, a dva miliona ljudi je izbjeglo iz svojih domova. Foča i Višegrad (mjesta logora za silovanje predviđenih za iživljavanje Mladićevih vojnika); Rogatica, Vlasenica i Sokolac; Bijeljina i Brčko, Kozarac, Sanski Most, Ključ… niz se nastavlja. Opsada Sarajeva odnijela je 11.541 život, uključujući 1.600 djece.

Mladić je ostvario većinu onoga što je naumio. „Međunarodna zajednica“ je Dejtonskim mirovnim sporazumom, potpisanim 1995. godine, bosanskim Srbima dala veliki dio onoga za šta su ubijali, silovali, mučili i palili. Zabilježen je zbunjujući pristanak vlade predvođene muslimanima [Bošnjacima], koja je očigledno bila nestrpljivija da uspostavi vlastiti sektaški posjed nego da ujedini republiku u ratu u kojem je Armija BiH – zapravo, konačno – pobjeđivala do tog ljeta (u kontraofanzivi koja je Mladićeve vojnike natjerala u bijeg, oslobađajući teritoriju koja je potom u Daytonu vraćena Republici Srpskoj).

Mladić je uspio u tome da jedno vrlo bosansko, neformalno i komšijsko tumačenje islama pretvori u nešto identitetski obojeno i polemično. U apsurdnom valceru pretendovanja na članstvo u EU, Srbija predvodi balkanski red država, ispred krnje Bosne, uprkos otvorenoj odanosti i potčinjenosti Beograda Rusiji.

Iznad svega, Mladić je uspio u smrti, kao što je uspio i u životu, zbog obožavanja koje i dalje uživa. Njegova misija stvaranja etnički „čiste“, fašističke velike Srbije ostaje san i plan. Kroz javne proslave, on nastavlja terorisati živote onih, većinom muslimana [Bošnjaka] i pokojeg Hrvata, koji su bili dovoljno hrabri da se vrate i žive pod obilježjima onih koji su im masovno ubijali porodice.

Mladićeva sahrana vjerovatno će nam reći više nego njegova smrt. Nekoliko zvaničnika i ministara u Vladi Srbije poziva na „državnu i vojnu sahranu i dan žalosti“. Predsjednik Aleksandar Vučić kaže da će organizaciju prepustiti generalovom sinu Darku, koji je vjernik. Ako Darko odluči da to bude uz pune državne počasti, tako će i biti. Mladić je mrtav, ali živi i dalje.

Izvor: The Guardian

___