U moru reakcija na dvije haljine koje su se mogle uočiti na crvenom tepihu prilikom otvaranja ovogodišnjeg Sarajevo film festivala, najviše me se dojmio uradak Emine Žune "Aktivizam s potpisom", objavljen upravo na portalu Media.ba. Tekst, kako je naznačeno u podnaslovu, govori o dvije domaće modne kreacije koje su prošetale crvenim tepihom na otvaranju SFF-a, "te aktivističkoj poruci koju su odaslale".

 

Za one koji su propustili palanačka ushićenja i zgražavanja oko spomenutih kreacija, evo o čemu se radi: mlada umjetnica, aktivistica i izvršna producentica SARTR-a Sabina Šabić se na otvaranju SFF-a pojavila sa svojom malodobnom djevojčicom, a tom prilikom su obje nosile istovjetne haljine - dizajnirane poput palestinske zastave; istim crvenim tepihom se iste večeri prošetala i izvjesna "modna kolumnistica" (sic!) Martina Saira Konaković, koja je nosila haljinu kreatorice Nine Varge, inspiriranu prirodnim katastrofama koje su u kratkom vremenskom periodu zadesile našu i još neke zemlje u regiji. Da u slučaju potonje ne bi bilo nikakvih sumnji, navodim i obrazloženje kreatorice Varge: "Želim da ovom haljinom obilježim ovogodišnje poplave koje su zadesile BIH, Srbiju i Hrvatsku. Zato sam birala materijal haljine koji asocira na kišne kabanice, a kada govorimo o kosi – odabir je bio jasan – 'mokra (wetlook) kosa', vlažno- sjajno lice s punk elementima kao što su tamne usne i ogrlica od metalnih lančića u zlatnoj, srebrenoj i bakrenoj boji."

 

Ne može se, razumije se, sporiti "aktivistički" učinak performerskog dvojca Šabić-Konaković - budući da su obje kreacije za kratko vrijeme na društvenim mrežama i lokalnim internetskim portalima izazvale brojne reakcije i rasprave, zgražavanja i odobravanja. Naravno, javni odium je listom bio rezerviran za Konakovićevu, i to s pravom - ako se ima u vidu sva demonstrirana bezočnost i nevjerovatna neosjetljivost na patnje žrtava minulih poplava. U tom se smislu itekako slažem sa autoricom Žunom, koja kaže kako je "haljina poplava naprosto jedna velika parodija bilo kakvog društvenog angažmana, pa bio on i modni"." Ta kreacija", nastavlja Žuna u pravedničkom gnijevu, "je jedan veoma bezobziran i elitistički pogled na nesreću koja je zadesila ljude u poplavama i karakteriše je potpuno sljepoća prema njihovoj patnji, odustvo saosjećanja i elementarnog sluha, te izmještenost iz realnosti ljudi koji su poplave preživjeli."

 

U nastavku se više ne bih bavio haljinom-poplavom - budući da je nesretna skorojevićka koja se u tom smeću od kreacije prošetala crvenim tepihom već odavno dobila svoje sljedovanje javnog negodovanja, pa se ne bih (neka, hvala) pridruživao javnom cipelarenju - ali ću se zato baviti ovom poplavom haljina koja na najbolji mogući način ilustrira svu površnost ovdašnjih aktivizama, s jedne, i zapanjujuću selektivnost kroničara i kritike, s druge strane.

 

Kako, dakle, Žuna tretira aktivizam koji joj se dopada? "Haljinu zastavu nosila je Sabina Šabić (zajedno sa svojom kćerkicom) i radilo se o haljini koja je predstavljala palestinsku zastavu, jednostavnog kroja, bez dodatnih detalja", kaže Žuna, i nastavlja: "Prva je haljina jedna prilično, rekla bih, 'bezazlena' kreacija, jedan jasan vizualni gest političkog stava koji se može smatrati 'tekstilnim' produžetkom našeg svakodnenvog socijalmrežnog facebook i twitter aktivizma kojim izražavamo političku podršku nekoj strani, u ovom slučaju Palestini. Možemo je posmatrati i svojevrsnom glamour varijantom popularnih marama palestinki koje su i same, od šezdesetih naovamo, postale vrsta modno-političkog iskaza. I pri tom je posve nebitno koliko je izražavanje takvog stava na tom mjestu samo po sebi nemoćno, možda donekle i performativno, takvi su uostalom i svi naši online angažmani. Stoga se može zaključiti da je ta haljina primjer jednog, sasvim prihvatljivog, 'crvenotepiškog' aktivizma."

 

Da se poslužim Žuninim vokabularom (čak i ako benevolentno prihvatimo nepostojeći izraz "crvenotepiški" kao legitiman) - ovdje je riječ o "bezobzirnom i elitističkom pogledu na nesreću", a k tome i o bandoglavom odbijanju autorice da se suoči sa činjenicama koje ne da bodu oči, nego vrište crnom, crvenom, bijelom i zelenom bojom! Sabina Šabić se, naime, nije na otvaranju festivala pojavila u bojama palestinske zastave, nego se pojavila u bojama palestinske zastave sa svojim malodobnim djetetom, odašiljući tako "vizualni gest političkog stava" i - a to se niti u jednoj pohvali njenom aktivizmu ne problematizira - (zlo)upotrebljavajući vlastitu kćerku u svrhu promidžbe (političkog) stajališta.

 

Nije li se samo prije nekoliko mjeseci digla kolumnistička kuka i motika da sahrani jedan naročito grozni primjer zloupotrebe djece u tijeku kampanje "Bitno je biti Bošnjak", a koja je vođena uoči minulog popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini? Nije li se svekoliko internet-pučanstvo na društvenim mrežama mjesecima zajebavalo sa "urnebesnim" gradačačkim naglaskom, naročito upadljivim za osjetljive uši sarajevskih urednika portala i novina? Nije li se jedan od spomenutih kolumnista čak dohvatio Goebbelsa i Leni Riefenstahl, kako bi što markantnije prokazao autore filmića koji na tako neprihvatljiv način manipulira djecom? Naravno da jest, ali se onda nameće sasma logično pitanje - zašto je "slučaj broto" odvratno manipuliranje djecom, a umotavanje jedne djevojčice u palestinsku zastavu u svrhu paradiranja crvenim tepihom - hrabrost kojoj treba aplaudirati?

 

 

Ne ulazeći u "poruku" koju je Šabićeva mislila odaslati o Palestini - a tu poruku vidi i razumije svako ko naprosto zbroji palestinske civilne žrtve koje izraelska vojska nagomila za vrijeme kraće od potrebnog da se skroji jedna haljina, i svako ko ne misli glavom izraelskih desničara na vlasti - moramo se zapitati da li je i kada dopušteno koristiti djecu u svrhu političkog marketinga. Pitanje je, naravno, retoričko, pošto je odgovor više nego nametljiv - nije, nikada. Međutim, "pravovjernost" političkog stajališta iskazana na jednoj pomodnoj smotri taštine u ovom je slučaju odnijela nesumnjivu pobjedu, onemogućavajući selektivnim kritičarima i hvaliteljima "aktivizma" da vide šumu od drveta.