U novinskim dopisima koje je 1867. godine sa putovanja po Evropi i Bliskom Istoku slao u Ameriku*, Mark Twain ne pominje Bosnu. Ali pominje boravak u Carigradu čijeg je carstva Bosna u to vrijeme bila najzapadnija pokrajina. Twain je bio novinar čije je putovanje finansirao lokalni list, te nije slučajno da se jedna od bitnih carigradskih impresija tiče novina. Amerikanac ne krije dječačku zluradost kad na carigradskim ulicama ugleda prodavače novina. Ne skriva superiorno podsmješljiv odnos prema Turcima i Grcima koji se igraju prodavača novina ovdje u ovoj tajanstvenoj zemlji.

Twain američkom čitaocu objašnjava da je prodaja novina u Carigradu započela prije godinu dana (dakle 1866. g.) a bilo je čedo prusko - austrijskog rata, odnosno turske zainteresiranosti za njegov ishod. Za prve novine štampane u Bosni (1866. g.) niko ne tvrdi da su bile čedo pomenutog rata, ali je sigurno da je turbulentnost vremena kojoj i taj rat pripada, požurila potrebu za njima.

Jedan od najznačajnijih događaja 1866. godine bila je finalizacija i aktiviranje transatlantskog telegrafskog kabla koji je nakon neuspješnog pokušaja iz 1858. godine Ameriku konačno približio Evropi na način o kojem se sanjalo. Da bi vijest iz Amerike stigla do Evrope morala je putovati deset dana koliko traje putovanje brodom. Od 1866. godine osam riječi u minuti se može poslati preko Atlantika a da se pošiljalac i primalac poruke sa svog mjesta ne pomaknu!

Vremenska sinhroniziranost ova dva događaja (pokretanje bosanske štampe i transatlantski kabl) je značajan za prisutnost Amerike u bosanskoj štampi. Istina, vijesti koje su stizale preko Atlantika su se uglavnom naknadno prepisivale iz turskih i evropskih novina.

U prvom broju prvih novina štampanih u Bosni (Bosanski vjestnik 7. aprila 1866. g.) Amerika se ne pominje. Pominje se Evropa čije stanje uvodničar sažima u sliku usiđelice koju muči kostobolja.

Amerika se pominje u drugom broju. Usred velikog feljtona o svjetskoj trgovini iskrsnula je rečenica “A 1492. godine je Amerika otkrivena.” Iza ovakve formulacije podrazumijeva se da: “poslije ništa nije bilo isto”.

Ako slijedimo alegoriju o kostobolnoj Evropi, na nju će se dok prelistavamo ovdašnje novine iz tog vremena, simpatično (i simptomatično) nadovezati jedna novinska reklama. Ona preporučuje kremu koja, između ostalog, liječi i kostobolju. Naziv joj je amerikanska krema. Atribut amerikanski je, dakle, prihvaćen kao validna preporuka. Već 1866. godine se u jednom tekstu pominju amerikanske puške koje se mogu nabaviti u Hamburgu. Međutim, u novinama iz 1870. godine čitamo da je pruski kralj odbio posredovanje Amerike u francusko - pruskom sporu. Atribut amerikanski koji je odlična preporuka za proizvode razne vrste, očito još nije prihvaćen u svijetu politike ogrezle u evropskim monarhističkim slagalicama i smicalicama.1871. godine njemački car je od  strane Amerike bio prihvaćen kao posrednik u rješavanju teritorijalnih razgraničenja Amerike i Engleske na  ostrvima San Juan. To je isti onaj pruski kralj koji je odbio amerikansko posredovanje. U međuvremenu je postao njemački car Wilhelm I. Valjalo se bosanskom čitaocu koji se tek navikavao na novine navikavati i na političe pretumbacije.

 Zapravo, u ovdašnjim novinama iz tog vremena Amerika se uopće ne tretira kao ozbiljan učesnik svjetske, što u ono vrijeme znači - evropske političke scene. Jedini eksplicitno iskazan odnos nalazimo u uvodniku iz augusta 1866.g. Izrazito je negativan. Američka flota je tog ljeta spektakularno uplovila u ruske vode. Povodeći se za centrima iz kojih se formiralo njeno mišljenje, bosanske novine su objavile: “Izgledi su, kao da hoće Amerikanci da se svojski u evropske stvari miješaju, i u slozi s Rusijom poglavito u istočnom pitanju da rade”.

Bosna je u to vrijeme dio otomanske imperije te po zadatku zainteresirana za istočno pitanje.

Bosanska novina citira ovaj put i ugarsku novinu: “Poslije svečanosti udruženja Amerikanaca i Rusa u Petrogradu i Moskvi, nastaše dogovori s Portom radi ustupljenja jednog ostrva na Grčkom moru. Postojeća oskudica u novcu i ustanak Krićana bijahu dvije stvari, koje se Amerikancima činjahu, da im na ruku idu. Porta se mogaše jednim udarom od zapleta osloboditi, koji je iz ustanka u Kandiji snaći mogu, i da svoje povjerovatelje zadovolji. Mi ovde nećemo da procjenjujemo koristi koje Amerika od ostrva na Grčkom moru imati može. Na svaki način ima još prostora na zapadu za kulturu dovoljnog, da ga ne traži Amerika na istoku. Ne radi se ovde ni o sačuvanju pravijeh amerikanskijeh interesa nego o intrigama. Amerika se miješa u stvari na istoku, da daleko mašajuće se težnje Rusije podpomaže, i da se osveti Engleskoj i Francuskoj ze njihovo ponašanje u amerikansko - gradjanskom ratu. Na istoku je Amerika neprijatelj civilizacije, i ništa drugo, nego sajuznik ruskog varvarstva. Prijeka je dužnost zapadnijeh sila da Ameriku na njezin pravi zadatak opomenu”.

Citiramo ovaj veliki pasus kao rijedak primjer izrazito žučnog i borbenog stava prema američkoj politici a kao ilustraciju bosanskih tekstova nastalih po principu podobnog prepisivanja. Mora da su i od čitaoca onog vremena ovakav stil i ovakve formulacije zahtijevale punu napregnutost moždanih vijuga. Ovakvi su se tekstovi morali čitati s olovkom u ruci. Od svega je čitalac najlakše mogao shvatiti ono što mu je već bilo poznato kao staro pravilo: novog igrača u političkoj igri treba primiti s podozrenjem. Ljeta 1866. godine bosanskom novinskom pretplatniku je rečeno: “Odnošaji Amerike i Rusije pojavljuju se kao nešto novo i puno značenja”. Olovka je ovo sigurno podvukla. A i lako se pamtilo. Do sljedeće političke pretumbacije.

Novinski uvodnici koji su sažimali sedmičnu političku scenu bili su skloni aluzijama, alegoriji, nečitljivim metaforama. Bili su stilizirani u skladu sa ceremonijalnošću evropskog i otomanskog saopštavanja mišljenja. Na snazi je bila uglađenost iza koje se, zapravo, skrivao politički osinjak. Danas se prosječnom čitaocu u takvim tekstovima nije lako snaći bez dodatnog zavirivanja u istorijske knjige. Možda je zato ovdje korisno citirati novinarski direktnijeg Amerikanca. U dopisima što ih je 1867.g.  iz Carigrada slao u Ameriku, Mark Twain je nedvojben: Levant Herald - carigradske novine koje izlaze na engleskom a koje previše vole pohvalno govoriti o Amerikancima pa ne uživaju sultanovu naklonost. Sultanu ne prija ni naša naklonost prema Krećanima.

Uzgred, ovdašnje novine će objavljivati Twaina (doduše u austrougarskom periodu) ali će se taj interes zadržati na prevođenju njegovih humorističkih priča s benignom tematikom. Primjerice: kijavica se viskijem liječi.

Naravno, u politici se stvari mijenjaju do nevjerovatnih i neočekivanih obrta te ni početno podozrenje prema Americi kao političkom subjektu nije bilo duga vijeka. Nadvladano je interesom za Ameriku kao prostorom iz kojeg stižu mnogo zanimljivije teme nego je politika. Nakon prelistavanja ovih novina čini mi se da je predodžba o temama interesantnijim od politike ovamo stigla zahvaljujući interesu za Ameriku! Neka i griješim, ali tako mi se čini.

Naravno, novine ne mogu odustati od politike. Amerika je u tom smislu i dalje bila ovdašnja tema. Ali mlako i sporadično prisutna.

Prisutnost američkih poslanika i konzula u Evropi i turskoj imperiji ovdašnje novine registrovale su bez naročitog interesa. S vremena na vrijeme objavljivano je telegrafski kratko obavještenje da je Amerika negdje zatvorila poslanstvo. Interesantno je da nema informacija da ih je prethodno otvorila.

1871. godine objavljena je informacija da američki konzul u Rumuniji zastupa prava Jevreja. 1889. godine je objavljeno da je opozvan američki konzul iz Pešte. Navodno je u američkoj štampi objavio tekst koji se ticao odnosa Pešte i Beča. Bosanski urednik je tim povodom koristio karakterističnu formulaciju: “Konsul Sjedinjenih Država u Budimpešti Josip Black ne imavši druga posla poslao je članak u neke novine u New-Yorku„ Formulacija ne imavši druga posla u bosanskom parakodu znači ne imavši pametnija posla. Ilustracija  je preporuke  o šutnji i nemiješanju.

Ima primjera i kada se američki diplomata citirao kao osoba do čijeg se mišljenja drži. U augustu 1866.godine prva bosanska novina objavljuje: “Evropa pati od pokvarena stomaka, reče neki amerikanski diplomat nekom prilikom kad se iz Evrope vratio i kad su ga upitali kako stoje stvari u starom svijetu”. Osim ranije pomenute evropske kostobolje, evo i pokvarenog stomaka kao dijela dijagnoze. Uočljiva je upotreba neodređene zamjenice: neki, nekom. Ništa nam ne garantira da je u pitanju stvarni konzul i da je to stvarno rekao. Kome je rekao? Sve je moglo nastati po principu: kad nema informacija, a potrebne su, onda fabuliraj. U tom je trenutku bilo potrebno otkriti da je: “stomak Evrope Germanija, i da još od četrdesetih godina nije mogao svariti pravijeh amerikanskijeh interesa”. Ovo nas vraća onom odnosu prema Americi koje bismo mogli sažeti u formulu:  amerikanskom oružju i amerikanskoj pomade - DA, amerikanskim interesima - NE. Ovaj put bosanski komentar naginje amerikanskim interesima jer su protivni germanskim.

Naviknuti na sultane, kraljeve, careve, vezire i njihove namjesnike, ovdašnji urednici u početku kao da nemaju obavezu prema instituciji američkog predsjednika. Predsjednik Sjedinjenih država čiji je izbor danas od prvorazrednog značaja za sve krajeve svijeta, u vrijeme početaka bosanske štampe je sporedna figura. Vremenom se odnos prema instituciji američkog predsjednika mijenja pa bosanski čitalac saznaje i način na koji se bira američki predsjednik. Pojavljivao se s vremena na vrijeme i poneki kometar. Vrijedna je citiranja osmansko - evropska slatkorječivost u komplimentiranju američkom predsjedniku Andrew Johnsonu kao i njegovoj domovini : “Jakoga je on karaktera, te se neće odvratiti od načela kojima njegova otadžbina blagodariti ima veličinu i slavu svoju”.

U jednom od tekstova edukativne prirode (prve godine austro - ugarskog protektorata nad Bosnom kada se sve uvodilo u katastar, registar itd.) telegrafski su pobrojani svi dotadašnji američki predsjednici. Zapravo, već je za osmanskog perioda (1869.godine ) iskazan interes za izbor jednog predsjednika. Objavljeni su čak dijelovi njegovog inauguralnog govora. Osmansko carstvo je bilo osjetljivo na velike vojskovođe. Ovaj je predsjednik bio čuveni general Grant čija je slava postignuta na vojnom polju. Ali, kada je sad već bivši američki predsjednik, Ulysses Grant, (u međuvremenu je stekao slavu pisca vojnih memoara), 1878.godine privatno doputovao u Evropu, objavljene su tek dvije rečenice. Bosna je u tom trenutku brojala prve dane austrougarske uprave. Vijest da je general Grant “došao na mineralnu vodu Išlu” zvuči kao usputna reklama austrijskog odmarališta. Poređenja radi, treba zamisliti kakav bi odjek u Evropi pa i kod nas proizvela vijest da se  gospodin Obama ili Clinton odmaraju u istom mjestu.

O učešću američkih građana u evropskim ratovima saznajemo iz informacija  koje ilustriraju da američki melting pot još uvijek nije dovršio proces. Ovdašnje su novine telegrafski obavijestile da su potomci francuskih doseljenika učestvovali na strani Francuza,  a potomci pruskih na strani Prusa u francusko - pruskom ratu 1870 - 1871 g.

Američki građanski rat je okončan prije nego je u Bosni pokrenuta štampa. Ipak je naknadno evociran u prenesenom tekstu koji je cijenu ratovanja iskazao u ljudskim životima. Nisam sigurna da je ovdašnji čovjek i prije saznavao koliko je ljudi poginulo u nekom od ratova, osim ako poginule osobe nisu bile iz njegovog bliskog okruženja. Ako je i nastao iz američke sklonosti da se sve iskaže brojevima i statističkim okvirima, ovaj izvještaj je mogao pozitivno pobuditi svijest o užasu ratovanja ili, ovaj put, (rat zagovornika robovlasništa i protivnika robovlasništva) o veličini žrtve koja je učinjene da se postigne veliki cilj.

Amerika je kao tema u ovdašnje novinske tekstove donijela velike brojeve, fascinaciju količinom, veličinom, ambicijom. Amerika se uklapala u pomalo malaksali evropski mit o progresu, opasno poljuljan učestalim evropskim ratovima.

Sa Amerikom kao temom u bosanskoj štampi je sve prisutnija riječ milijun a naročito milijunaš. Objavljivani su tekstovi o milijunašima, njihovim sklonostima, načinu na koji su se obogatili, filantropiji i posrnućima. Nailazimo i na tekst o tome da i liliputanac (dakle, osoba koja od rođenja trpi nepravdu prirode) u Americi može postati milijunaš.  

Objavljivani su veliki tekstovi o velikim gradovima, o velikim poduhvatima, o velikim građevinama… Čak i kad su gostovali na berlinskoj izložbi ribolovca, Amerikanci su imali najfascinantniji štand.

Amerika je kao tema ovdašnjeg čitaoca novina, makar kroz tek otškrinuta vrata, uvela u svijet inovacija. Druga polovina XIX vijeka je u Americi obilježena ogromnim brojem pronalazaka. Ovo je vrijeme kada su u Americi patenti nicali kao gljive poslije kiše. Mora da je tadašnjem čitaocu izuzetno zanimljivo bilo čitati opise izuma, makar ih dijelom jedva shvatao. Nepromočivo odijelo, pumpa čijem je evropskom demonstriranju u Beču prisustvovao sam car, tehnologija proizvodnje jaja u prahu, električni kućanski aparati, fonograf, kinemagraf itd. I zainteresiranost za oružje zadovoljena je informacijom o novoj vrsti mitraljeza. Čak mu se i ime navodi - Gatling puška (Gatling gun). Patenti koji se rađaju u Americi na granici su nevjerovatnog. Interesantan je način na koji su se ovdašnji urednici trudili da prenesu informacije te vrste. Dovoljno je pomenuti da je prva novina štampana u Bosni 1866. godine a da je, recimo, američki specijalistički žurnal Scientific American pokrenut još 1845.godine. Sedmičnik koji je osnovao slavni Rufus M. Porter, i sam pronalazač, izvještavao je redovno i ambiciozno o patentima iz svih oblasti. Iz takvog žurnala bosanskom je čitaocu, međutim, ponuđen tekst o statistici najstarijih osoba na svijetu. Očito je da su urednici bosanskih novina do ovakvih časopisa dolazili neredovno, slučajno, iz druge ili ko zna koje ruke. Ostaje nam da nagađamo.

Ipak se u okviru američke teme broj tekstova o izumima izdvaja kao jedan od dominantnih. Insistiranje na ovim tekstovima ponekad stiže do granice koja prevazilazi sposobnost razumijevanja prosječnog čitaoca. Pokušate li pročitati, recimo, tekst o primjeni fonografa u medicinske svrhe, pomišljate da ni sam prevodilac ni urednik ništa nije shvatio. Ali, pretpostavljam da je povodom takvih tekstova sam u svojim očima postajao značajan. Onako kako, recimo, sam sebi biva značajan neko kada posredstvom društvenih mreža “šeruje” velike misli velikih ljudi.

Sa informacijama o američkim izumima i dostignućima bosanski čitaoc je postepeno sticao predodžbu o značajnim i velikim osobama koje nisu obavezno iz roda krunisanih glava i sultana. Nailazimo, recimo, primjer gdje urednik čitaocima poklanja velike misli šest velikana i gdje su dvojica od njih Amerikanci. Theodore Roosevelt i Benjamin Franklin. A povodom impresioniranosti Edisonovim likom i djelom se nije štedilo na tada veoma ograničenom novinskom prostoru.

Ipak se s vremena na vrijeme javljao pomalo podsmješljiv ton svojstven ovdašnjem čovjeku naviknutom da novosti i promjene prima s podozrenjem. To je onaj odnos svojstven osobama koje misle da im sama činjenica da su duže na ovom svijetu daje prioritet. Amerika je, naime, mlađa. I luđa?  Bizarni američki događaji i likovi stizali su takođe, ko zna kojim putem, do stranica bosanske štampe. Bosanski čitalac se postepeno uvodio u osjećaj da je život show.

Crna hronika je oduvijek bila dobra hrana štampi te bosanske novine nisu propuštale da prenesu informacije o željezničkim nesrećama, požarima, eksplozijama, elementarnim nepogodama s onu stranu okeana. U podtekstu kao da se podrazumijevalo da je to jedna od cijena ogromnog i naglog progresa. Bila je i informacija o prvom pogubljenju električnom stolicom prema kojem je urednik, pozivajući se na detaljan opis postupka, iskazao skepsu “kao Evropejac”. Izdvajani su slučajevi strašnih zločina čijim su se prepričavanjem mogli skratiti časovi čamotinje i dokolice. Novinski pretplatnici su vjerovatno sticali status osoba koje vrijedi saslušati.

Vremenske odrednice koje su se koristile u ovim tekstovima su najčešće bile: skoro, najnovije, jedne nedjelje, prošle nedjelje, ovih dana, prošlog mjeseca. Izvor informacije nije obavezno naveden. Vjerovatno je ponekad radila i urednikova pripovjedačka ambicija.

Jedna od američkih tema koje su bile stalne u baš svim bosanskim novinama je američka žena. Iz primjeraka novina koje su preostale iz tog perioda ne bih mogla tvrditi da su se u pisanju o Americi urednici pomagali tada već uveliko poznatom knjigom O demokratiji u Americi. Objavljena je još 1835. g. Autor je Francuz Alexis de Tocqueville. Ovdašnjem čitaocu je mogla biti dostupna jer je prevedena i objavljena u Beogradu 1872. godine. Ovo je knjiga koja se uveliko čitala i citirala u evropskim progresivnim krugovima, služila kao putokaz i ispiracija (Herzen “otac ruskog socijalizma” je pominje kao svoje rano inspirativno štivo). Možda nije našla puta do bosanskih izdavača novina. Da jeste, bili bi pripremljeni za temu “američka žena”. Tocqueville nakon puta u Ameriku s neskrivenim divljenjem piše: “Nigdje nisam vidio žene koje su zauzele čvršće mjesto; i ako me pitaju na što se pojedinačni prosperitet i rastuća snaga tih ljudi trebaju prvenstveno pripisati, trebam odgovoriti - nadmoći njihovih žena“.

I u odnosu na američku ženu bosanski urednik pored očite fascinacije i zadivljenosti ponekad daje prednost balkanskim stereotipima te nakon što je prepisao zanimanja koja su osvojile američke žene (1870. godine bilo je 35 novinarki, 1890. godine već 888!) podsmješljivo komentira: a ko onda u Americi kuha, šije i pere? Takvom stavu ide u prilog i objavljivanje prevoda priče američkog autora, danas sasvim nepoznatog. Tamo glavna junakinja nema vremena da u vizitu primi prosca jer „je upravo sjela da napiše jedan duži tekst o položaju žena u društvu“.

Treća opsesivna tema, uz pronalaske i žene, je štampa. Zapravo je to  najopsesivnija tema. Američka štampa je iznenadila i Engleza Dickensa te se može pretpostaviti kako je na podatke o njenoj razgranatosti reagovao ovdašnji urednik.

Niti jedne ovdašnje novine nisu propuštale priliku da pomenu američku štampu. Tekstovi o američkoj štampi iskazuju impresioniranost. Nabrajaju se listovi, tiraži pa i bogatstvo koje se u tom poslu može steći. Ispod bajkovitog naslova Putujuće novine iz 1869. godine je tekst o prvim novinama na parobrodu. Štampa se propagirala kao sredstvo prosvjećivanja koje nadmašuje čak i obrazovanje stečeno u školama i na univerzitetima. Čitalac je 1870. godine saznao da je broj novina u Americi ravan  broju novina u svemu ostalom civilizovanom svijetu. Ovdašnjem čitaocu nije bila poznata ona opaska Marka Twaina o novinama u Carigradu. Inače bi nakon ovih podataka vjerovatno bio spreman primiti bez negodovanja Twainovu neskrivenu ironiju. Prema američkom novinarstvu tog vremena carigradsko je, pa i evropsko novinarstvo dječija igra.

Ni ovdje ne izostaje podsmješljiv odnos pa se u tekstu s naslovom Težak posao (1869. g.) prenosi priča o jednom uredniku koji je „i urednik, slagar i štampar i kapetan broda i propovjednik... i opet ima vremena ispunjavati dužnost prema svojoj ženi i šesnaestoro djece“. Vjerovatno je u pitanju tekst nekog američkom urednika koji se odnosi na konkurentskog urednika ali je to naš urednik primio zdravo za gotovo.

Sa mitom o američkoj štampi ovdje se pomalo formirala i svijest o postojanju lažnih vijesti. Na žalost, trebaće vremena i iskustva da ih ovdašnji urednici počnu prepoznavati. U tom je smislu ilustrativan tekst o braku bjelkinje i „crvenokožca“. Prenesen je iz američkih izvora s ironično intoniranim naslovom Amerikanska reklama. Mješoviti je brak predstavljen kao reklamni trik gospođice koja je naumila napisati roman o životu sa crvenokošcem. Američki urednik čak sugeriše naslov romanu - trebao bi sadržavati atribut ''Red'' (crveni). Ovdašnji urednik je i ovdje reagovao zdravo za gotovo. Danas postoje načini da se istraži ovaj slučaj. Nisam žalila vremena i internetskog surfanja. Nakon toga sam shvatila (dalo se i naslutiti) da  je u pitanju jedna skoro pa tragična priča. Bio je to brak jedne izuzetno obrazovane i zanimljive žene i jednog izuzetno obrazovanog crvenokožca. Američka štampa ga je u startu tretirala sa najodvratnijim rasističkim i seksističkim primjedbama. Nuđeno im je čak da nastupaju kao eksponati u muzeju i kao nakaze u cirkusu! To je, naravno, tamna strana Amerike o kojoj ovdašnji čitalac nije mnogo znao.Uostalom, u vrijeme kada su ovdje izašle prve novine (1866.g.) u Americi je ugašen list The Liberator jer je izvršio svoju misiju pokrenutu 1831. g. Urednik je bio Williama Lloyd Garrisona, čuveni abolicionist, novinar, sufražist, socijalni reformator. 1866. godine je izglasan Zakon o građanskim pravima (The Civil Rights Act of 1866). Ovaj zakon definira državljanstvo i potvrđuje Ustavom jednakosti po zakonu. Zakon je utvrdio da su sve osobe rođene u Sjedinjenim Državama građani ove zemlje. Proglasio je nezakonitost diskriminacije na temelju rase i boje. Interesantno je da je predsjednik Andrew Johnson (u ovdašnjim novinama slatkorječivo pomenut) pokušao nametnuti veto ali ga je Kongres nadvladao. Danas se Zakon o građanskim pravima iz 1866. godine navodi u slučajevima Vrhovnog suda koji se bave diskrimiacijom. Nismo u ovdašnjoj štampi pronašli traga ovim informacijama. Niti o ulozi Kongresa i predsjednika Johnsona. Uvid u bosansku štampu iz tog vremena nameće potrebu da se istakne ne samo ono o čemu se pisalo nego i ono o čemu se nije pisalo. Izuzetni su napori tadašnjih urednika da približe ovdašnjem čovjeku naučna dostignuća Amerike. Ali je prava šteta što se nije temeljitije pisalo o događajima kao što je ovaj. Uostalom, kao negativna reakcija na pozitivna dostignuća na polju građanskih prava 1866. godine nastao je i prvi Ku Klux Klan. Ni ove činjenice nisu zabilježene u ovdašnjim novinama. I ona hajka na jedan mješoviti brak je bila u vremenu nakon izglasavanja onog Zakona o građanskim pravima. Kamo sreće da se o svemu tome ovdje podrobno pisalo više nego o onom nesretnom fonografu u službi medicine.

Kao neobavezujući dio prelistavanja onoga što je preostalo od bosanskih novina iz osmanskog i austro - ugarskog perioda vrijedi  izdvajiti rečenice koje djeluju kao svojevrsne definicije, a odnose se na Ameriku i Amerikance.

Amerika je zemlja jednakosti. Amerika je zemljište za svakakvu špekulaciju. Nijedan trgovac na svijetu ne reskira toliko kao američki. Ljudi su u Kaliforniji često aljkavo obučeni kao svi Amerikanci. Često su nakićeni kao konjanici po cirkusima. Doseljenici već u drugom pojasu postaju Amerikanci. Amerikanci ne spadaju među one ljude koji misle da imaju svoje mišljenje ako su pročitali jedan članak u novinama. U odvažnim zamišljajima Amerikanci su prevazišli sve ostale narode na svijetu. Praktični Amerikanci. Amerikanac ubraja novine u svoje životne namirnice. Amerikanac sve dublje u pustinje zapada prodire i pretvara ih u kulturna mjesta. Ali Amerikanac ne dolazi na zapad, da usred pradrevne šume živi samotno i odvojeno od ostaloga svijeta, kao Španjolci na svojim stanovima; on dolazi, da stvori nešto, da iz zemlje izvuče novac i novčanu vrijednost; jer njemu je cilj života da steče novaca. Amerikanac radi jer mu je rad prešao u krv, a ne za to, da se u starosti odmara. Svaki je Amerikanac nešto i stvara nešto. Pravi Amerikanac ima veliko pouzdanje u samog sebe. Sebi prepušten, vazda radin iz sve snage, neraznježen nikakvim obzirima i udobnostima, svaki Amerikanac zna da je muško od glave do pete, pa hoće kao takav da bude i uvažen. Amerikanac u poslu hoće da uradi toliko, koliko je moguće. Amerikanac osjeća oštar trgovački nagon u sebi; on zna, da je korisno pošteno poslužiti svoje mušterije. Pravi je Amerikanac tvrd na riječi; dosta je, ako da ruku. Amerikanac se ponaša prema ženskinju savršeno, sa nesebičnim strahopoštovanjem. Amerikanci vrlo mnogo polažu na čitanje novina, itd…

Mora da je mladom i ambicioznom čitaocu ondašnjih novina ponekad naumpalo da bi bilo dobro postati Amerikanac. O tome u bosanskoj štampi ne nalazimo podatke. Kao ni o ovdašnjem iseljavanju u Ameriku. Dostupan nam je tekst o dvojici braće od kojih je jedan u Zenici a drugi u New Yorku. Ostavinski spor obavili su zahvaljujući onom transatlantskom telegrafskom kablu. Niti se onaj prvi pomakao iz Zenice, niti onaj drugi iz New Yorka. Sve se svršilo a da je svako na svom mjesu ostao!

Ali, koliko je duh Amerike još uvijek bio dalek ovdašnjem duhu, možda je dobro ilustrirati poređenjem dva teksta objavljena u istom broju.

Prvi je tekst o otpuštanju uposlenika zbog mjera štednje u Americi a drugi  vijest o ishodu strašne gladi u Ankari (Turskoj). U prvom se tekstu navode složene radnje, opisuju se pokušaji da se kriza amortizira, navode se skoro pa tragične posljedice itd. A o onoj gladi samo lapidarno i fatalistički: Carigradski listovi javljaju da je po božijoj milosti prestala glad u Ankari i okolini.

Za kraj ove neobavezujuće  šetnje kroz ono što je preostalo od bosanske štampe između osmanskog i austro - ugarskog perioda zaustavimo se na posljednjem broju zvaničnog lista štampanog za vrijeme otomanske uprave. Posljednja je godina otomanske uprave, posljednji je broj zvaničnog lista.

Evo u tom broju i Amerike. Bosanski čitalac je obaviješten da se sprema gradnja  Panamskog kanala. Iza nekoliko redaka o Panamskom kanalu slijedi jednak  broj redaka o sijamskim blizancima rođenim u Češkoj. A pariška svjetska izložba na kojoj su te godine bila silna dostignuća među kojima je i telefon, u ovim je novinama predstavljena tek u iscrpnom izvještaju o tri draga kamena. Dva dijamanta i jedan safir su preporučeni pažnji bosanskog čitaoca. Na istoj je stranici informacija o tome da je neko pao  s mosta u rijeku Fojnicu, da su negdje u Bosni planule tri kuće, da je neko na audijenciji kod Sultana na poklon dobio vrijedan sat….

Sa ove vremenske distance uočavamo  da je Panamski kanal  otvoren iste godine kada je u Sarajevu odjeknuo pucanj koji će biti povodom prvom svjetskom ratu. A list koji se s istim interesovanjem pozabavio  Panamskim kanalom  kao sa dijamantima i safirom,te češkim sijamskim blizancima, štampan je samo nekoliko dana prije nego je u Berlinu, na Berlinskom kongresu, zapečaćena daljnja sudbina Bosne. Teško je ovdje oteti se iskušenju pa ne citirati Amerikanca Marka Twaina koji je (doduše, ne iz Sarajeva, već iz Carigrada) u Ameriku 1867. godine poslao tekst u kojem je rečenica: Bilo mi je neobično što vidim prodavače kako prodaju novine u tako pospanoj zemlji.

* Riječ Amerika u ovom tekstu podrazumijeva Sjedinjene Američke Države

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.