O kampanji za lokalne izbore 2015. godine u Albaniji su, u većini slučajeva, umjesto novinara, izvještavali saradnici kandidata i političkih stranaka.

Iako Albanija ima više od 60 televizijskih stanica, kao i pet emitera koji emituju vijesti tokom 24 sata, prilozi o kampanji koje su napravili izvještači tokom 30 dana izborne kampanje se mogu izbrojati na prstima jedne ruke.

Premijer ove zemlje je i sam, za vrijeme jednog TV intervjua po okončanju kampanje, ironično odgovorio novinaru: „Nisam vidio nijednog reportera na izbornim događajima!“

„Dok sjedam da završim prilog, dižem pogled i gledam vijesti na drugoj televizijskoj stanici. Oni su napravili moj prilog.“ Kako je moguće da neko napravi potpuno isti prilog, naročito sa istim tonskim i video snimcima?

Kako je moguće da „vijesti“ od stanice do stanice izgledaju kao „ovce koje je šišao isti pastir?“ Upravo završena kampanja je prva u kojoj je zabilježena novina u odnosima između medija i politike: Politici više ne trebaju izvještači. Politika sada sama izvještava. Izvještači dobijaju e-mailove koji sadrže „snimke i tonske inserte“ sa sastanka osobe X ... i link na video materijal o tome kako „mi prenosimo...“, koji su potpuno spremni za emitovanje. U najboljem slučaju, iskusni izvještači sjednu ispred svog kompjutera, uzmu tekst i pokušaju da odaberu „tonske inserte“, ali u većini slučajeva su stranke pripremile TV priloge, a emiteri, koji su se sada pretvorili u video biblioteke, samo treba da ih emituju.

Tipični prilog o kampanji se sastoji od stranačkog kandidata ili predsjednika stranke koji drži „anonimni“ mikrofon u ruci, pozadine odabrane radi TV efekta, snimka napravljenog kamerom s krana, te leća koje daju sliku kao da hiljade ljudi prisustvuju skupu. Iako prelazite preko pet informativnih kanala koji emituju non-stop, ili čak glavnih emitera, vidite isti snimak, čujete iste tonske inserte, a jedina briga Izborne komisije je „ravnoteža vremena u eteru?!“

Na sceni je ekstremna zloupotreba člana Izbornog kodeksa koji „primorava“ televizijske stanice da prihvataju materijal od kandidata. U najmanju ruku, u ovom članu piše da gledaocu mora biti jasno da je materijal dostavljen. Ono što se praktično dešava je HIPOKRIZIJA! Među stotinama TV priloga, ni jedan ne sadrži naznaku da ga je poslao SP/LSI/PDIU itd.

Javnost nema pojma da su stranke počele da izvještavaju o sebi. Čak i u izvještajima uživo... prilog je isti: sve se kontroliše i pakuje do posljednjeg detalja. Jedan od razloga zašto nema televizijskih debata je nedostatak kontrole nad onim što bi debata mogla proizvesti, tj. strah da bi sučeljavanje moglo proizvesti neprijatne stvari. Gola istina je da na događajima koji se organizuju tokom kampanje nema izvještača. Mediji ne izvještavaju – oni su samo prenosioci.

Novinar veteran iz Korçe, jedan od najboljih koje poznajem, koji sa stilom izvještava na isti način i za novinu i za radio ili televiziju, o sportskim događajima ili o suptilnim političkim mahinacijama, o složenim sudskim procesima ili o čisto socijalnim temama, iskreno mi je rekao da se „više plaši kada izvještava o kampanji, nego kada izvještava o teškom kriminalu ili korupcijskom skandalu.“

Čak i u slučajevima kada izvještači odu da pokriju događaj, ljubazno ih pošalju nazad, uz obećanje da će im „poslati materijal bez odlaganja.“ U odsustvu izvještača, nije nikakvo čudo ako čujete obećanja tipa „ponovo ćemo vratiti nacionalni ponos,“ „bićemo ponovo rođeni,“ „eliminisaćemo zlo“, „smanjićemo cijenu struje“ itd, itd.

U odsustvu izvještača na terenu, nedostaju osnovni elementi izvještavanja o skupovima. Broj učesnika? Domaći ljudi ili osobe dovedene autobusima? Da li su plaćeni i ko je platio njihov prevoz? Prenesene poruke? Cijena obećanja?

Lakše je naći iglu u plastu sijena nego glas glasača u izbornoj kampanji. U odsustvu izvještača, obećanja se daju bez ikakvih ograničenja, a laži i manipulacije postaju informativni prilozi.

U odsustvu izvještača, raste arogancija politike i to je razlog zašto u rijetkoj prilici možete čuti izvještača kako postavlja pravo pitanje: kandidat je toliko zbunjen da izgleda kao tele koje je krenulo ka pogrešnim vratima štale.

Sedmicu dana prije glasanja, jedina nova stvar koje će biti zapamćena jeste da je politika pravila vijesti, da je politika određivala redosljed vijesti, te da su ih mediji naprosto servirali publici kao vlastite „proizvode“. To je jedini slučaj kada politici ne smeta kršenje autorskih prava.

Tekst je napisan i objavljen na syri.net i na portalu SEE Media Observatory.