„Napalm djevojčica“ vijetnamskog fotografa Nicka Uta objavljena u New York Times-u 1972. godine jedna je od najpoznatijih ratnih fotografija ikad snimljenih.

Slavna fotografija obnažene ranjene devetogodišnje djevojčice koja bježi pred napadom napalmom osvijestila je veliki dio američke javnosti o stravičnim događajima u ratu u Vijetnamu, inicirala brojne mirovne kampanje i zaradila Pulicerovu nagradu.  

Ali prije nego što je objavljena, ova fotografija bila je predmet brojnih uredničkih rasprava. Da li je neophodno prikazati maloljetnu žrtvu sukoba da bi se o sukobu počelo pričati? Da li je u redu objaviti fotografiju povrijeđenog i poniženog nagog dječijeg tijela? Da li će i kako neželjena pažnja javnosti uticati na djevojčicu i njenu porodicu? O njoj se raspravljalo i prošle sedmice kad ju je Facebook, zbog dječije golotinje, uklonio s Facebook stranica norveških medija koji su je prozvali „fotografijom koja je oblikovala istoriju svijeta“.

Danas je objavljivanje medijskih sadržaja o prestravljenim i obnaženim ranjenim i mrtvim djevojčicama i dječacima sve rjeđe etička dilema. Podrazumijeva se – gledanost dnevnika se mora održavati, novinama treba tiraž, a online portalima – klikovi.

Prije godinu dana jedan drugi dječak iz Sirije preminuo je u Mediteranu, a fotografija njegovog mrtvog tijela pronađenog na turskoj obali obišla je planetu munjevitom brzinom. Jedan ranjeni dječak iz Sirije, koji je prošlog mjeseca fotografisan kako prekriven krvlju i pod traumom sjedi u prostorijama hitne pomoći, postao je jedno od najpoznatijih lica s naslovnica svjetskih medija.

U periodu između ova dva događaja, u medijima širom svijeta objavljeno je na hiljade novinskih tekstova i video priloga o maloljetnim žrtvama ratova ili nesretnih događaja sa užasavajućim necenzurisanim snimcima smrti, boli i dječije patnje. Interes javnosti iskoračio je daleko ispred interesa djece, a najviše što urednici urade je da u najavu potresnog priloga ili članka ugrade upozorenje: "uznemirujući video" ili "uznemirujuća fotografija".  

Podrazumijeva se – javnost ima pravo da zna, a pravo djece i njihovih porodica na zaštitu je sekundarno. Sekundarna je zapravo postala i namjera da se informacija plasira kako bi doprinijela promjeni, kao što je bio slučaj s „napalm djevojčicom“. Od svega važnije je sadržaj pogledati, zabrinuto stresti glavom i podijeliti ga s drugima, koji će uraditi to isto:  pogledati, zabrinuto stresti glavom i podijeliti ga s drugima.Jedna bh. korisnica Facebook-a prije nekoliko dana objavila je na svom profilu fotografiju djevojčice koja spava kraj Starog mosta u Mostaru. U opisu fotografije korisnica je objasnila da je školska godina počela za većinu djece, ali ne i za ovu djevojčicu koja nema čak ni dom i spava na ulici. Djevojčica je uslikana sprijeda, lice joj se jasno vidi a fotografija nije zamućena.

Upitana da li je svjesna da objavom fotografije kojom otkriva djevojčicin identitet narušava njeno dostojanstvo, uvrijeđena korisnica odgovorila je da je to njen krik, pobuna na koju ima pravo. Korisnica je, dakako, daleko spremnija da u javnost pošalje jedan lagodni blic krik putem svog Facebook profila, nego da zavrišti na mostarske socijalne službe ili obavijesti policiju. Podrazumijeva se – vremena je malo, a selfiji i foto albumi s ljetovanja neće se sami objaviti.

Od „napalm djevojčice“ do djevojčice sa Starog mosta, etička granica o izvještavanju o djeci pomaknuta je toliko da je teško otkriti gdje je i ima li je uopšte. U vremenu Interneta i društvenih mreža, kad smo svi mediji i kad smo svi jednako odgovorni, zaboravljamo da moramo biti posebno oprezni pri izvještavanju o nesrećama, tragedijama i smrtnim slučajevima, a pogotovo kad su njihove žrtve djeca. Ne samo zato što im narušavamo privatnost, nego i zato što ih izlažemo riziku da ponovo prolaze kroz stresni događaj.

Šokantni, bolni i traumatični medijski sadržaji koje svakodnevno reprodukujemo zavaravaju nas da time činimo nešto dobro za žrtve i umiruju nam savjest. Naš klik je naš krik, krik na koji imamo pravo. Umjesto upozorenja o uznemirujućim snimcima, mi zapravo čitamo: sadržaj koji slijedi može biti umirujući. Blic klik, podijeli i odahni – misija je obavljena.

Od sirijskog dječaka s turske obale do sirijskog dječaka iz hitne pomoći, neopravdanost objavljivanja užasavajućih snimaka maloljetnih žrtava sukoba postala je sve očiglednija. Svjetski mediji dječaka koji se utopio prozvali su simbolom stradanja nedužnih, a otac stradalog dječaka mislio je da će fotografija njegovog mrtvog sina natjerati svijet da pomogne zaustaviti rat u Siriji. Dok su on i drugi Sirijci iščekivali su pomoć, mediji su titulu simbola prišili dječaku iz hitne pomoći. Blic krik, podijeli i odahni.

Ali rat u Siriji i dalje traje, a nedužni stradaju. Jer ne podrazumijeva se – promjene ne započinju uznemirujućim umirujućim snimcima. Ne klikni, ne podijeli i uzdahni.