Sarajevski dvosedmičnjak izašao je 450. put, a šta Start BiH predstavlja u doba izumiranja štampanih izdanja, piše novinar Emir Imamović.

Nekada je svaki novinar koji je držao do sebe imao želju pokrenuti vlastite novine. Da, novine, prave, od papira, nikako portal i nikako dnevne, to je rudarski posao, već periodične iz dva, tri razloga najmanje. Treći je, neka taj bude treći, što je fizički lakše praviti magazin nego svakoga dana dobijati po blaži moždani udar nekoliko puta dnevno, neovisno o jelu, pa sutra sve to ponavljati u bjesomučnoj utrci sa događajima i rokovima. Drugi je, taj može komotno biti drugi, što je jednostavnije i jeftinije okupiti redakciju koja će novi broj praviti svakih sedam, petnaest ili mjesec dana. A prvi, e taj je uvijek prvi, da ima novinu u kojoj on može pisati šta hoće i u kojoj niti jedna jedina strana neće biti mimo njegove volje i  zanimanja.

U ta neka davna doba, recimo 1993., nismo imali internet – nismo ni vodu, struju, grijanje – a i kasnije, kada je stigao, stariji su novinari mogli zamisliti svašta: centar za svemirska istraživanja u Goraždu, tabletu protiv mahmurluka, samovrteću maramicu za kolo, peć na loženje napravljenu od drveta, pivu koja se ne grije... svašta, osim da će jednoga dana novine uzmicati pred internet novinarstvom. Zapravo, sintagma internet novinarstvo zvučala je kao kada se kaže: šareni burek light.

Dario Novalić, osnivač, direktor i glavni i odgovorni urednik magazina Start Bosne i Hercegovine, pri zdravoj pameti tvrdi kako je na ideju da ima svoju novinu koju će nazvati i uređivati po uzoru na nekadašnji, predratni, zbilja sjajni, inovativni zagrebački tjednik (da ne bude zabune, zvao se samo Start) imao od 1993. godine. Ako fakat jeste i ako je još nekome pričao o tome, taj ga na psihijatriju nije odveo samo zato što je počelo granatiranje. Sanjati magazin poput Starta u Sarajevu 1993., bilo je jednako kao sanjati da je Vase Miskina popločana kljukušama. No, za ovo drugo se može naći razumijevanja. Što bi rekao rahmetli Nisvet Džanko: „Najbolje se prikazuje na prazan stomak“.

Pet godina kasnije, Dario je sa moje lijeve strane, njegova supruga, Mevlida sa desne, ćevabdžinica u pozadini. Mjesto radnje – Baščaršija. Vrijeme radnje – oko pet popodne. Šta ja tu radim nemam pojma. Oni nonšalanto šetaju. Te smo i tih smo godina bili, što bi se reklo – strani plaćenici, ali časnih namjera. Međunarodne fondacije i agencije, naročito američke, i njihova ambasada u Sarajevu, pomagali su nezavisne medije i novinare, organizirali putovanja na nekakve treninge u Švedskoj, studijske posjete SAD-u, razmjene iskustava, ovo, ono... Dario se, uglavnom vratio iz jedne takve, normalno krenuo podsjetiti nepce na ukuse zavičaja i usput mi ispričao kako je shvatio da uopšte nije teško pokrenuti novinu. Mislio sam, iskreno, da ga jat lag baš puca...

Sarajevo je nekada, toga se oni čitatelji što se još vode kao mladi, možda sjećaju, bilo centar slobodnog, profesionalnog novinarstva i zatrpanih trafika dobrim novinama. Izlazili su Dani i Slobodna Bosna, a dolazili Feral Tribune, Globus, Nacional, Vreme...

„Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost“, napisao je Meša Selimović. Fakat, baš je kao ludost zvučao taj plan da se pokrene još jedan periodični list u Sarajevu.

Drugog oktobra 1998., prije još malo pa punih osamnaest godina – uf, šta se sve od tada dogodilo, promijenilo i propalo k'o kauč! – izašao je prvi broj magazina koji je otkrivao, recimo tako, da ima života mimo Dejtonskog mirovnog sporazuma, kapilarne korupcije, organiziranog kriminala, nacionalizma kao društveno prihvatljivog stanja svijesti, izbora, nacionalističkih stranaka i onih građanskih, miniranih planina i ostalih čari domovine. Dario Novalić je u svoju ludost vjerovao: novinu je nazvao Start, te dodao - Bosne i Hercegovine.

U međuvremenu, Dani su postalio dio korporacije, a tamo je uvijek interes kapitala ispred interesa zanata, Slobodna Bosna je zadržala samo internet izdanje, Ferala nema osam godina, Globus je na ivici nestanka, Nacional je nestao i opet je pokrenut, ali stoji nikako... Trafike su, istina, pretrpane, samo što pored njih, kao pored turskog groblja, prolaze oni što im se papirni predmeti sa tekstom, novine i knjige, gade. Njihov je svijet na internetu i ekranu, a prijestolnica svega zanimljivog i važnog: Google Chrome sa pratećim naseljima – Youtubeom, Facebookom, Twitterom, Instagramom, Hangsoutom...

Start BiH, međutim, još ima redakciju, pravu redakciju – prostorije u koje novinari idu na posao, sjedaju za radne stolove i onda pišu tekstove od po tri, četiri, osam kartica – ugovor sa štamparijom, DTP, distribuciju i ostale izumrle djelatnosti. I ima, je li, skoro osamnaest godina i 450 brojeva. Koji od njih je bio prijelomni, onaj u kojem je izdavanje novina prestalo biti samo to, a postalo vid otpora procesu izumiranja jedne profesije u direktnom prenosu i pratećeg nestanka klasičnih, printanih medija, sasvim je nevažno. Kao što je čitateljima nevažno to što više nigdje, ali nigdje, novine ne žive samo od njih, već prvenstveno od oglasa, što je živa muka pomiriti interes oglašivača i novinarsko-urednički nerv, što... Ma što je danas jednako ludo pokušavati preživjeti na tržištu, kao što je one 1993. bilo željeti vlastitu novinu ili je 1998. pokrenuti. Ali, da ponovimo, kada čovjek pronađe pravu ludost onda, eto, izgura u tome da ide mimo svijeta. Ne cijelog svijeta, već onoga u kojem je moguće da – kako piše Velimir Grgić u knjizi Hrvatski gen: Snovi o bijegu s brdovitog Balkana – smrt Michaela Jacksona dobije više medijskog prostora od napada Al Qaide na New York, invazije SAD-a na Irak, Olimpijskih igara u Pekingu, smrti Ivana Pavla II, globalne financijske krize, cunamija i uragana Katrina. Tako je, naime, bilo na internetu. U novinama u kojima novinari idu u redakciju i pripremaju novi broj, nije. Tu se, na takvim mjestima, još uvijek vjeruje u klasično, starinsko novinarstvo.

Možda je ludo, ali to je, je li, ona Selimovićeva - prava ludost.