Najčešće su se vraćali u omiljenu kafanu, “dopisničku bazu”, gdje su ih čekali nedovršeni gemišt ili partija šaha i društvo neobičnog sastava.

Foto: pixabay

Poznavao sam nekoliko novinara – reportera, redom veterana.  Opis u donjim pasusima rezultat je iskustava iz druženja s njima.*

Svaka sličnost sa stvarnim likovima vrlo je moguća.

Reporteri – veterani rijetko su sjedili za svojim redakcijskim stolovima. Dolazili su tek pred zaključenje broja i snažno kucali po mašinama. Galama u redakciji nije im smetala, naprotiv, s lakoćom su se uključivali u svaki dijalog, ukoliko im je bio interesantan i istovremeno pisali. Nikada nisu pregledali tekstove, čim papir izvuku ispod valjka, spuštali su ga pred redaktora i ponovo izlazili na ulicu. Iza sebe su ostavljali neuredan sto, na njemu praznu čašu jogurta, pokvaren objektiv ili otrcani “lipa” blok ispisan krupnim a teško čitljivim slovima, iznad stola kalendar sportskog kluba bar deceniju star ili crtež vlastitog lika koji im je načinio redakcijski karikaturista. Najčešće su se vraćali u omiljenu kafanu, “dopisničku bazu”, gdje su ih čekali nedovršeni gemišt ili partija šaha i društvo neobičnog sastava – slikari, zanatlije, ljekari, bivši fudbaleri, policajci, lokalni političari, pijandure nepoznate prošlosti a ponekad i mlade kolege.

Od reportera – veterana uvijek se moglo mnogo naučiti. Ne o stilu, oni su slabo poznavali teoriju, a čitavu književnost su sveli na nekoliko najdražih knjiga za koje su samouvjereno tvrdili da su najbolje što je civilizacija dala. * Porijeklo literarnih pasaža iz njihovih tekstova treba tražiti u šlagerima, dosjetkama sportskih komentatora, vicevima ili frazama iz popularnih filmova.

Od njih se moglo mnogo naučiti o ljudima. Poznavali su mnogo ljudi. Znali su koji automehaničar ne laže, ko je uhapsio Mileta Matića, ko ima najveću kolekciju značaka, gdje treba jesti begovu čorbu, na kojoj okuci rijeke peca ribu prekršajni sudija, koji whiskey pije koji ginekolog, ko zna najviše sevdalinki, čiji otac je bio žandar koji je tukao skojevce mokrim konopcem..., nema koga nisu znali i sve odreda su pozdravljali.

Dobro su poznavali ljude. Znali su kako steći povjerenje, kako ubijediti sagovornike da govore i više nego što su planirali, kada je dobro razgovor prekinuti šalom, podstaći komplimentom i kada se povući bez značajnih gubitaka. Prisustvovao sam jednom razgovoru u kojem je kolega morao ubijediti sagovornika da mu ispriča događaj koji njegova porodica skriva već nekoliko koljena. Razgovor se završio tako što je čuvar tajne povjerio reporteru na čuvanje dragocjene porodične dokumente. Živa istina...   

U redakcijama nikada nisu bili cijenjeni koliko njihove kolege komentatori i kolumnisti. Komentatori su gajili imidže mudrih proroka. Iz razgovora s njima izlazio sam zbunjeniji nego što sam ušao, pitanja su dočekivali ciničnim osmijesima a odgovarali nedovršenim rečenicama, očekujući da njihov sagovornik sam dopuni “namjerno” ostavljene logične praznine. Kao svi proroci, nikada nisu bili ugodno društvo, “teret odgovornosti pred istorijom” načinio je od njih neugodne osobe, često arogantne, uvijek pretenciozne.*

Taj poredak u redakcijama, danas sam siguran, potpuno je nepravedan. Dok sam pripremao knjigu “Moja fabrika” najvažniji izvor informacija bile su mi lokalne novine. Pisao sam o zeničkoj željezari, ali nisam želio pisati o mašinama jer je o njima već napisano nekoliko monografija, dosljedno dosadnih, zanimali su me ljudi. Iz kolumni nisam mogao saznati ništa o ljudima, niti jedno jedino ime nisam mogao prepisati u bilježnicu. Predviđanja iz tih kolumni pokazala su se uglavnom pogrešna, analize stanja danas nepotrebne a “drugarske” kritike besmislene. S druge strane, reporterski tekstovi bili su dragocjeni – ti prezreni “pijačni barometri”, ulične ankete, razgovori sa zanatlijama ili domaćicama, izvještaji sa kojekakvih okupljanja, manifestacija, druženja, priredbi – iz tog štiva duh vremena mogao se osjetiti, skoro namirisati.  

Najbolje informacije pronašao sam u člancima novinara Vlastimira Jovića. Na moju veliku žalost, njega nisam poznavao. Rođen je 1936. godine u Busovači. Prvi novinarski tekst objavio je u listu “Mladost” 1955. godine. Najduže je radio u “Našoj riječi”, ali bio je i saradnik dobojskog “Glasa komuna”, “Oslobođenja”, “Svijeta” i “Arene”. Tokom karijere zaslužio je Dvanaestoaprilsku nagradu grada Zenice, Orden rada sa srebrnim vijencem, 25. majsku nagradu BiH, napisao knjige “Nezaboravni trenuci”, “Zenica koje više nema”, “Zenicom, malo cik – malo cak”.

U intervjuu iz 1990. godine objasnio je zašto je kao novinar izbjegavao političke sjednice...
“Da sam morao da pratim takve stvari, ne bih se bavio novinarstvom. Kad sam došao u Zenicu, sve mi je bilo dostupno, ovaj grad inače prima ljude otvorena srca i nekako sam brzo postao hroničar grada. Odužujem tako dug malim, običnim ljudima i ja ne bih bez tih običnih, ljudskih, toplih priča mogao živjeti, pisati.”

Čitaoci su ga voljeli i često mu pisali, a on je sačuvao pismo Ljubice Ahmetović koja mu se 1990. godine zahvalila što je 1964. godine pisao o njenom ocu Vlajku Gunjeviću:

“Čitajući vaš članak opet sam vidjela mog tatu kako umoran dolazi s posla. Bio je sav crn od gara, samo su mu zubi i beonjače bili bijeli. Dugo, dugo se zadržavao u kupatilu”.   
 
Nije Vlastimir pisao samo o rudaru Gunjeviću.  Pisao je o bravaru Branku Popiću bez čijih inovacija ne bi na vrijeme bila dovršena pruga Brčko – Banovići, o Tomi Lackoviću koji je sam zasadio park oko Termoelektrane, o pomoćnom radniku Uzeiru Selimagiću koji je napamet znao sve tehničke skraćenice, o prvom poslijeratnom poslovođi Đuri Radiću koji je znanje krao od njemačkih inžinjera, o Franji Paškvanu sa 18 udarničkih znački, rudaru Anti Mijatoviću koji je u kamenu isklesao Gernicu i Mona Lizu, Vladi Saviću koji je prevario premijera Milana Stojadinovića, Anti Šakiću koji je bez desne noge učestvovao u maratonu i popeo se na Triglav i Maglić i o još mnogo, mnogo njih...

Zahvaljujući Joviću, uspio sam napisati “Moju fabriku” i zbog toga koristim svaku moguću priliku da mu vratim dug. Bar kroz tekstove, i ovaj je jedan od pokušaja.

Siguran sam da se i danas u redakcijama mogu pronaći dobri reporteri. Također sam siguran da su danas još manje cijenjeni nego prije četvrt vijeka. Bilo bi lijepo kada bi se takav odnos malo promijenio. Ne zbog reportera, njima je svejedno, svakako malo vremena provode u redakcijama. Zbog nas bi bilo korisno. Vjerujte na riječ, ima se šta naučiti.

* Na žalost, reporterke ovakvoga kova nisam upoznao. Siguran sam da bi ta saznanja dodatno obogatila tekst. 

* Neka ovdje ostane zabilježeno da je jedan kojega sam poznavao hvalio Andrićevu “Travničku hroniku”, a drugi učio napamet Hayamove “Rubaije”.

 * I ova saznanja sačinio sam na osnovu poznavanja nekolicine takvih mudraca. Dakle, ona su apsolutno subjektivna i sigurno pretjerana, jer na sreću poznajem i nekoliko izuzetaka.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.