Pisac Nenad Veličković prisjeća se putovanja i druženja sa ekipom Mediacentra.

foto: MC Redakcija/Ustupljene fotografije

Rad Mediacentra podrazumijeva mnogo kretanja, upoznavanja i druženja. Tokom trideset godina rada, zaposlenici Mediacentra, zajedno sa saradnicima, fotografima, trenerima i novinarima, obišli su skoro svaki kutak u BiH i šire. Održavane su radionice, treninzi i konferencije u brojnim gradovima u BiH i van nje, rađeni su intervjui i fokus grupe s predstavnicima medija i građanima od Zvornika do Velike Kladuše, snimani su dokumentarci na brojnim lokacijama, a kampovi medijske pismenosti okupljali su mlade iz cijele BiH u raznim gradovima. Zaposlenici Mediacentra su na brojnim događajima u regiji i šire govorili o važnosti medijskih sloboda i novinarstva. Bilo je na stotine putovanja, na kojima su sticana prijateljstva, a sa kojih se i danas prepričavaju anegdote.

Pisac i profesor Nenad Veličković, dugogodišnji saradnik Mediacentra, prisjeća se takvih putovanja, kao i druženja s našom ekipom.

Rođendanska čestitka

Piše: Nenad Veličković

Za Mediacentar me vezuje tridesetogodišnje prijateljstvo sa ljudima koji su od početka u njemu, prije svega s Borom, Draganom, Sejom, Ahmedom, Erginom, Enesom, Zokom, a od nekog vremena i mlađim, Sanjom, Selmom, Maidom...

Za moj prvi izlazak iz Sarajeva, nakon rata i za prvo pravo tuširanje toplom vodom iz bojlera (moglo je to biti krajem 95. ili početkom 96.) dugujem nekoj radionici u Mostaru. I prvi posjet Banjaluci, iste godine, istim poslom, kada sam pokušao, ne baš uspješno, obnoviti neka predratna prijateljstva. Tada smo Dragana zaboravili na pumpi u Zenici, pa se od Vranduka vraćali po njega, a ja sam pretrpio drugarski kritiku što nisam prijavio da nema čovjeka pored mene na zadnjem sjedištu.

Kao da sam mogao znati da Dragan nije u Zenici ostao nekim drugim bibliotekarskim poslom, otimanja printane prošlosti od zaborava i propadanja. Tada sam vjerovao, kao što vjerujem i danas, s dobrim razlozima, da ono centar u Mediacentar ne znači Sarajevo, nego novinarstvo u najboljem smislu te riječi: objektivnost, prisutnost, širina, jednakost...

Najzanimljivije putovanje, međutim, dogodilo se 12 godina kasnije, kada smo u Škodi (ako se ne varam) Boro, Dragan, Ergin, kamerman (zaboravio sam mu ime) i ja obilazili lokacije za snimanje nekog dokumentarno-propagandnog filma (intrigantan žanr za scenaristu na zadnjem sjedišu desno!). Te su lokacije bile vezane za različita ekološka sranja, od kojih je možda najstrašnije bilo u Lojanima, u Makedoniji: nakon što je rudnik hroma, dugo godina odvožen u Srbiju, zatvoren zbog neisplativosti zastarjele tehnologije, jalovište sa visokim koncentratom aresena, hroma i antimona ostalo je na 200 metara od škole i ambulante. Imao sam osjećaj da to žuto zamalo pa školsko igralište svijetli i po danu i sjećam se da sam se čudio kako niko od mještana to nigdje nije prijavio. Niko se nije ni žalio, nije bilo nikakvih potvrda o nekim posebnim oboljenjima, osim što je jedan mještanin opazio da pčele ne lete preko jalovišta. A otrov niko nije odvozio, jer su se čekali rezultati analize, koji ako bi pokazli da se novom tehnologijom jalovinu isplati reciklirati, novi koncesionar bi preuzeo kao obavezu da jaloviše odveze. (Sad sam provjerio: zaključno s 2023. ništa se nije desilo, otpad i dalje leži gdje je ležao i prije sedamnaest godina, čak ni ograda nije postavljena. Vjerovatno stoji kako stoji i spomenik palom borcu u borbi protiv regularne makedonske policije...)

Ispred ulaza u rudnik Novo Brdo (Artane) zatekli smo vozilo američke vojske i gomilu starih izvađenih potpornih stubova izvađenih čija se starost procjenjivala na 2000 godina. Rudnik bogat olovom i cinkom visoke kvalitete u tom je trenutku radio u tri smjene. I ovdje je jalovište bilo problem. Na njemu smo zatekli nekoliko krava, koje su njega svraćale da se odmore od muha, koje kao i pčele u Lojanima nisu letjele iznad njega. Jalovina se tu taložila od 1964 godine. Planirano je bilo da se nešto odveze (ne sjećam se više gdje) a dio odvoji od sliva Krive Reke. Tako je, koliko sada vidim, i urađeno.

I u Radovištu je koncentracija otrovnih metala u vodi, 300 puta veća od dozvoljene, bila problem, ali ne jedini. O površinskom kopu bakarne rude saznali smo da je privatizovan; da se koncentrat bakarne rude odvozi kamionima u Bugarsku; da na jedan kamion koji se odveze ostaje 999 kamiona čvrste jalovine koja se istovaruje u brdo-branu tešku 100 miliona tona i visoku, subjektivno, par stotina metara; da se tečna jalovina, nakon procesa flotacije, transportuje se kanalima u jezero koje liči na Mrtvo more (sa slika) i čiji nivo raste skupa s visinom brane. Mještani sela u njenom podnožju planirali su se tada preseliti, uprkos uvjeravanjima da će pošumljavanje brda bagrenjem, koje se zbog otrova u tlu brzo suši, spriječiti provalu vode. Rječica uz koju vijuga prilazni put bila je tirkizne boje, što kravama očito nije smetalo da je piju.

Jalovišta i potoci u duginim bojama bili su problem i u Radovišu, Novom Brdu, Trepči... a u Vrbasu smo obišli kanale. Ali je najveći ekološki hit bila Bajza, na obali Skadarskog jezera. Samo što ću o tome neki drugi put, jer se moram vratiti na temu – Mediacentar.

Bio sam rado viđen gost u sva tri prostora (zgrada Svjetlosti, Kolodvorska, Koševska) što zaključujem po privilegiji da sam imao pristup u kuhinju, kako se zvao mali ćumezić sa šporetom, česmom i i visećim elementima, na kojima su stajale uredno složene kutije ispražnjenih boca viskija koje su saradnici i prijatelji donosili u kesama aerodromskih free-shopova. Mit o neraskidivim vezama alkohola i novinarstva (uglavnom ipak dobre loze i travarice, crnogorske i korčulanske, Vojkine) tu se gajio s profesionalnim poštovanjem.

Prvih prostorija u Svjetlosti naslabije se sjećam, i vjerovatno bi mi sasvim isparile iz sjećanja da tu nismo snimali i montirali Sexikon. Oko četrdesetak minuta materijala iz (moje) istoimene poluknjige režirala je Varja Močnik, a snimao, na oko 30-tak lokacija (ext. i ent.) sa ogromnim strpljenjem majstor Hoki. Rezultat je bila pilot epizoda zamišljenog serijala za obrazovni program televizije na temu seksualnosti. Publiku u maloj sali za projekcije činili su uglavnom učesnici (naturščici), mahom moji prijatelji ili familija. Spoj profesionalizma (tehnika, produkcija) i amaterizma (gluma, scenario) nisu ispali loše (nisu ni dobro!) ali je opšti utisak na kraju bio da tako nešto nijedna televizija u BiH neće emitovati ni za 100 godina. Danas bi se svi vjerovatno složili da neće ni za 200. Ne znam ima li Mediacentar kopiju u arhivi, ja to imam negdje na nekom hard-disku i s vremena na vrijeme pošaljem nekome od glumaca, ko se sjeti da je u tome učestvovao.

Da ne dužim, a mogao bih, kako sam počeo, knjižicu ispisati: o tome kako smo Enes i ja bježali od policijske potjere uz Vlašić, kako mi se (u Kolodvorskoj) odjednom sama napisala priča Slagalica (moj profesor Zdenko Lešić nju je smatrao najboljom u Vitezu švedskog stola), kako mi je Zoka, vozeći s kraja na kraj istočnog Mostara izdiktirao priču Dva, pet, osamanest (Đavo u Sarajevu), kako sam imao privilegiju razgovarati s Grebom (Zdravko), Hamzom (Bakšićem), Vojkom (Đikić), Zoranom Mutićem... Kako su Boro i Dragan snimajući neki dokumentarac (na lokaciji Sakiba Nišića) prorekli kratak vijek satiričnom magazinu Alčak, zašto konobar u Bejliju nije gostima diktirao šifri za internet, kako se daljinski za TV može koristiti umjesto mobitela...

Ne samo da bi moja kućna biblioteka bila siromašnija za desetak važnih i vrijednih knjiga a BiH ostala bez jednog dijela svog medijskog printanog nasljeđa, i ne samo da bi mnogi nekada budući novinari ostali uskraćeni za susret sa najvišim svjetskim standardima novinarstva, nego bi životi svih nas, koje je Mediacentar okupljao, ohrabrivao i nadahnjivao, ostali tužno siromašniji.

Sretan trideseti...

___