Saša Madacki piše o biblioteci za novinare i o adaptaciji bibliotečko-arhivskih ustanova.

foto: Screenshot YouTube/COI Step by step

Pored promišljanja o tome šta smo naučili tokom trideset godina i gdje nas sljedećih trideset vode, jedna od glavnih tema tokom mjesec dana obilježavanja 30 godina Mediacentra bilo je i čuvanje i korištenje arhivske građe. Na koji način arhivirati materijale, učiniti ih dostupnim istraživačima i novinarima, te potaknuti novinare da istražuju i koriste utvrđene činjenice u svom radu, bila je i jedna od tema na panelu “Mediji i prošlost u službi sadašnjosti”, koji smo održali prošli četvrtak u Meeting Pointu u Sarajevu. 

Istraživač i bibliotečko-informacijski stručnjak Saša Madacki piše o tome kako je nastala biblioteka za novinare Mediacentra Sarajevo, ali i o adaptaciji bibliotečko-arhivskih i muzejskih ustanova.

Priča o refleksivnoj bibliotečkoj (ne)nostalgiji o razvoju specijalne biblioteke Mediacentra

Piše: Saša Madacki

Prosto je nevjerovatno da je već prošlo trideset godina od uspostave biblioteke Mediacentra (tada u početnoj fazi – Soroš Media Centra). Ovo neće biti romantičarski pogled na prošlost i pisanje o nečemu čega više nema, a čega se na minderima prisjećamo sa tugaljivom pseudohistorijskom šaradom. Iskusni čitalac, naviknut na kuknjavu o prošlosti, ovdje bi očekivao priču poput one iz serije Tale, u kojoj Emin-beg (Rejhan Demirdžić), sa visoko podignutim fildžanom poduprtim solidnim minderom, svako malo uzdahne sa rečenicom: “Eh, kakve je nekad Pešta kupleraje imala.” Elem, neće ovo biti priča prožeta rodno-geografskim šovinizmom, kako to kaže Ozren Kebo, nego o bibliotečkom afirmativizmu – Eh, kakvu biblioteku Sarajevo ima...

Ovo je priča o kontinuitetu biblioteke koja je u trideset godina prešla put od fizičke, preko hibridne, do digitalne biblioteke. Priča o instituciji unutar institucije koja je odgovarala na izazove vremena pravovremenom adaptacijom. I odgovara još uvijek – i traje. Put hrabrih biblioteka zapravo je najbolje opisao Robert R. Janes u svojoj studiji o adaptaciji kompleksnih bibliotečko-arhivskih i muzejskih ustanova iz 1995. godine. U uvodu je napisao: “Glavni muzeji Kanade nalaze se na ivici litice, držeći se za ruke i zureći prema dole. Glenbow (muzej) je dio te grupe, ali je upravo stavio padobran i skočio. Svi ostali još uvijek stoje na ivici – istovremeno preplašeni i oduševljeni tim činom.” Dakle, padobran.

Boro Kontić stavlja padobran i skače te ratne 1995. godine – ne sa litice – nego iz aviona, pokušavajući da sleti na plodno tlo za izgradnju Mediacentra. U tom skoku sreće Vasku Sotirov Đukić, koju u letu ubijedi da mu se pridruži u ovoj avanturi. Vaska počinje sa izgradnjom biblioteke i uspostavljaju se temelji za tri zbirke: Referentnu zbirku (enciklopedije, rječnici, vodiči), Monografsku zbirku (knjige iz oblasti društveno-humanističkih disciplina sa jakim naglaskom na medije), te Serijsku zbirku – zbirku časopisa.

Uporedo sa formiranjem zbirki, počinju prvi koraci ka automatizaciji bibliotečkog poslovanja. Prema Vaskinim nacrtima, Bojan Đukić programira prvu verziju softvera za biblioteke i tada počinje elektronska obrada monografskih publikacija i uspostavlja se modul za pretraživanje sa prilagodljivim ispisima rezultata pretrage, te modul za evidentiranje serijskih publikacija. Pozajmica se obavljala ručno (potpis, pečat, lična karta – uz krilaticu čast svakom – veresija nikom).

Ono što je bila prva apsolutna novina u tom periodu bilo je postojanje i terminala za pristup internetu u biblioteci, omogućavajući korisnicima pristup globalnoj mreži. Druga apsolutna novina bila je – budžet (koji je i danas bibliotekama misaona imenica). Budžetsko planiranje imalo je snažno uporište u razvoju zbirke serijskih publikacija, odnosno prvi put jedna biblioteka u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini imala je ozbiljan budžet za akviziciju novina i časopisa (domaćih i stranih), što je bilo potpuno prirodno s obzirom na korisničku populaciju koju je biblioteka opsluživala – novinare.

U biblioteku su redovno pristizali primjerci štampe iz Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije, kao i iz inostranstva. Prava je poslastica bila vidjeti International Herald Tribune svaki dan u biblioteci, Newsweek, Life, Time, sedmičnu i petnaestodnevnu štampu iz bivše Jugoslavije, ali i stručno-popularne časopise – The Drama Review, Dance Review, Contemporary Literature, Defense, Aviation.

Sa više od 50-ak pretplata, fond se lagano izgrađivao u potpuno operativnu biblioteku, nudeći novinarima tekuće, svježe informacije koje su im bile neophodne za rad. Slobodno mogu reći da je to bila prva biblioteka koja nije pabirčila (ne)potrebnu građu samo da bi imala veliki fond, nego je brižljivo biranim pretplatama nudila široku ponudu kvalitetnih serijskih publikacija. Treća apsolutna novina bila je elektronska referentna zbirka na CD-ROM-ovima, nudeći rječnike i vodiče (sjećam se prvog elektronskog vodiča kroz Louvre koji je bio u referentnoj zbirci – prava poslastica za kokuze koji baš nisu mogli trknuti u Pariz da uživaju u umjetninama).

Kapitalac je bila Encyclopaedia Britannica – zadnje izdanje. Vaska utemeljuje poslovanje, uvodi automatsku obradu podataka i vodi biblioteku sve do momenta kada dolazi moja malenkost. S obzirom na to da je nabavka bila stabilna, fond se solidno izgrađivao, a ja sam se rukovodio maksimom – što radi, ne diraj. Kuriranje zbirki bila je svakodnevnica, a pažnju sam usmjerio na rad na korisničkim servisima. Bio je pravi užitak raditi selektivnu diseminaciju informacija ozbiljnim novinarima (kojima nisi mogao prodati m... pod bubrege), kao i raditi na Servisu tekućih upozorenja (STP). I sada se sjetim zahtjevnih novinara koji su znali šta traže, a i bili su veoma redovne mušterije. Neće se ljutiti moja svekolika bivša klijentela što nabrajam samo neke, ali evo dražih novinara koji su tada opsjedali biblioteku: Senad Slatina, Antonio Prlenda, Suzana Mijatović, Edina Bećirović, Irham Čečo, Emir Suljagić, Medina Delalić, Dženana Alađuz.

Sjećam se da sam podosta vremena utrošio kada me je Senad Slatina ugnjavio da nađemo sastav vezivnih materijala između kamenih blokova u izgradnji Starog mosta u Mostaru – pisao je tekst čovjek za Life ili Time, ne sjećam se. STP je meni jedna od dražih stvari, a funkcionisao je kao kreiranje dosijea značajnih događaja kako bi se skratilo vrijeme pristupa informacijama od strane novinara.

Da ilustrujem servis, evo i jednog sjećanja. Nedjelja, 31. avgusta 1997., dan kada je poginula princeza Dajana. Pogledam vijesti i pomislim da će sutra moji novinari nahrupiti u biblioteku. Poranim tog jutra, 1. septembra, pripremim dostupne informacije sa Associated Pressa, Reutersa... Isprintam, uheftam i pobjedonosno otvorim radnju. Dolaze novinari, a ja kao na šalteru u opštini – izvol'te, izvol'te... Poenta je bila skratiti vrijeme čekanja na dokumente. Priznajem, pogrešno poređenje – ovo sa skraćivanjem vremena i nije baš ideal opštinskih službi.

Osim rada sa korisnicima, pokušali smo da se bavimo fizičkom konzervacijom – bezuspješno. Ja, mlad i nadobudan, svjež s fakulteta, odlučim da bi knjige trebalo čuvati na 18 stepeni Celzijusove skale. Podesim ja klimu, sretan što štitim knjige adekvatno, kad izlazi Boro Kontić iz svoje kancelarije i pita što je, zaboga, toliko hladno u biblioteci. Ja spremno, kao iz topa, odgovorim da je to temperatura na kojoj se čuvaju knjige. Kaže Boro: “Druže Saša, mogu li ove poštene knjige biti na malo većoj temperaturi?” Mogu. I tako sa 23 stepena moj projekat ode u zaborav.

Nakon ove faze utemeljenja i održavanja Servisa, biblioteci se pridružuje Dragan Golubović, koji je izvršio potpunu transformaciju biblioteke i uspješno radio na digitalnoj konzervaciji. Sa fizičkog modela, Dragan vodi tranziciju ka hibridnom modelu, izgrađujući elektronske zbirke bosanskohercegovačke periodike. Jedno vrijeme fizički i elektronski model kohabitiraju. Prvobitno nazvan IDOC, sistem je uključivao digitalno rođenu štampu, da bi Dragan postepeno radio i na zaštiti i digitalizaciji stare štampe. Danas je sistem u potpunosti digitaliziran pod novim imenom Infobiro i uključuje tekuću štampu, kao i arhivski digitalni fond koji unazad ide do sredine 19. stoljeća.

Dragan u potpunosti završava transformaciju i otvara sistem za široku javnu upotrebu. Fizička biblioteka prestaje da postoji, a novim servisima i značajnom akumulacijom građe Draganov tadašnji eksperimentalni projekat postaje osnov za izradu standardnog modela. Poslije je na tom modelu i magistrirao, te nastavio sa nesmiljenim širenjem zbirki. Od skromnih početaka sa oko 1.000 knjiga, 50-ak naslova serijskih publikacija i oko 2.000 primjeraka, danas Infobiro pohranjuje preko 1.500.000 objekata u digitalnoj biblioteci. Korisnička populacija više se ne ograničava na novinare, studente žurnalistike i pokojeg zaljubljenika – danas je sistem otvoren za sve građane, radnike i seljake, gdje god bili.

Meni, ipak, malo nedostaje fizička biblioteka. Ona u kojoj smo Dragan i ja sjedili, i kad god bi Der Spiegel pao s police na pod (a padao je često zbog formata i mekih korica) – rekli bismo: “Evo ga, sedam godina nesreće.” Spiegel je padao i padao, nesreću nije donio – zbirke su rasle i došle do tridesetog rođendana. Sretan ti rođendan, Mediacentar!

___