Iako političari nisu umjeli animirati mlade u virtualnoj agori na posljednjim izborima u BiH, politička komunikacija u BiH ušla je u epohuinterneta.

 

Tradicionalni masovni mediji bili su primarni kanali političke komunikacije tokom posljednje predizborne kampanje predsjedničkih kandidata u Bosni i Hercegovini. Ovdašnji politički kandidati uglavnom nisu koristili internet kao moćni alat promicanja političkih ideja i poruka, a posebno nisu koristili mogućnosti internetskih društvenih mreža koje se, naprimjer, procjenjuju ključnim u pobjedi američkog predsjednika Obame.

 

Mladi birači, kao najveća skupina apstinenata na izborima posljednjih godina ujedno su i najveća skupina korisnika internetskih društvenih mreža te, kao takva, idealna za prevagu na izborima. Nevladine organizacije iskoristile su online sferu za poticanje mladih za izlazak na izbore, a spremnost mladih na online političku komunikaciju bila je više no očita.

 

Načini na koji su mladi sudjelovali u raspravama, načini na koji su izražavali svoje političke stavove i davali podršku kandidatima na stranicama društvenih mreža obilježili su novu eru političke komunikacije i mogli su biti ključni u predizbornim kampanjama.
Samo da je bilo nekoga s druge strane.

 

Kraj offline politike i posljednji (mladi) glasač?

 

Politička komunikacija u savremenom svijetu nezamisliva je bez masovnih medija. U demokratskim sistemima masovni mediji djeluju kao prenosioci političkih poruka čiji kreatori potječu van medijskih sistema, ali i poruka koje kreiraju sami novinari (McNair:2003).

 

Ovakva uloga masovnih medija u političkoj komunikaciji svojstvena je tradicionalnim (klasičnim) masovnim medijima, koji djeluju kao institucije s jasno razgraničenim funkcijama, procesima i ulogama u diseminaranju poruka od komunikatora do recipijenta.

 

Pojavom interneta ovakav se poredak iz temelja izmjenio, posebice u načinu komuniciranja i diseminiranja poruka, pa i onih političke naravi. Model komuniciranja „mnogi-ka-mnogima“ omogućio je znatno veći stupanj simetrije u komunikaciji i interakcije između građana, političkih stranaka i organizacija stvarajući pretpostavke ostvarivanja ideala neposredne demokratije i građanskog participiranja.

 

Čini se da nikada u historiju nije postojala ovolika mogućnost pristupa i načina sudjelovanja u javnoj političkoj sferi, a da se te mogućnosti, zapravo, nisu iskoristile. Istraživanja su pokazala da se građani,unatoč spomenutim mogućnostima, osjećaju izolirani i marginalizirani od političkih procesa, a da je povjerenje u političke stranke i njihove lidere sve manje (Coleman, Blumler: 2009).

 

Svoje političko mišljenje građani obično izražavaju tek tokom izbora, a njihovo je apstiniranje sve ćešće, čak i u zemljama sa dugogodišnjom tradicijom demokratskih izbora. Posebno je izraženo u tranzicijskim zajednicama kakva je Bosna i Hercegovina.

 

Broj birača u BiH se godinama smanjuje, te se pred posljednje opće izbore u BiH vodila vrlo značajna kampanja kojoj je cilj bio mobiliziranje glasača za izlazak na izbore.

 

Na šestim općim izborima u Bosni i Hercegovini, koji su održani 3. oktobra 2010. godine,  sudjelovalo je blizu 1,7 miliona birača koji su birali predstavnike za članove Predsjedništva i Parlamentarne skupštine na državnom i entiteskim nivoima.

 

Prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, Predsjedništvo BiH je tripartitno i sastavljeno je od predstavnika etničkih skupina Bošnjaka, Srba i Hrvata, te su pravo kandidiranja za članove Predsjedništva imali samo predstavnici spomenutih konstitutivnih naroda, dok je kategorija „ostalih” imala pravo da bira, ali ne i da bude birana.¹

 

Za članove Predsjedništva kandidiralo se ukupno 19 kandidata: 9 za bošnjačkog, 7 za hrvatskog i 3 za srpskog člana Predsjedništva. Prema zvaničnim rezultatima izbora, najveći broj glasova su osvojili Željko Komšić 60,61% (Socijaldemokratska partija, SDP), Nebojša Radmanović 48,92 % (Savez nezavisnih socijaldemokrata, SNSD) i Bakir Izetbegović 34,86% (Stranka demokratske akcije, SDA), sva trojica iz stranaka koje su također osvojile najveći broj glasova na izborima.

 

Istraživanja² koja su pred izbore provodile različite agencije, vladine i nevladine organizacije, ukazivale su na nezainteresiranost javnosti za izbore i preovladavanje stava da se situacija ne može kvalitativno promijeniti.

 

Posebno su mladi bili skeptični spram izbora. Mladi u Bosni i Hercegovini čine oko 20% ukupnog biračkog tijela i u ukupnim rezultatima izbora mogli su odigrati značajnu ulogu. No, mladi u BiH su i skupina koja najčešće apstinira na na izborima. Na izborima 2006. glasalo je manje od polovice mladih upisanih u biračke spiskove (47%), a prema istraživanjima provedenim prije izbora³ taj procent je u na izborima 2010. trebao biti manji i za 10%. Stoga su Centralna izborna komisija i značajan broj nevladinih organizacija provele kampanje s ciljem animiranja mladih za učešće na izborima.

 

Potencijal mladih dakako da su prepoznale i političke partije i predsjednički kandidati, te su u svojim izbornim kampanjama također pozivali ovu ciljnu skupinu da učestvuju na izborima i glasaju. Međutim, takvi su pozivi uglavnom ostali na deklarativnoj razini, bez osmišljene strategije i konkretnijih aktivnosti.

 

Poruke koje su diseminirane mladima tokom predizbornih kampanja uglavnom su, kao i prethodnih godina, bile strukturirane na fonu povećanja njihovog zapošljavanja, značajnije uključenosti i uloge u društvu, što su mladi, očito, prepoznali kao izborni politički marketing, a ne kao poziv na stvarno participaranje u odlučivanju o sudbini države, tako da su u anketama izjavljivali da neće glasati.

 

Pored toga, kanali posredstvom kojih su političke partije i kandidati komunicirali s mladima uglavnom su se svodili na tradicionalne medije, dok su mogućnosti interneta korištene znatno manje. Posebice su malo iskorištene mogućnosti komuniciranja s mladima putem internetskih društvenih mreža.

 

Američki san: Obamaizacija izbornih kampanja

 

Internetske društvene mreže u biti su socijalni konstrukti koji su determinirani relacijama i interakcijskom dinamikom uvezujući pojedince koji se povezuju po principima relevantnim za tip mreže. One predstavljaju web stranice koje omogućuju sudionicima da  kreiraju javni ili polu-javni profil unutar sistema i da artikuliraju svoj odnos prema drugim korisnicima na način koji je vidljiv svima koji mogu pristupiti profilu (Boyd:2006). Bitno svojstvo mreža također je mogućnost dijeljenja sadržaja koji se objavljuju, te mogućnost komentarisanja takvih sadržaja.

 

Društvene mreže (kao i niz drugih internet mogućnosti) na veoma efektan način koristio je Barak Obama u svojoj predsjedničkoj kampanji. Prema pojedinim teoretičarima (Solop, Baumgartner, Morris, Powell:2010), predsjednik Obama izbornu utrku dobio je upravo zahvaljujući podršci mladih animiranih putem interneta, a internetske društvene mreže općenito su promjenile sliku predsjedničkih izbora u SAD-u na najmanje tri načina:

 

(1) Predsjednik Obama uspio je putem interneta prikupiti 400 miliona dolara od milion i po donatora koji su donirali od 5 do 100 dolara.

 

(2) Mreže su omogućile direktnu komunikaciju s kandidatima i razmjenu nefiltriranih informacija, što putem tradicionalnih medija nije bilo moguće.

 

(3) Mreže su čak ocjenjene efektnijim od tradicionalnog oglašavanja budući da su mlađi glasači radije upoznavali kandidate putem interneta nego putem oglašavanja u tradicionalnim medijima (Kelly:2006).

 

Broj prijavljenih na društvene mreže svakodnevno raste - ne samo u razvijenim zemljama, već i u nerazvijenim i u zemljama u razvoju. Prema istraživanjima GfK iz 2010. godine, gotovo 1,5 miliona građana BiH koristilo je internet, što je više od 37% ukupnog broja stanovnika⁴. U ovom procentu najznačajniji su korisnici mladi, a isto je istraživanje pokazalo da čak 75% mlađih od 25 godina koristi internet. Druga velika skupina korisnika je populacija između 25-34 godine⁵.  Ova kategorija korisnika društvenih mreža zapravo su ciljna skupina mladih od kojih više od polovine ne izlazi na izbore, pa ni kada je riječ o biranju predsjednika (množina) države.

 

Prosto je neshvatljivo izgledalo da predsjednički kandidati nisu mogli prepoznati ovaj potencijal i iskoristi ovaj dio virtualne javne sfere za vlastitu promidžbu i utjecaj. Analiza⁶  načina korištenja društvenih mreža u svrhu kampanje pred opće izbore pokazala je da predsjednički kandidati jesu prepoznali ovaj kanal, ali ne i način komuniciranja sa mladim (potencijalnim) sljedbenicima i glasačima.

 

U periodu predizborne kampanje više od dvije trećine predsjedničkih kandidata⁷ imalo je otvorene stranice na nekoj od društvenih mreža. Većina je imala profile (ili grupe) na Facebook-u, a od njih su petorica imali dodatne profile na Twitteru⁸. Pretraživanje po ključnoj riječi imena kandidata rezultiralo je prosjekom od 4 rezultata po kandidatu, bilo da je riječ o profilima, grupama ili stranicama. Najveći broj rezultata pretraživanja, čak 39, imao je kandidat Željko Komšić⁹, koji je osvojio apsolutno najveći broj glasova na izborima (60,21% ukupnih glasova).

 

Ovakvi rezultati pretraživanja unosili su konfuziju u odabir stranica na kojoj se mogla pratiti aktivnost kandidata. Pored toga, veliki broj rezultata pretraživanja stvarao je dilemu o tome da li je stranicu usitinu kreirao kandidat (ili članovi njegovog izbornog štaba ili eventualno članovi obitelji), da li su to radili simpatizeri kandidata ili su ovakve stranice otvarali anonimni korisnici. Ova se pretpostavka nije mogla direktno dokazati, ali su način korištenja profila i eventualna interakcija s korisnicima mreže upućivali na to da su ove stranice otvarali i održavali članovi obitelji kandidata ili njihovih izbornih štabova.

 

Najveći broj sljedbenika jedne stranice imao je predsjednički kandidat s najvećim brojem glasova na izborima (Željko Komšić), koji je imao više od 20.000 fanova i prijatelja (samo na jednoj stranici ovaj je kandidat imao 16.000 fanova). Slijedeći predsjednički kandidat po broju sljedbenika bio je Fahrudin Radončič sa više od 15.000 fanova i prijatelja. Najmanje sljedbenika imao je jedan nezavisni kandidat, svega tri. Broj sljedbenika na društvenim mrežama je važan indikator koji je upućivao na popularnost kandidata i zainteresiranost korisnika mreže za komunikaciju.

 

Ta se zainteresiranost očitovala u slanju postova, komentara, odobravanjima (lajkanjem) i dijeljenjem medijskih i drugih sadržaja među članovima grupe. U periodu izborne kampanje najčešća aktivnost na profilima ili stranicama kandidata odnosila se na sklapanje prijateljstava, a slijedili su ih postovi prijatelja ili fanova. Komentari i lajkovi na postove bili su slijedeća najčešća aktivnost, ali su na većini stranica postove, komentare ili lajkove postavljale iste osobe. Postavljanje fotografija, tagovanje kandidata na fotografijama, te postavljanje video klipova i linkova nije iznosilo ni šestinu ukupnih aktivnosti, a ono što je gotovo upotpunosti izostalo jest direktna komunikacija kandidata sa prijateljima na profililima ili sa fanovima na stranicama. Čak ni administratori stranica (gdje su bili naznačeni) nisu pokušavali uspostaviti komunikaciju i ispitati stavove, navike i osobine prijatelja ili fanova koje su postavljale postove, linkove, fotografije, komentare itd. Od pokušaja fundraisinga putem društvenih mreža nije bilo ni naznaka.

 

Kratka anketa¹⁰ provedena među korisnicima društvenih mreža koji su bili aktivni na predsjedničkim stranicama tokom predizborne kampanje pokazala je da mladi nisu bili zadovoljni načinom i oblicima komuniciranja s kandidatima putem društvenih mreža. Mladi su aktivnosti predsjedničkih kandidata prepoznali kao površne i kao takve one nisu utjecale na njihov politički izbor, niti su bile presudne za njihovo učešće na izborima.

 

Međutim, mladi su ocijenili ovakav način političke komunikacije kao efektnu mogućnost animiranja za participiranje u političkoj sferi općenito, koju domaći predsjednički kandidati nisu umjeli iskoristiti. Offline politika očito je rezultirala kandidatima koji nisu umjeli animirati mlade u virtualnoj agori.

 

No, bez obzira na sve navedene nedostatke komuniciranja predsjedničkih kandidata putem internetskih društvenih mreža, može se konstatirati da je politička komunikacija u BiH ušla u jednu novu epohu (pa makar jednostrano) i da će društvene mreže kao efikasan način posredovanja ideja i prikupljanja podataka biti budućnost izbornog političkog marketinga.

 

Korištenje internetskih društvenih mreža ne predstavlja pasivnu distribuciju informacija o kandidatu, već moćni alat interkacije s potencijalnim biračkim tijelom. On može služiti i kao ozbiljan korektor u samom načinu komuniciranja i cjelokupnim političkim aktivnostima, što uključuje i sam odabir kandidata. Ko prije shvati, šanse će mu biti veće. Zaista je teško i pomisliti kako bi kandidati u budućnosti mogli ignorisati potencijal  kampanja posredovanih internetskim društvenim mrežama (Baumgartner, Morris: 2006).

 

 

Literatura:

 

Bennet, W. L. (2003). Communicating Global Activism: Strengths and Vulnerabilities of Networked Politics. Information, Communication & Society, 6(2), 143-168.

 

Baumgartner, J. And Morris, S.(2006):The Daily Show Effect, Candidate Evaluations,
Efficacy, and American Youth. American Politics Research, Volume 34, No. 3
341-367, Sage Publications.

 

Bimber, B., & Davis, R. (2003). Campaigning online: The Internet in U.S. elections. New York: Oxford University Press.

 

Chadwick, A. (2006). Internet Politics: States, Citizens and New Communication Technologies. New York: Oxford University Press.

 

John Allen Hendricks and Robert E. Denton, jr, eds. (2010). Communicator-in-chief: How Barack Obama Used New Media Technology to Win the White House. Frowman & Littlefield publishers, inc., Plymouth PL6 7PY, United Kingdom.

 

Kelly, R. (2006, August 7). Politicians are the new generation of MySpace invaders. CQ Weekly Report.

 

McNair, B. (2003). An Introduction to Political Communication. N.J.:Routledge

 

Putnam, R. D. (2000). Bowling Alone: The Collapse and Revival of American Community. New York: Simon and Schuster.

 

Wellman, B. (1997). An Electronic Group is Virtually a Social Network. In S. Kiesler, (Ed.), Culture of the Internet (pp. 179-205). N.J.: Lawrence Erlbaum.

 

GfK. Internet društvene mreže. (pristup ostvaren 17.4.2011).

 

GfK. Internet društvene mreže. (pristup ostvaren 20.11.2010).

 

Felić. E. J. (2010). Stranke propustile priliku ‘vrbovati’ mlade birače. Lider. (pristup ostvaren 02.11.2010.)

 

Populari.org. (2010). Prvi vam je put? - Koliko su političke partije pristupačne onima koji po prvi put izlaze na izbore? (Discussion paper). (pristup ostvaren 20.11.2010.)

 

Izbori 2010. (2010.) Potvrđeni rezultati općih izbora 2010. (pristup ostvaren 20.11.2010.)

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

¹ „Sudu u Strasborugu tužbu su podnijela dvojica državljana BiH, Jakob Finci židovske, te Dervo Sejdić, romske nacionalnosti, jer se kao pripadnici manjine ne mogu kandidirati na izborima. Kao razlog neprihvaćanja njihove kandidature navedene su postojeće odredbe ustava i izbornog zakona BiH koje definiraju da za člana predsjedništva BiH mogu biti birani isključivo pripadnici triju konstitutivnih naroda, a slična odredba odnosi se i na Dom naroda parlamenta BiH u koji se bira isključivo po pet Hrvata, Srba i Bošnjaka. Finci i Sejdić podnijeli su tužbu Europskom sudu za ljudska prava prije četiri godine uz obrazloženje kako ih postojeće ustavne odredbe i izborna pravila u BiH diskriminiraju na temelju njihove etničke pripadnosti jer pripadaju židovskoj odnosno romskoj naciji.“ http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/48661/Europski-sud-BiH-diskriminira..., pristup ostvaren 20.10.2010.

² OSCE; Centar civilnih inicijativa; GTZ.

³ http://www.reci.ba/BiH_press_o_EU/euroblic/Default.aspx?id=9726&template_id=60&pageIndex=1

⁴ “Demografske karakteristike korisnika Facebook-a nam govore da relativnu većinu čine osobe ženskog spola (55% naspram 45%). Svakako je interesantan i podatak da čak 48% njegovih korisnika u BiH su studenti i srednjoškolci, odnosno da je prevladavajuća dobna skupina među korisnicima ona u dobi od 15 do 24 godine, koji čine gotovo 60% svih korisnika ovoga servisa u BiH.”
www.gfk.ba/.../gfk_bh_-_09-2009_internet_drustvene_mreze.pdf , pristup ostvaren 20.11.2010.

 

⁵ Korisnici interneta bili su veoma aktivni u periodu istraživanja (napr. 70 % koristilo je e-mail svaki dana a čak 96% svake sedmice). Dvije trećine  korisnika interneta posjećivalo je  svakodnevno različite portale a skoro polovin svih korisnika interneta u BiH imala je profil na Facebooku a znatno rjeđe na drugim društvenim mrežama – na Twitteru tek 5%, My Space 1% dok su ostale društvene mreže bile zastupljene u statistički neznačajnom postotku. 
www.gfk.ba/.../gfk_bh_-_09-2009_internet_drustvene_mreze.pdf , pristup ostvaren 20.11.2010.

⁶ Autorica teksta je obavila ovo istraživanje u periodu oktobar - novembar 2010. godine kao dio izlaganja za znanstveni skup 6th Dubrovnik Media Days: New Technologies, Internet And Communication, održanog 18-20.11.2010.  Analizirane su lične stranice predsjedničkih kandidata na društvenim mrežama u vrijeme predizborne kampanje, te stavovi mladih spram ovakvog načina komunikacije. Varijable koje su testirane pri analizi načina korištenja društvenih mreža odnosile su se na mogućnost i rezultate  pretraživanja, vrstu stranice, broj sljedbenika (prijatelja ili simpatizera), sadržaj stranica, interakciju sa sljedbenicima (prijateljima, članovima grupe ili simpatizerima). Također je provedeno ispitivanje stavova  među 112 korisnika  društvene mreže Facebook  starosti od 18 do 25 godina. Anketa  je sadržavala pitanja u vezi sa učešćem mladih na izborima i utjecajem društvenih mreža na njihov izbor.

⁷ Na općim izborima održanim 3. oktobra 2010. godine natjecalo se 19 predsjedničkih kandidata:  14 kandidata  političkih stranaka i pet neovisnih.

⁸ Aktivnosti kandidata na Twitteru bile su više nego simbolične (ukupno 3 tweeta za 4 kandidata, izuzev jednog kandidata koji je imao 223 tweeta preko Facebooka), tako da se analiza faktički svela na analizu načina korištenja Facebook-a tokom predizborne kampanje.

⁹ Željko Komšić, nakon britanskog ambasadora u BiH Matthewa Rycrofta i Ibrahima Spahića, bio je  treća je javna osoba u BiH koja je otvorila blog još 2008. godine.

¹⁰ Anketu je uradila autorica teksta kao dio istraživanja za izlaganje na znanstvenom skupu 6th Dubrovnik Media Days, New Technologies, Internet And Communication, održanog 18-20.11.2010. U anketi je učestvovalo 112 korisnika društvene mreže Facebook. Zanimljivo je da je odgovore na postavljena pitanja 85% anketiranih dostavilo u roku od 24 sata, a ostatak u naredna tri dana, što upućuje na dvije stvari: da su korisnici društvenih mreža uglavnom online i da su spremni na komunikaciju i razmjenu mišljenja.