Kada je u online mediju kvota jednog urednika 25 članaka na sat, a redaktori su ugrožena vrsta – šta je danas sa starom dobrom provjerom činjenica?

Šta nam danas znači redaktura?

Nekada smo je uzimali zdravo za gotovo – kao i pisanje i prelom – i smatrali je naprosto dijelom novinarskog procesa. Znate već da smo redaktore u najmanju ruku vidjeli kao drugi par očiju koji pregleda svaku priču spremanu za objavljivanje.

Tokom posljednje decenije poprilično se žustro raspravljalo unutar struke o redakturi, njenoj ulozi i sve manjoj primjeni. Imao sam nedavno par iskustava sa „uređivanjem“ koja su me navela da preispitam svoje stavove o uređivanju, njegovoj vrijednosti i koristima koje donosi novinarima.

Prošle sedmice sam primio tri poziva od osoba zaduženih za provjeravanje činjenica, koje sam inače smatrao ugroženom vrstom. Dva poziva su došla od ljudi u časopisima koji su provjeravali moje osnovne podatke – ime, poslove koje radim i izjave koje sam dao njihovim novinarima u intervjuima za priče. Treći poziv je došao iz naučnog časopisa jednog univerziteta za koji sam napisao članak; u tom slučaju, provjera činjenica je bila upravo to što joj ime kaže – postavljanje pitanja o izvorima mojih činjeničnih tvrdnji.

To je bio dašak nekadašnje prakse, očuvane samo u nekim časopisima i akademskom svijetu.

A onda sam razgovarao i sa izvršnim direktorom Associated Content-a Patrickom Keaneom o njegovom sajtu koji otkupljuje sadržaj od pojedinaca koji žele da pišu. I pored toga što je sajt Demand Media imao veću medijsku pažnju, Associated je ipak gurao naprijed. U bazi sadržaja ima 2,1 milion priča koje je napisalo više od 375.000 autora kojima se plaća između 5 i 30 dolara po članku. Još je impresivniji podatak da ovaj sajt dnevno objavi 2.000 priča, kako kaže Kean.

Da naglasimo, sadržaj koji Associated Content objavljuje nisu vijesti, već informativni članci na različite teme napisani konverzacijskim stilom (engl. newsy). Keane vjeruje da ovaj tip sadržaja, ako je na evergrin teme, a one pokrivaju baš sve – od ekoloških i zdravstvenih tema, preko beba i tuta, do TV kupovine, značajno povećava anuitet ove firme i čini njegov „dugi rep“ isplativim na duge staze. Oni koji se ozbiljno bave vestima ovaj sadržaj bi nazvali „feature“ člancima.

Pitao sam Keanea koliko je urednika zaposleno u Associated-u. Odgovor je glasio: 15. Dakle, 15 zaposlenih radi puno radno vrijeme tokom cijele sedmice. Kada se izračuna, vidimo da nekih 15.000 članaka sedmično uređuje 15 ljudi. To je 1.000 članaka na jednog urednika sedmično, ili 25 članaka na sat. Taj broj daleko prevazilazi brojeve na koje smo navikli u tradicionalnom svijetu novinarstva.

Keane je odmah primijetio čuđenje u mom glasu, te mi je brzo objasnio i da urednici u  Associated-u imaju zadatak da ˝provjere da li je naslov tačan, da li je priča smislena, te da je slučajno nije napisao neki bot na Filipinima˝, kaže Keane.

Tu se redaktura sreće sa Captchom, tim predivnim sistemom koji nas tu i tamo tokom raznih aktivnosti koje obavljamo na webu natera da ukucamo par reči da bismo potvrdili da smo ljudi a ne mašine. Naravno, to što se radi u Associated-u nije tradicionalna redaktura, što će prvi Keane sam potvrditi. To je kontrola protiv botova, a smijem se kladiti da se o njoj još uvijek ne uči na katedrama za novinarstvo na američkim univerzitetima.

Ovaj značajan rascjep u uređivanju sadržaja ne iznenađuje baš previše; on se značajno povećao tokom protekle decenije, a zahvaljujući blogovima, svi smo postali urednici vlastitih tekstova i naučili nove i ne baš lake konvencije. Istina je da smo puno toga dobili zahvaljujući besplatnom i lakom pisanju i objavljivanju na webu. Međutim, jasno je da smo time nešto i izgubili, jer je naći (i platiti) drugi par inteligentnih očiju sada već luksuz.

Zato se pitam koja je tačno vrijednost dobrog uređivanja. Koja je medijska ekonomija uređivanja, šta je to što dobijamo?

Čitaoci misle da se nekim medijima može više vjerovati nego drugima. Mnoge nedavne ankete su pokazale da se nacionalni brendovi kao što su CNN, Fox News, AP, kao i neki drugi, kotiraju kao najpouzdaniji. Moguće je da čitaoci imaju osjećaj da se tu nekako vodi računa o napisanom i izgovorenom, da postoji nekakva kontrola, provjera, kao i uređivački proces. To je moje mišljenje, ali nemamo podatke kojima bismo ovo potvrdili. Da li su veći, obično bolje uređivani medijski brendovi nagrađeni i većim brojem posjeta?

Mislim da postoji nešto čime brendovi kod kojih postoji kvalitetno uređivanje sadržaja, bilo da su veliki ili mali, novi ili stari, mogu poboljšati šanse da će im se vrijeme uloženo u uređivanje vratiti prihodom od reklama i možda, kako već ovi modeli funkcionišu, prilivom čitalaca.

To nešto je obelodanjivanje sopstvenog profesionalizma, upadljivo i uporno, a opet diskretno.

Mediji koji prvenstveno objavljuju vijesti, kao što su˝Times˝ i ˝Post˝, bilo da su nacionalni ili lokalni, mogli bi na sličnim mjestima na svojim sajtovima staviti objašnjenja (ili linkove na njih) svojih principa kojima se vode u proizvodnji vijesti. To može biti u bilo kojoj formi, od manifesta do izjave, a svaka online publikacija može ih formulisati kako želi. Međutim, kada bismo se mogli dogovoriti o nekakvom standardu što se tiče mjesta objavljivanja ovih informacija, čitaoci bi vremenom mogli naučiti kako da kritički ocjenjuju digitalne izvore informacija, a škole bi mogle početi podučavati o tome.

U takvoj jednoj izjavi bilo bi dobro navesti ko snosi troškove za proizvedeni sadržaj, kojih se principa tipa pravednosti i sukoba interesa sajt pridržava (ili ne pridržava), kao i kojih bitnih praksi (kao što je uređivanje sadržaja).

Tačno je da poneki sajtovi već imaju takve izjave, međutim nema nikakve doslednosti među njima u pogledu mjesta njihovog objavljivanja. Da biste ih pronašli i eventualno uporedili potrebna vam je sreća. Linkovi ˝O nama˝, koji su sada već standard, bi mogli sadržavati jedno takvo objašnjenje, ali to obično nije slučaj.

Da li će se takvim isticanjem principa dočarati nešto od vrijednosti koju donosi uređivanje, brižan rad na objavljivanju sadržaja, i broj osoblja angažovanog na tom poslu? Teško je reći i teško je izmjeriti – ali imam utisak da ćemo se, ako ne napravimo takav korak, ubrzo naći u svijetu gdje samo jedan par očiju odlučuje o tome šta će se i kako objaviti.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Tekst je preuzet, preveden i objavljen na MC Online uz odobrenje bloga Nieman Journalism Lab gdje je objavljen 13.05.2010. pod naslovom The Newsonomics of Copyediting Value.

Svako dalje korištenje i distribucija ovog teksta podliježe uvjetima korištenja sadržaja Nieman Journalism Lab-a koji su u cjelosti dostupni na sajtu www.niemanlab.org.

Oprema teksta: redakcija MC Online.