Tekst nudi pregled savremenih teorijskih rasprava o konvergenciji, te analizira njenu konkretnu praksu u internetskim izdanjima ljubljanskog Dela, zagrebačkog Vjesnika i beogradske Politike.

U posljednjoj deceniji, u središtu rasprave u novinarskim studijama našle su se strukturne i organizacijske promjene novinarskih uredništava kao i transformacije novinarskog posla i uređivačke kulture. U tom kontekstu, konvergenciju uglavnom možemo označiti kao prostornu, tehnološku i procesnu integraciju, ranije odvojenih časopisnih, radijskih, televizijskih i/ili internet odjeljenja. Takve promjene, kako u američkim tako i u evropskim medijskim kućama, neki razumiju kao reakciju na neizvjesne situacije na medijskim tržištima u svijetu i kontinuiran razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija (vidi: Pavlik 2000; Klinenberg 2005; Deuze 2007).

U globalnoj medijskoj konstelaciji, izgleda da pitanja novinarskog posla i prakse novinara tek sada ulaze u najturbulentniji period (vidi: Deuze i Majoribanks 2009). Kriza novinarstva kao djelatnosti, profesije i institucije, koja proizilazi iz podređenosti političkom i ekonomskom sistemu (Hardt 1996; Splichal 2005; Deuze 2007; Dahlgren 2009), trenutno se zapravo prepliće sa globalnom finansijskom i ekonomskom krizom, koja sa druge strane produbljuje neizvjesnost na nacionalnim i međunarodnim medijskim tržištima i posljedično utiče na institucionalizovane novinarske prakse (Preston 2009; Gitlin 2009; Tunney i Monaghan 2010).

Uprkos brojnim pokazateljima da se globalna medijska scena usmjerava prema jedinstvenom «liberalnom« modelu novinarstva koji funkcioniše pod uticajem tržišne logike, ipak možemo reći da u savremenoj medijskoj praksi još uvijek prepoznajemo raznolikost lokalnih tradicija i procesa– posebno u vremenu, kako ukazuje Hallin (2009, 332–334), kada »liberalni medijski sistem kao takav ulazi u period krize i transformacije.«

Najnovija svjetska istraživanja pokazuju da su novinari zabrinuti razvojem novinarske produkcije i neizvjesnih uslova za rad u novinarstvu. U Interntional Federation of Journalists (2006) su tako ustanovili da je socijalni status novinara i ostalog kadra u novinarstvu zabrinjavajući, pošto nalogodavci neprestano mijenjaju svoje zahtjeve. Kao posljedica racionilazicije produkcije je broj »atipičnih medijskih radnika« u porastu. Studija Project for Excellence in Journalism (2008; 2009) dalje otkriva da među američkim novinarima vlada skepticizam, kada su u pitanju strukturne i organizacijske transformacije uredništva. Povezuju ih sa podizanjem novinarske produktivnosti i racionalizacije uredničkog djelovanja - ali i sa otpuštanjima; ujedno većina anketiranih novinara tvrdi da novinarstvo ide »u pogrešnom smjeru«.

U izvještaju Innovations in Newspapers (Erbsen i drugi 2008) zaključuju kako je moguće sa strukturnim i organizacijskim promjenama uredništva steći produktivniju i multitalentovanu novinarsku radnu snagu, samo ako se prevaziđe »buntovništvo« protiv promjena »načina razmišljanja« u uredništvu. Spomenuta istraživanja otkrivaju da strukturna i organizacijska integracija uredništva postaje globalna pojava, mada ne nude kontekstualizaciju procesa konvergencije i zanemaruju tradicionalne razlike među novinarskim radnim sredinama u anglosaksonskom novinarstvu i onome u kontinentalnoj Evropi, kao i u državama koje su nastale na teritoriji nekadašnje Jugoslavije.

Cilj ovog članka je ponuditi kratku sintezu savremenih rasprava o konvergenciji u novinarskim studijama te uz pomoć intervjua sa urednicima internetskih izdanja ljubljanskog Dela, zagrebačkog Vjesnika i beogradske Politike - novinskih kuća koje posluju u različitim društvenim kontekstima, ali imaju sličnu istorijsku ulogu na nacionalnim medijskim scenama i u novinarskim tradicijama - odgovoriti na sljedeća istraživačka pitanja: (1) Da li je proces novinarske konvergencije dio planiranog razvoja novinarske produkcije u tim časopisnim kućama? (2) Kako organizacija novinarske produkcije za štampu i internet utiče na status internetskih odjeljenja u Delu, Vjesniku i Politici, ali i na prakse njihovih novinarskih radnika?

Novinarsko uredništvo: tradicije i tranzicije

Novinarska uredništva su se u posljednjem vijeku razvila u birokratski uređene radne sredine sa tradicionalnom linearnom hijerarhijom i jasnom podjelom posla i odgovornosti s namjenom standardizacije novinarskog produkcijskog procesa, homogenizacije pojedinačnih novinarskih publikacija i očuvanja nadzora novinarskog posla u promjenljivom političkom, ekonomskom i kulturnom kontekstu. Hardt (1990, 1996) je na primjer istorijskim uvidom ustanovio da opada suverenost novinara kao intelektualnog radnika što je rezultat umrežavanja njegovog posla u institucionalizovanu okolinu koja diktira standardizaciju svih faza novinarskog posla. Tehnološki, istorijski i društveni faktori suštinski doprinose oblikovanju i očuvanju tradicionalnih strukturnih odnosa, organizacijskih procesa i logističkih mogućnosti. Međutim, uprkos organizacijskim i strukturnim tradicijama novinarsko uredništvo kao prostor koji se stalno mijenja, u prvom redu oblikovan je odnosom između novinarskog posla i tehnologije, kao i najčešće, konfliktnim odnosom između novinarskih i tržišnih normi (vidi: McManus 1994; Deuze 2007).

Esser (1998) u svom međunarodnom istraživanju prepoznaje anglosaksonsku i kontinentalno- evropsku tradiciju organizovanja i strukturiranja uredništava. Časopisne kuće u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Američkim Državama istorijski imaju, prije svega centralizovana uredništva sa visokim stepenom uredničkog nadzora i podjelom posla, što po Esseru donosi efikasniju novinarsku produkciju u vremenskim stiskama. Časopisne kuće u kontinentalnoj Evropi- kao i na području nekadašnje Jugoslavije- istorijski decentralizuju novinarsku radnu sredinu: jedan centralni prostor i odvojene kancelarije, koje više manje samostalno pripremaju novinarske sadržaje. Decentralizovano uredništvo ima obično slabiji urednički nadzor i podjelu posla i posljedično, ustanovio je Esser, manju elastičnost u situacijama kada treba hitno odreagovati.

Medijske kuće u kontekstu digitalizacije novinarske produkcije i neizvjesnosti na medijskim tržištima teže ka, inače suprostavljenim ciljevima, to jest ka podizanju novinarskog kvaliteta i ujedno racionalizaciji novinarske produkcije

U posljednjoj deceniji granice između anglosaksonskih tradicija organizovanja i strukturiranja uredništava i ostalog dijela Evrope su se izgubile. Naime, nastaju nova uredništva, u kojima integriraju tehnologiju, osoblje i prostor tradicionalno odvojenih časopisnih, radijskih, televizijskih i internetskih novinarskih ekipa. Te nove radne sredine, u zavisnosti od autora različito se i imenuju.« Udruženo uredništvo«(Pavlik 2000), »multimedijsko uredništvo« (Deuze 2007), »integrirano uredništvo« (Avilés in Carvajal 2008) ili »konvergirano uredništvo« (Friend in Singer 2007). Mada su te transformacije različite u pojedinim medijskim organizacijama (Deuze 2004), presjek literature otkriva zajednički okvir forsiranja konvergencije u novinarstvu u svijetu: medijske kuće u kontekstu digitalizacije novinarske produkcije i neizvjesnosti na medijskim tržištima teže ka, inače suprostavljenim ciljevima, to jest ka podizanju novinarskog kvaliteta i ujedno racionalizaciji novinarske produkcije (Singer 2004; Klinenberg 2005; Quinn 2005).

Razmatranje o konvergenciji u novinarstvu

U novinarskim studijama konvergenciju primarno povezuju sa integracijom uredništava, prestruktuiranjem i reorganizacijom novinarske radne sredine kao i transformacijama novinarskog posla za različite medijske formate (Singer 2004; Deuze 2004; 2005; Avilés in Carvajal 2008). Pregled literature otkriva da postoje dva različita pristupa konvergenciji u novinarstvu: linearni i nelinearni.

Autori koji gaje linearni pristup, konvergenicju razumiju kao kontinuitet, te prepoznaju »stepene«, »nivoe« i »korake« koji individualno uključuju niz procesnih promjena, tako da medijske organizacije prije ili kasnije dostižu konačni stepen konvergencije- integrirano uredništvo (Giner 2001; Zollman 2001; Stone i Bierhoff 2001). Deuze (2004) npr. kritikuje linearne pristupe, obrazlažući da poređenje sa kontinuitetom isključuje mogućnost da proces konvergencije može biti i neuspješan, ili da na neke djelove medijske organizacije uopšte ne utiče. Deuze takođe tvrdi da se kroz linearni pristup konvergencija naivno razumije kao neizbježna, te da se na taj način podrazumijeva koncenzus među poslovnim vođstvom medija, uredničkim ekipama, novinarima i drugim zaposlenim u uredništvima.

U nelinearnom pristupu konvergencija je shvaćena kao otvoren proces koji djeluje na različitim nivoima unutar medijske organizacije i medijskih aktera, kao što su članovi uprave, urednici, novinari i drugi zaposleni. Sve to donosi različite posljedice (Deuze 2004; Singer 2004; Deuze 2005; Avilés i Carvajal 2008). Presjek teoretskih razmatranja i empirijskih istraživanja otkriva da konvergencija pobija neke tradicionalne vidike novinarskog posla sve u želji podizanja produktivnosti, učinkovitosti i zarade. To se u konvergenciji odražava preko tri nivoa: prvo, multitalentovanost novinara u fazama prikupljanja, selekcije i prilagođavanja informacija za različite medijske platforme istovremeno; drugo, ubrzanje novinarskog produkcijskog procesa i skraćivanje rokova slanja u skoro cjelodnevnom produkcijskom ciklusu; treće, mijenjanje rutine i praksi unutar časopisne, radijske, televizijske i internetske novinarske kulture.

U ovom članku konvergenciju razumijemo kao kompleksan i heterogeni proces koji izražava interakciju između tehnologije i novinarstva, te stremljenje ka specifičnim ciljevima u određenom političkom, ekonomskom i kulturnom kontekstu. Tako ćemo se zapravo, preko analize Dela, Vjesnika i Politike, baviti perspektivom konvergencije u novinarstvu internetskih odjela i posljedicama za svakodnevne prakse novinarskih radnika u tim medijskim organizacijama.

Politika, Vjesnik i Delo: Različiti stepeni konvergencije

Novinarstvo na području nekadašnje Jugoslavije, u našem primjeru, u Sloveniji, u Hrvatskoj i u Srbiji suočava se sa savremenim promjenama koncepata rada, tehnologije i identiteta te ulazi u nemiran odnos između države, civilnog društva i medija. Taj odnos je još uvijek oblikovan dubokim društvenim transformacijama nakon pada socijalizma prije dvije decenije, kada je počeo proces uspostavljanja zapadnog tipa demokratije i tržišne ekonomije (vidi: Splichal 1992). U vremenu različitih, a sve do kraja devedesetih godina prošlog vijeka, teško predvidljivih političkih ekonomskih i kulturnih procesa na području nekadašnje Jugoslavije, normativni temelj novinarske djelatnosti i uloga novinara u javnoj sferi se promijenila, poremetili su se odnosi moći u medijskoj sredini, isto tako redefiniralo se i medijsko tržište, što je u sve više individualiziranim i fleksibilnijim uslovima rada posljedično uticalo na novinarski posao i prakse novinara. Mediji u Sloveniji, u Hrvatskoj i u Srbiji od tada ne kreiraju osjećaj pouzdanosti, ulaskom inostranog kapitala ne daju nikakve razvojne garancije, te se čine nesposobnima za moguće naredne promjene u novinarstvu, što je evidentno, npr. u procesima prelaska institucionalnog novinarstva na internet (vidi: Vobič i Milosavljevič 2009; Radojković 2009; Plenković i Kučiš 2009).

U ovom članku konvergenciju razumijemo kao kompleksan i heterogeni proces koji izražava interakciju između tehnologije i novinarstva, te stremljenje ka specifičnim ciljevima u određenom političkom, ekonomskom i kulturnom kontekstu. Tako ćemo se preko analize Dela, Vjesnika i Politike, baviti perspektivom konvergencije u novinarstvu i posljedicama za svakodnevne prakse novinarskih radnika u tim medijskim organizacijama.

Kada je medijska industrija počela intenzivnije uključivati moderne informacijske i komunikacijske tehnologije u novinarske procese, posao novinara u štampi, na radiju i televiziji se drastično mijenjao. Poslovne vrijednosti produktivnosti, efektivnosti i profita su se još više ugnijezdile u novinarskoj produkciji, dok su se neke centralne vrijednosti tradicionalnog novinarstva kao što su originalnost, odgovornost i autonomija počele gubiti (Singer 2007; Deuze i Majoribanks 2009; Dahlgren 2009). Takvi primjeri transformisanja novinarskog posla, koji su u različitim državama posebno izraženi u internetskim odjeljenjima tradicionalnih medija, dodatno narušavaju kredibilitet tradicionalnog novinarstva u javnoj sferi (Gitlin 2009), među novinarskim radnicima produbljuju zbrku u prepoznavanju društvenih funkcija novinarstva (Project for Excellence in Journalism 2009) i učvršćuju dilemu o temeljnoj ulozi novinarstva u društvu, koja je, kako piše Dahlgren (2009, 150), »povezivanje građana sa političkim životom«.

Pri tome valja naglasiti da pri proučavanju novinarske produkcije u nekadašnjoj Jugoslaviji treba uzeti u obzir razlike u društvenim kontekstima i procesima, u kojima mediji djeluju, mada im je zajedničko to da su prije dvije decenije  »stari novinari«, koji su prakticirali advokatsko novinarstvo marksističko-lenjinističke tradicije, u stvari preko noći preobrazili u »nove« koji slijede principe mediativnog novinarstva značajnog za zapadne tipove demokratije i »liberalni« model novinarstva (Splichal 1992; Vobič 2009a). Tako ćemo u okviru heterogenog razvoja medijske sredine analizirati i različitu organizovanost novinarske produkcije u  Politici, Vjesniku i Delu, koji su važili za privilegovane aktere u časopisnoj sferi u nekadašnjoj socijalističkoj državi, dok se danas u novim odnosima moći na redefinisanim i promjenljivim medijskim tržištima bore za štampane tiraže i internetsku posjećenost. Na osnovu intervjua sa urednicima internetskih publikacija u tim medijskim kućama možemo da ustanovimo da se u sve tri medijske sredine trude konvergirati produkciju časopisnih i internetskih novinarskih odjela, mada različito prisupaju prostornoj, tehnološkoj i procesnoj integraciji. U Politici imaju decentralizovanu novinarsku radnu sredinu, u Vjesniku imaju centralizovanu organizaciju novinarske produkcije, dok su u Delu su prešli na integrirano multimedijsko uredništvo.

U beogradskoj časopisnoj kući Politika, koja ima više od stotinu godina dugu tradiciju izlaženja dnevne periodike, vlada decentralizovana organizacija novinarske produkcije. «Imamo jedan centralni desk i fizički odvojene redakcije. Internetski tim je takođe odvojen od drugih,« kaže Tatjana Petrović (2010), odgovorna urednica Politika.rs. Njihov sajt po posjećenosti prevazilazi druge portale poput na primjer B92.net, Blic.rs i Rts.rs (pogledaj Alexa.com). U Politici koja je, »podržavanjem Miloševićevog režima izgubila svoj ugled« kako tvrdi Radojković (2009, 607) i čiji je tiraž od 1990. do danas pao sa 250 hiljada na manje od 80 hiljade (Radojković 2009, 607), imaju manje elastične radne procese u vremenskoj stisci, a saradnja različitih sektora i redakcija se zbog raspršenosti uredničke moći i prostorne odvojnosti, teže usklađuje. Slično je ustanovila Petrovićeva koja kaže da bi u Politici koja je u većinskom vlasništvu njemačkog medijskog giganta WAZ i u kojoj je država sačuvala važan vlasnički dio, cjelovita konvergencija novinarske produkcije bila dobrodošla: »Mislim da je to neophodno, ali samo ako u medijskoj kući postoji svest o važnosti tog procesa i rada. Naše iskustvo pokazuje da mi iz internet izdanja moramo da iniciramo saradnju, dok kolege iz štampanog dijela za nju samoinicijativno nisu raspoložene.«

U zagrebačkoj časopisnoj kući Vjesnik, koja dnevno izdaje novine od 1940 godine, i koja je preko preduzeća Narodne novine još uvijek u vlasništvu hrvatske države, posljednje dvije godine novinarska produkcija je organizovana centralizovano, sa čime se obično obezbjeđuje viši stepen uredničkog nadzora, bolja podjela posla, bolje reakcije u vanrednim situacijama. »Velika je prostorija i vidimo se«, kaže odgovorni urednik Vjesnik.hr Zlatko Herljević (2010), koji internetski odjel vodi u tom zajedničkom radnom prostoru. »Fizički smo zajedno, samo nismo tako blizu centara kao što su novinari unutranje i vanjske politike. Mi smo pri kraju redakcije« kaže Herljević. Vjesnik je 1998. godine bio prvi među hrvatskim tradicionalnim medijima koji je prešao na internet, no sada po internetskoj posjećenosti vidno zaostaje za svojim konkurentima - Jutarnjim listom, Večernjim listom i 24 sata (pogledaj Alexa.com). Tiraž tog dnevnika predstavlja oko 20 hiljada štampanih primjeraka, što je približno osmina najčitanijeg hrvatskog časopisa Večernji list (Plenković i Kučiš 2009, 401). Mada je saradnja među novinarima časopisnog i internetskog izdanja sistematičnija od one na Politici, Herljević naglašava, da bi intenzivnija saradnja zasigurno podigla kvalitet sadržaja internetske verzije. »Imamo sistem saradnje. Ja kao urednik internet stranice znam ko od novinara štampanog izdanja gdje ide. Preko šefa deska odnosno sa tim novinarom direktno se dogovaram da on što prije pošalje informacije u redakciju. Znači uvijek je prisutno malo i mog pritiska da osnovne informacije pošalju što prije. Ja ne mogu reći da tu nema kooperacije. Da smo mi privatne novine išlo bi to vjerovatno malo brže. To u Večernjem ide malo brže, a i u Jutarnjem, da ne govorim o 24 sata,« kaže odgovorni urednik Vjesnik.hr. Herljević takođe naglašava kako su u Vjesniku prije dvije godine pripremili koncept izgradnje integrirane redakcije, koja bi tehnološki, procesno i programski povezivala obje platforme, međutim taj projekat nisu realizovali. »Zbog financija nije se investiralo u novi sistem upravljanja sadržajem, pa još uvijek radimo po starom sistemu iz 1998. i ne možemo se jače integrirati. Zato i novinari, osobito stariji ne doživljavaju internetsku redakciju kao njihovo prvo mjesto javljanja, nego to rade uglavnom na moju zamolbu ako su u pitanju važni događaji.«

Ljubljanska časopisna kuća Delo, koja izdaje časopise od 1955. godine, a sada je u većinskom vlasništvu Pivovarne Laško, je u jesen 2009. godine skoro svu novinarsku produkciju preselila u prostore nove integrirane redakcije, od 2400 kvadratnih metara u kojoj sada radi oko 200 novinara. Tako su se s ciljem uspostavljanja »zajedničkog informacijskog pogona«, kako je prije više od godinu dana govorio tadašnji odgovorni urednik Dela Darijan Košir (2009), distancirali od višedecenijske tradicije decentralizovano organizovane novinarske produkcije. »Ostali djelovi časopisne kuće sada bolje sarađuju sa internetskim odjeljenjem. Bolje smo informisani od strane novinarna, koji imaju bolje informacije i bolje izvore. Događa se i to da neki novinari štampanog izdanja napišu najprije vijest za internet i tek poslije toga se posvete časopisu. Posebno dobru saradnju imamo sa fotografskim odjelom koji nam ažurno nudi fotografije« ističe Nina Jerančič, odgovorna urednica Delo.si koji bilježi skoro 240 hiljada različitih posjetilaca i tako za Styrijinim Žurnal24.si zaostaje za skoro 100 hiljada korisnika (MOSS 2010). Uprkos bližoj saradnji Jerančičeva očekuje, da se štampano Delo počne sadržinski prilagođavati ažurnosti internetske verzije: »Logična posljedica bi bila da se oblikuje novi organizacijski i programski sistem, te da prvi sastanak prvi put nakon niza decenija ne bude u 11 sati, već da bi se sve moralo početi događati ranije. Više bi morali razgovarati svakog dana o tome kako kako vijesti ažurno stavljati na internetsku stranicu, i kako neke nadograditi u priče i analize za štampanu verziju, koja će se prodavati sljedećeg dana. Trentuno toga nema.« Prema riječima Jerančičeve takvu promjenu bi mogao olakšati zajednički sistem upravljanja sadržajem (eng. content management system) za štampu i internet, koje je Delo kupilo prije više od godinu dana za oko milion i po eura, (Vobič 2009b) mada ga još ne upotrebljavaju, što »je bio jedan od razloga zašto je Darjan Košir morao prije nekoliko sedmica napustiti funkciju odgovornog urednika,« ističe Jerančičeva.

Internetski novinari u Politici pretežno su reciklatori sadržaja drugih, u Vjesniku su »obične male zanatlije«, u Delu su pak višetalentovani multimedijski kadar.

Politika.rs, Vjesnik.hr i Delo.si: Od reciklatora do multitalentovanog kadra

Internetski sektori analiziranih časopisnih medijskih kuća su dakle procesno različito uvršteni u novinarsku produkciju, što je svakako neodvojivo povezano sa veličinom tih kolektiva, njihovim statusom i praksama novinarskih radnika u tim radnim sredinama. Internetski novinari u Politici pretežno su reciklatori sadržaja drugih, u Vjesniku su »obične male zanatlije«, u Delu su pak višetalentovani multimedijski kadar.

U internetskom odjelu koji priprema portal Politika.rs su, prema riječima odgovorne urednice, zaposlena četiri novinara, a honorarno sarađuje još četvoro dizajnera i administratora. »Verovali ili ne samo toliko nas ima« kaže Petrovićeva i naglašava da Politika.rs nudi uglavnom vijesti novinskih agencija, kao što su Beta, Tanjug, FoNet i Reuters. Novinari internetskog odjeljenja po pravilu ne odlaze na teren i ne pripremaju »originalne« priloge, već su reciklatori sadržaja koje pripremaju novinari novinskih agencija, drugih medija i redakcije štampane Politike. »Na žalost mali broj vesti dobijamo tokom dana od kolega iz štampanog izdanja, oko 20% od ukupnog broja vesti. Radimo na poboljšanju procenta i saradnje i plan je da se u skoroj budućnosti dođe makar do 50–50% u odnosu na agencijske vesti«, naglašava odgovorna urednica Politika.rs.

U Vjesniku se posao novinarskih radnika u internetskoj redakciji nakon centrazacije produkcije promijenio, zna se desiti i to da neko iz njenog šestočlanog kolektiva ponekad pomogne časopisnim kolegama i da ide jednom ili dva puta nedjeljno na teren. »Moji novinari ne idu često na teren. Nema se vremena za posebne zadatke. Uglavnom, mi nismo redakcija koja bi proizvodila. To nije bilo zamišljeno na početku. Takav je sistem da čekamo da se za tiskano izdanje napišu tekstovi i da ih tek onda objavimo. Ako je nešto važno i naš novinar nije poslao prilog, uzimamo i od agencija«, naglašava urednik Vjesnik.hr. Herljević ujedno i naglašava da njegovo internetsko odjeljenje djeluje po uzoru na časopisno uredništvo, pošto »zaključuju redakciju« tri puta na dan - u 15, 19 i 23 sata. »Imamo redakciju koja nije specijalizovana po temama. To nije najbolje. Uloga medija nije samo u objavljivanju vijesti, nego se čitatelju mora dati mogućnost da dobije i nešto dodatno. Zato su važni komentari, analize i tako dalje. A novinar se svodi na običnog malog zanatliju koji treba da isproducira što više vijesti«, naglašava Herljević, koji je pesimističan u vezi budućnosti novinarstva. »Profesionalni novinar u budućnosti biti će 'backpack' novinar jer ga vlasnik i tehnologija na to tjeraju. Je li to baš uvijek dobro nisam siguran. Da jednog novinara svedu na pet platformi – to je dobro samo za racionalizaciju produkcije. Konvergentna redakcija dobro zvuči, ali u praksi se ništa posebno ne radi na kvaliteti, nego se radi na zatrpavanju informacijskih kanala,« zaključuje odgovorni urednik Vjesnik.hr.

Internetsko odjeljenje Delo.si čine 24 zaposlena honoraraca, među kojima preovlađuju studenti i mlađi honorarni saradnici - stalno zaposleni su samo odovorna urednica i programski urednik. Od prošle jeseni od kada se Delo.si nalazi u multimedijalnoj integriraranoj redakciji, internetski novinarski kadar puno bolje sarađuje sa kolegama iz štampanog izdanja. »Dežurni internetni urednik je dio karike koju čini sa štampanim dijelom redakcije, gdje odlazi na sastanke, i sve što na internet dolazi iz štampe- kako informacije tako i prilozi- sve ide preko njega. U stvari želimo da informacija ide preko jednog kanala te da ne dolazi do zbrke u produkciji, koja inače traje od sedam ujutro do jedanaest uveče«, kaže odgovorna urednica Delo.si. Pored toga Jerančičeva očekuje da internetski novinarski kadar na Delo.si koji većinom još uvijek reciklira priloge drugih novinara, zna ispričati priču i sa videom i obogatiti ga sadržajima koji nastaju u studiju na samom rubu integrirane redakcije. »Iako je video priloga manje nego prije godinu dana, domišljatije su integrirani u sadržaj internet stranice. Ujutro se na zajedničkoj osnovi odlučujemo šta bi bilo dobro da imamo. Imamo dvije ekipe, dok smo prije integracije imali šest. Na teren odlaze novinari i kamermani. Svi internetski novinari znaju snimati, pisati i montirati,« kaže Jernačičeva.
Također, urednica internet izdanja naglašava i da se sa integracijom status internetskih novinara poboljšao. Kaže da ih ne doživljavaju više kao »one studente koji u podrumu prepisuju vijesti« već da i sami časopisni novinari ulažu energiju u saradnju: »Za mene je veliko priznanje, da tekstove sa interneta tu i tamo objavljuju u štampanom izdanju. Bez sumnje smo poštovaniji i priznatiji kao novinari.«

Zaključak

U ovom tekstu navedene primjere iz Politike, Vjesnika i Dela ne smijemo razumjeti kao pokazatelje uopštenog razvoja internetske novinarske produkcije na srpskoj, hrvatskoj i slovenačkoj medijskoj sceni. Uprkos tome, na osnovu razgovora sa odgovornim urednicima internetskih izdanja navedenih medijskih kuća, možemo tvrditi da su prakse internetskih novinara, uprkos različitim kontekstima i različitim organizacijama novinarske produkcije u pojedinačnim uredništvima, krajnje rutinizirane i standardizovane, te da internetski novinarski kadar zbog manjka vremena još uvijek većinom reprodukuje sadržaje drugih izvora (novinskih agencija, drugih medija, i/ili kolega sa drugih platformi) što ih kao kognitivne radnike spušta na nivo »običnih malih zanatlija« kako kaže Herljević, dok internetsko uredništvo više nego na intelektualnu radnu sredinu, podsjeća na »tekuću traku«, kako kaže Jerančičeva.

Ipak sa organizacijskim, strukturnim i procesnim promjenama u smjeru racionalizacije i ekonomizacije novinarske produkcije mijenja se i status internetskih novinara, koji su obično malobrojni, mlađi i sa manje iskustva u novinarstvu; novinari sa drugih platformi ih istovremeno ne doživljaju pravim novinarima. U Politici su tako prostorno odvojeni, nisu dio centralne redakcije, koja je srce decentralizovane novinarske proizvodnje; u Vjesniku su, iako su smješteni u centralizovanoj redakciji, potisnuti na njen rub, nisu specijalizirani, i jako rijetko odlaze na teren po informacije; u Delu se status novinara u internetskom odjelu, po preseljenju u integriranu radnu sredinu, nešto poboljšao, mada je, kako kaže odgovorna urednica Delo.si, novinarska saradnja preko platformi i različitih publikacija, još uvijek nedovoljno sistematizovana te je prepuštena dobroj volji pojedinaca.

Taj uži uvid upućuje da je konvergencija u novinarstvu heterogeni fenomen koji ipak moramo čitati u specifičnom društvenom kontekstu medijskog i novinarskog djelovanja i kao takav zahtjeva dalju kontekstualno uokvirenu teoretsku analizu i empirijsko istraživanje. Tako konvergencija u novinarstvu nije samo tehnološki uslovljen proces, već je odraz interakcije između tehnologije i novinarstva koja je praćena specifičnim i često konfliktnim odnosima između novinarskih i tržišnih normi u određenoj medijskoj organizaciji.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Izvori:

Alexa: The Web Information Company. 2010. Free Traffic Metrics, Search Analytics, and Demographics for Websites. Dostupno na: http://www.alexa.com, 21. mart 2010. 
Avilés, Alberto Garcia, Miguel Carvajal. 2008. Integrated and Corss-media Newsroom Convergence. Two Models of Multimedia News Production – The Cases of Novotécnica and La Verdad Multimedia in Spain, Convergence, 14(2): 221–239.
Dahlgren, Peter. 2009. The Troubling Evolution of Journalism. V The Changing Faces of Journalism: Tabloidization, Technology and Truthiness, ur. Barbie Zelizer, 146–161. London, New York: Routledge.
Deuze, Mark. 2004. What is Multimedia Journalism? Journalism Studies, 5(2): 139–152. 
--- 2005. What is Journalism? Professional Identity and Ideology of Journalists Reconsidered, Journalism, 6 (4): 442–464.
--- 2007. Media Work. Cambridge: Polity Press.
Deuze, Mark in Tim Majoribanks. 2009. Newswork, Journalism, 10(5): 555–561.
Erbsen, Claude, Juan Antonio Giner, Marta Torres. 2008. Innovations in Newspapers: 2008 World Report. Pamplona: Innovation.
Friend, Cecilia, Jane B. Singer. 2007. Online Journalism Ethics: Traditions and Transitions. New York: Sharpe.
Esser, Frank. 1998. Editorial Strucutres and Work Principles in British and German Newsrooms, European Journal of Communication, 13(3): 375–405.
Giner, Juan Antonio. 2001. Newspaper as Information Engines, INMA Online. Dostupno na: http://www.inma.org/perspective.cfm?col=136, 21. mart 2010.
Gitlin, Todd. 2009. A Surfiet of Crises: Circulation, Revenue, Attention, Authority, and Deference – Keynote Speech. Journalism in Crisis Conference, London, 19.–20. maj.
Hallin, Daniel C. 2009. Not the End of Journalism History, Journalism 10(3): 332–334.
Hardt, Hanno. 1990. Newsworkers, Technology and Journalism History, Critical Studies in Mass Communication, 7(4): 346–365.
--- 1996. The End of Journalism: Media and Newswork in the United States, Javnost/The Public, 3(3): 21–41.
Herljević, Zlatko. 2010. Intervju sa autorom. Ljubljana–Zagreb, 13. mart.
International Federation of Journalists. 2006. The Changing Nature of Work: A Global Survey and Case Study of Atypical Work in the Media Industry. Dostopno na: http://www.ifj.org/assets/docs/068/112/3fbf944-95ebe70.pdf, 15. marec 2010.
Jerančič, Nina. 2010. Intervju z avtorjem. Ljubljana, 17. marec.
Klinenberg, Eric. 2005. Covergence: News Production in the Digital Age, The Annals of the American Academy of Political and Social Science, 597(1): 48–64.
Košir, Darijan. 2009. Intervju sa autorom. Ljubljana, 16. januar.
McManus, John H. 1994. Market-Driven Journalism? Let the Citizen Beware? Thousand Oaks, New Delhi, London: Sage Publications.
Milosaveljvič, Marko, Igor Vobič. 2009. Das Mediensystem Sloweniens. Internationales Handbuch Medien, 28. Auflage, 630–643. Hans-Bredow-Institut, Hamburg: Nomos
MOSS. 2010. Merjenje obiskanosti spletnih strani, januar 2010. Dostupno na: http://www.moss-soz.si/si/rezultati_moss/obdobje/default.html, 21. mart 2010.
Pavlik, John. 2000. The Impact of Technology on Journalism, Journalism Studies, 1(2): 229–237.
Quinn, Stephen. 2005. Convergent Journalism – The Fundamentals of Multimedia Reporting. New York: Peter Lang.
Petrović, Tatjana. 2010. Intervju z avtorjem. Ljubljana–Beograd, 16. mart.
Plenković, Mario, Vlasta Kučiš. 2009. Das Mediensystem Sloweniens. Internationales Handbuch Medien, 28. Auflage, 396–405. Hans-Bredow-Institut, Hamburg: Nomos.
Preston, Paschal. 2009. Making the News: Journalism and News Cultures in Europe. London, New York: Routledge.
Project for Excellence in Journalism. 2008. The State of the News Media 2008: An Annual Report on American Journalism. Dostupno na: http://www.stateofthenewsmedia.org/2008/, 15. mart 2010.
Project for Excellence in Journalism. 2009. The State of the News Media 2006: An Annual Report on American Journalism. Dostupno na:  http://www.stateofthenewsmedia.org/2009/, 15. mart 2010.
Radojković, Miroljub. 2009. Das Mediensystem Serbiens. Internationales Handbuch Medien, 28. Auflage, 603–614. Hans-Bredow-Institut, Hamburg: Nomos
Singer, Jane B. 2004. Strange Bedfellows? The Diffusion of Convergence in Four News Organizations, Journalism Studies, 5(1): 3–18.
Splichal, Slavko. 1992. Izgubljene utopije? Paradoksi množičnih medijev in civilne družbe v postsocializmu. Ljubljana: Znanstveno in publicistično središče.
--- 2005. Konec novinarstva. Novinarski dnevi, Ankaran, 17.–18. novembar. Dostopno na: http://www.novinar.com/prikaz.php?show_dejavnost_objava=86&show_dejavnos..., 15. marec 2010.
Stone, Martha, Jan Bierhoff (2002). The State of Multimedia Newsrooms in Europe, Media in Transition 2 Conference, Cambridge: MIT, 10–12 Maj 2002, Dostopno na: http://web.mit.edu/cms/Events/mit2/Abstracts/JanBierhoff.pdf, 21. marec 2010.
Tunney, Sean and Garrett Monaghan (ur.). 2010. Web Journalism: A New Form of Citizenship? Sussex: Sussex Academic Press.
Vobič, Igor. 2009a. Normativne vrste novinarstva in poročanje o politiki skozi optiko novinarjev, politikov in državljanov, Javnost/The Public, 16 (suplement): 21–40.
--- 2009b. Newsroom Convergence in Slovenia: Newswork Environments of the Media Organizations Delo and Žurnal media, Medijska istraživanja, 15 (2): 5–26.
Zollman, Peter M. 2001 Convergence or Cooperation? Cooperation is Best, for Now, INMA Online. Dostupno na: http://www.inma.org/perspective.cfm?col=161, 21. mart 2010.