O čemu šutimo kad šutimo o Danima

O čemu šutimo kad šutimo o Danima

Proleterima Dana, bivšim, sadašnjim i budućim

Zašto prelazak ‘nezavisnog magazina’ Dani iz vlasništva Senada Pećanina u vlasništvo Hilme Selimovića nije postao medijska tema? Prisjetimo se samo reakcija i komentara na zabranu snimanja filma Angeline Jolie. A tek tarapana oko kardinala Vinka Puljića! Čak su i kosmičke moći iscjelitelja Torabija i sapunica ‘1001 noć’ dobacili do statusa nečega-poput-teme. A Dani? Okej, možda ih Slavenka Drakulić i ne čita, a Boris Dežulović em piše za konkurenciju, em bi vjerovatno namrčio ‘Jebo sad 698 brojeva!’ ili nešto slično. Ali jedan Enver Kazaz, nesumnjivo čitalac i još nesumnjivije suradnik Dana, skakao je i za manje. I nije bio iznimka. Gdje su nestali svi ti dežurni komentatori? Jel neko vidio vanjske saradnike, kolumnističke zvijezde, satelite Dana? Ta nije valjda da niko od njih u Pećaninovim Danima zapravo nije vidio ono što su oni neosporno bili: važnu medijsku činjenicu. Ipak, more tišine koje se sklopilo nad Danima sugerira da im se ništa nije ni desilo.

Ubistvo koje to nije

Tim su dragocjeniji medijski istupi u kojima se tvrdi drukčije. Toliko su rijetki da ih se može nazvati incidentima: tekst ‘IN MEMORIAM: DANI 1992-2010’ Samira Šestana na portalu Žurnal, te svojevrsna ispovijed Ivana Lovrenovića u dijelu intervjua za isti portal, kao i indikativna primjedba u tekstu ‘Kapilarni nacionalizam’ za portal Radija Sarajevo. Oba autora tvrde da su Dani mrtvi, ali tu smrt opisuju različito. Prema Lovrenoviću, Dani su ‘eutanazirani’: magazin je, dakle, bio u agoniji, možda i komi kojoj se nije nazirao kraj, a onda mu je neko milosrdno prekratio muke. Šestanova verzija, pak, znatno je spektakularnija:

‘umlaćeni finansijskim maljem, [Dani su se] pretvorili u zombija, živi leš, koji nas čeka na kiosku, pretvarajući nam, i inače već dobro poljuljane, snove i iluzije u noćnu moru.’ Desilo se to u erupciji ‘primitivn[og] ranokapitalističk[og] nasilj[a], prema ljudima, koji su, u krajnjoj liniji, stvorili ili stvarali taj magazin. Ali i prema čitaocima, koji su ne manje bitni u čitavoj priči. Ideja kupovine “brenda” takvog (!) magazina, naime, neviđena je uvreda i za taj magazin i za njegove autore i za čitaoce. [...] Pritom je važno konstatovati da se tu ne radi ni o kakvoj kupovini, a još manje o “izdavačkoj potpori Danima” (kako se to licemjerno pokušava predstaviti), nego o ubistvu “na pravdi boga”. Dani su likvidirani po kratkom postupku (s motivom koji trenutno možemo samo nagađati), da bi nam se u sljedećem trenutku pod tim imenom ponudio njihov neuvjerljivi dvojnik.’

Pa opet, iako je eutanazija morala proizvesti kakav-takav komemorativan odjek, a ubistvo i krađa identiteta oštru osudu, ništa slično nije se desilo. To ukazuje da i Lovrenovićeva i Šestanova figura potiskuju razloge zbog kojih većina komentatora tako grleno šuti. Koji su to razlozi i zašto su potisnuti? Kako nema potiskivanja bez povratka potisnutog, valja u potragu za simptomima koji nude ključeve za te neugodne razloge.

Šestanov Planet Terror nekrolog nudi više štofa, pa krenimo od njega, tačnije od onoga što je iz njega najupadljivije odsutno. Prije svega, to je banalna pretpostavka da se privatni mediji u kapitalizmu mogu kupovati i prodavati. Na to se nadovezuje Šestanova odluka da ne govori o prodaji nego isključivo o kupovini Dana, samo da bi naposljetku presudio da ni ta kupovina nije kupovina, nego ubistvo. Izgleda nevjerovatno, ali u tekstu nema čak ni elementarnog podatka da je Pećanin prodao list koji je bio njegovo vlasništvo. Za Pećanina je rezervirana samo jedna, no krajnje znakovita zagrada:

‘(Pećanin se tu, apsurdno, ponio kao direktor javnog preduzeća koji, po zadatku, uništava firmu da bi je odabrani kupac što jeftinije dobio – samo što se u ovom slučaju ne radi o javnom preduzeću, nego o njegovom životnom projektu, pa je Pećaninovo ponašanje, svojevrsna misterija).’

Jedina misterija ovdje jest usporedba vlasnika privatnog preduzeća s korumpiranim direktorom javnog preduzeća. Pećanin se naprosto ponio kao ono što je uistinu i bio, vlasnik koji je sukladno svojim pravima i interesima odlučio prodati nešto što je u njegovom vlasništvu. Potez sve samo ne apsurdan. Pa opet, rekao bih da je Šestanova upotreba atributa ‘javno’ ipak rječita. Ona se može pročitati kao simptom specifične recepcije Dana kao javnog dobra, odnosno kao medija čiji značaj i efekti prelaze okvire zacrtane pretpostavljenim sebičnim interesima vlasnika. No, gromoglasni muk sugerira da se ta recepcija u većini slučajeva više temeljila na želji da bi jedan takav medij trebao postojati u BiH, nego na dubokom uvjerenju da su upravo Dani uspjelo ostvarenje te želje.

U sjeni branda

Ako i ne pristaje na temeljni mehanizam tržišne razmjene kao zločinačko naličje kapitalizma, Šestan svejedno prihvata njegovo konzumerističko lice određeno, između ostalog, imperativom branda:

Dani, naime, kao ime, svu svoju vrijednost crpe iz intelektualnog i kreativnog kapaciteta ljudi koji su pravili tu novinu. I hrabrosti, koju je, u pojedinim momentima, trebalo imati, da se to radi. Dani su samo formalni brend. To je, naime, tek zajednički imenitelj za grupu jakih autorskih ličnosti i niz proživljenih iskustava. Ljudi (!) su u Danima (i sličnim projektima) bili stvarni brendovi. Zbog njih (!) su Dani čitani. I nema Dana bez tih (ili takvih) ljudi.’ Analogno tome: ‘Šta bi, naprimjer, značilo čak i sveto ime Feral, da ga neko kupi, bez Viktora, Borisa, Predraga i ostalih koji su ga stvorili? Ništa!’

Sasvim uzgredno, brand iznevjerava opisanu logiku. Robna marka postaje brand upravo onda kada kvalitet sadržaja koji ona označava postane neupitan, tj. kada proradi fetišističko vjerovanje da se etiketa potpuno poklapa sa sadržajem na koji je prikačena. Milka ostaje brand čak i kada, recimo, u zemlje Istočne Evrope ili Trećeg svijeta plasira čokolade s manje kakaa a više masti nego što ih ima u čokoladama koje su joj priskrbile status branda, baš kao što je Feral ostao ‘sveto ime’ i nakon što su ga napustili Dežulović i Lucić.

Ipak, za ovu analizu daleko je važnije to što Šestan koristeći pojam brand slika Dane kao homogenu medijsku zajednicu (‘grupa autora’, ‘niz iskustava’, ‘ljudi’), pri čemu prividna kompaktnost te zajednice prikriva složenu hijerarhiju proizvodnog kolektiva u kojoj svi ti ‘autori-iskustva-ljudi’ naprosto nemaju istu vrijednost. Ako nas slučaj Dana ičemu uči, makar i s fatalnim zaostatkom, to je da trebamo odbaciti fantaziju o Danima kao skupini jednako jakih i jednako obespravljenih.

Evo i zašto. Autori poput Lovrenovića ili Mile Stojića većinu svojih priloga iz Dana plasirali su na tržište višekratno, kroz famozno ‘oknjiženje’, stječući na taj način ne samo dodatni honorar, nego i simbolički kapital, renome koji im otvara vrata izdavačkih kuća, drugih medija, žirija za dodjelu književnih i inih nagrada, festivala i foruma, tijela za raspodjelu novca u sferi kulturne proizvodnje, itd. Upravo Danima dugujemo jednu od najciničnijih ilustracija ovog kruženja simboličkog kapitala: svoj angažman u komisiji za izbor teksta državne himne Mile Stojić je opisao kao ‘cinculiranje’ u istoj onoj kolumni koja mu je pomogla da se u državnoj komisiji nađe, te da sa stručnjakom poput Slavka Jovičića Slavuja odabere tekst za koji je već primijećeno da zvuči, najblaže rečeno, zaista cinculantno.

No, osim kolumnističkih besmrtnika koji mogu kapitalizirati i cinculaciju državne himne, u Danima je postojao i cijeli niz smrtnica i smrtnika koji se i pored svog rada nisu mogli izgraditi kao brand kroz opisanu strategiju. Oni su prije i poslije svega trebali proizvoditi novinske priloge čiji rok trajanja nije duži od sedam dana, te nisu vrijedni višekratnog objavljivanja. Ukratko, dok kolumnisti mogu ‘privatizirati’ svoje tekstove kroz naknadno oknjiženje, ovi novinari to ne mogu: njihovi tekstovi zauvijek ostaju ‘samo’ proizvod Dana. Dakle, riječ je o novinarskom proletarijatu: Vuk Bačanović, Muharem Bazdulj, Belma Bećirbašić, Faruk Borić, Ahmed Burić, Irham Čečo, Eldar Dizdarević, Masha Durkalić, Eldin Hadžović, Esad Hećimović, Emir Imamović, Jasna Jelisić, Dženana Karup Kruško, Snježana Mulić, Saida Mustajbegović, Edina Nurikić, Amer Obradović, Vedrana Seksan, Vildana Selimbegović, Emir Suljagić, da spomenem neke od njih u posljednjih desetak godina. Da ni to nije sasvim homogena skupina, sasvim je jasno; potvrđuje to i posebna pozicija samog Pećanina, koji pripada ovoj grupi iako je i vlasnik novine. Svejedno, osobe koje su se iz tog proizvodnog pogona uspjele probiti do kolumne i/ili ‘oknjiženja’, te postale relativno poznate i izvan novinarske struke, mogu se izbrojati na prste jedne ruke, a čak je i za njih malo vjerovatno da će uspjeti dobaciti statusa intelektualnog superbranda u rangu jednog Lovrenovića ili Stojića.

Šestanova referenca na Feral također može biti pročitana kao simptom. Naime, slučaj Dana reaktualizira poučak koji je morao biti apsolviran upravo s Feralom kao medijem koji je svojedobno bio prepoznat kao javno dobro (još i više nego Dani), a kojeg su odnosi moći koji se pletu oko vlasničkog statusa, autorstva i kolektivnog intelektualnog rada potresali i prije nego njegovog gašenja. U paradigmatskoj ljevičarskoj kritici Ferala, Borislav Mikulić lucidno je primijetio: ‘geslo novinarske slobode “Feral je vlasništvo onih koji ga pišu” može [se] čitati samo s dodatkom – da, ali onih koji su vlasnici’ (‘Feralov kompleks, ili, želja medija...’). Upravo ta dosjetka najpotpunije sažima nevolju koja je zadesila one proletere iz Dana, koji su, možda, vjerovali da su Dani stvarno vlasništvo svih onih koji ih pišu. (Naravno, ta podudarnost ne smije zasjeniti ključnu razliku između dvaju listova: za razliku od Dana, Feral jeste ubijen, i to zbog ideoloških grijeha.)

Puna autorska sloboda i ostale sentimentalnosti

Lovrenovićev intervju baca dodatno svjetlo na problematiku raspodjele moći unutar medija. Možda nije naodmet primijetiti da u svojim komentarima brojnih društvenih fenomena, Lovrenović zapravo nikad nije ozbiljno razmatrao odnos medija i moći (naravno, izvan okvira drage mu teme ideološke propagande). Ništa tu nije odmicalo od manihejske podjele na one medije koji ideološki i neprofesionalno proizvode objede i laži, te one koji ‘nezavisno’, nepristrano i objektivno govore istinu. Ipak, intervju pokazuje ne samo to da je stvarni medijski život daleko nijansiraniji od te crno-bijele slike, nego i da sam Lovrenović sasvim svjesno nosi svoju nijansu sive. To što položaj autora u kapitalističkom okruženju za njega nikad nije postao uzvišenom temom poput, recimo, položaja autora u nacionalnoj književnosti, nikako ne znači da Lovrenović nema pojma o sponama intelektualnog rada, društvene moći i efekata kapitala. Šta ako to nije šutnja neznanja, nego mudri muk znanja na čijim je temeljima Lovrenović medijski  izgradio svoj status intelektualnog faktotuma?

Čita se to i iz Lovrenovićevog odgovora na pitanje zašto je ostao u Danima i pored njihovog silajdžićevskog skretanja:

‘Prvo, imao sam u Danima punu autorsku slobodu, pa i onu da pišem i objavljujem tekstove o pogubnosti Silajdžićeve politike po Bosnu i Hercegovinu i po odnose u njoj, te sam smatrao da na taj način mogu pridonijeti postizanju nekakvoga razumnog balansa i nekakvoga uređivačkog i sadržajnog pluralizma u listu. Drugo, bilo mi je stalo da se održi sjajna urednička i novinarska ekipa, u kojoj je postojao živi novinarski dar i kritičko- istraživački nerv. Treći razlog možete slobodno nazvati sentimentalnim: bio je to list u čijemu sam pokretanju bio pozvan da učestvujem […], list kojemu sam ostao vjeran kroz sve njegove faze i mijene, list s kojim sam odlučio vezati svoju sudbinu i egzistenciju i nakon što smo se 1997. godine iz višegodišnjega egzila vratili na Grbavicu...’

Slika, uistinu, perverzna: dok novinu njezin vlasnik pretvara u medijski servis jedne stranke, urednik drži na okupu novinarsku ekipu koja funkcionira kao pogon tog servisa, dok osobno zadržava pravo da istu stranku napada! Ključni detalj: urednik svoju ‘punu autorsku slobodu’ ne investira u kritiku ideološkog profila vlastitog medija, nego za napade na politiku stranke koja je predstavljena kao uljez u mediju koji je izvorno ideološki nevin (‘nezavisan’). Otud je takva urednička pozicija pseudo-gerilska. Dok politika medija ide stranačkim drumom, urednik možda i ide šumom, ali svejedno u istom smjeru. Njega ne zanima nikakav zaokret ili otvoreno sučeljavanje nego ‘razuman balans’, jer samo takav balans osigurava sentimentalni razlog poput osobne egzistencije.

A autorske slobode i sentiment onog dijela ‘sjajne ekipe’ koji bi morao raditi na održavanju glavne političke intonacije lista? Kako bi se opisana konstelacija odrazila na njihov ‘živi novinarski dar’ i ‘kritičko-istraživački nerv’? Ako se ne varam, samo negativno: kao traćenje talenta i atrofija nerva. Oni koji se ne bi pomirili s takvim stanjem, budući i sami kritični prema stranci-‘uljezu’, vjerovatno bi imali punu autorsku slobodu – da napuste redakciju: mjesto dežurnog kritičara već je zauzeo urednik, pa bi njihovo nerazumno ustrajavanje na kritičnosti moglo narušiti nasušno potrebni ‘razumni’ ideološki balans.

Od privilegiranog oportunizma upakiranog u brand intelektualne kritike a nauštrb nižerangiranih izvođača medijskih radova, poraznije je samo jedno: ništa u Lovrenovićevom iskazu ne nagovještava da bi se u toj bizarnoj konstelaciji bilo šta promijenilo da Pećanin nije prodao novinu. Otud bih rekao da deal između Pećanina i Selimovića ipak nije najveće zlo koje je Dane moglo snaći. Najgori mogući scenarij bio bi onaj u kojem bi sve ostalo isto: loša beskonačnost u sjeni ‘razumnog balansa’, koji zatvara začarani krug iz kojeg mogu izaći samo oni koji nisu previše sentimentalni i ne žele cinculirati.