Ogledala kapitalističke 'horor bajke'

Ogledala kapitalističke 'horor bajke'

Bh. mediji, smatra Jasmina Husanović, teoretičarka politike i kulture i kulturno-politička radnica iz Tuzle, u poraznoj većini, ne zastupaju javne, već interese aktera koje je tržište privilegiralo kroz  kapitalističku 'horor bajku' osiromašenja, korupcije i banalizacije u svakodnevnom životu.

Bh. mediji, u poraznoj većini (dakle, i javni i privatni), ne zastupaju javne interese, nego zastupaju interese aktera koje je tržište privilegiralo kroz  kapitalističku 'horor bajku' osiromašenja, korupcije i banalizacije u svakodnevnom životu.  To je razlog i hajke na one koji se 'bune' protiv 'novih' društvenih normi i ideoloških čvorišta društveno-političkog tkiva u BiH.

Mnogi bh. mediji (kao i mnogi globalni mediji) puki su mehanizam kulturnog populizma uz podsredstvo informativnih tehnologija, u službi brutalizacije života gdje teror postaje svakodnevan, na mikronivou – na tijelima masa koje ga konzumiraju kroz multimedijalni format sa materijalnim posljedicama u svakodnevnom životu.  Što se tiče dominantne političke ekonomije medija u Bosni i Hercegovini, društvenih aktera i institucija medijske scene, oni se mogu opisati svojevrsnom shemom korporativne degeneracije kapitalističke utrke gdje sve više u vertikalnom smislu dolazi do krize profitabilnosti, a u horizontalnom do bespoštedne utakmice u sistemskoj krizi kapitala u zemlji kao i na međunarodnom planu.  Ovdje moram reći da i državni aparat u BiH, kao izomorfna glava istog čudovišta 'tranzicije nakon rata', također funkcionira po strogim načelima profita po cijenu skandaloznih oblika eksploatacije i nasilja.

Naši mediji uprizoruju (i sadržajem koji nude i vlastitim modusom operandi) svijet raspodate budućnosti, svijet kojeg nam je dozvoljeno vidjeti u svim njegovim tragičnim/farsičnim oblicima (bukvalno smo bombardirani horor/porno slikama i informacijama) i to do granice potpune zasićenosti, kroz jezik nemuštosti (gdje se ljudima kroz banalizaciju/osiromašenje/korupciju nemuštost doslovno 'utuvljava') koji proizvodi svojevrsnu kulturu 'terora kao i obično'.  Pri tome je zapriječena mogućnost promjene – ako je dozvoljeno vidjeti/čuti, ipak nije dozvoljeno i znati, nije dozvoljeno misliti, nije dozvoljeno prokazati politiku nejednakosti.  Mi gubimo kapacite javnog govora, sredstva proizvodnje kritičkog znanja i djelovanja.1

Važno je razumjeti mehanizme koji su na djelu u političkim ekonomijama kognitivnog rada, gdje spada i novinarska profesija. Možemo reći da medijskim institucijama koji su u raljama korporativnog kapitala vlada slijedeća piramida kognitivnog rada prema karikaturi Hugh MacLeoda

prema kojoj mnoge javne i privatne medijske institucije (odnosno novinarska profesija u njihovim koordinatama) dominantno prate Gervaisov princip dugoročnog samouništenja kognitivne radne snage u svrhu kratkoročne akumulacije kapitala pojedinaca: „Sociopate s vrha u svom najboljem interesu svjesno promoviraju hiperučinkovite gubitnike u srednji sloj uprave, uzgajaju neučinkovite 'gubitnike' da postanu sociopate, a ostavljaju 'gubitnike' koji u cijelu stvar ulažu minimum napora da se pobrinu sami o sebi.“ Ovdje se ne misli na 'gubitnike' u derogativnom smislu te riječi, nego i na one koji ne žele biti dio 'igre moći' a koji predstavljaju 'tihu većinu' sa njenim anarhističkim sklonostima i egzodusom spram igre države/korporacije – a tu se nalazi pukotina koja naslućuje druge sisteme moći izvan korporativno-medijsko-državnog aparata.

Gervaisov princip primjenjen na bh. medijsku scenu potvrđuje put samouništenja kognitivne radne snage, umotan u krinke kulturaliziranih antagonizama (etnonacionalnih, multikulturalnih, itd.), izmješten kroz borbu za nadnicu... Ovdje vrijedi citirati uvide Viktora Ivančića koji slikovito predočavaju usude i potencijale takvog stanja:

„Uostalom, najteži je put do istina koje poznajemo toliko dobro da se s njima ne želimo suočavati. Posegnemo li opet za tom olinjalom metaforom, medijski prostor možemo predočiti kao modernu galeriju, sa zidovima ispunjenim slikama različitih stilskih obilježja, uz zavodljivu senzaciju boja i tehnika koje pršte sa svih strana, dok je na jednome zidu – moguće – izvješeno zrcalo; ohrabrimo li se zadržati pred njim duže od sekundu ili dvije, bit ćemo po svemu sudeći prestravljeni. To je znak da još uvijek ne spadamo u izgubljene slučajeve. Dakle loš znak za nove vlasnike galerijskoga prostora.

Vama je poznato, kao i meni, da svjedočimo završnoj fazi uklanjanja ogledala, na čija mjesta će biti postavljeni atraktivniji artefakti. Svakako s boljim izgledima na tržištu. Svakako manje traumatični za posjetitelje. Svakako prihvatljiviji kustosima i bogatim mecenama. A da ne govorimo o perspektivi koja od promatrača ne zahtijeva nikakav angažman ili osjećaj sudjelovanja osim tupe nazočnosti. U ponudi je sve veći asortiman mogućnosti da se ne vidimo.“2

Svakako da postoje mediji koji su 'ogledala', koji (još uvijek) nisu izgubili korporativnu i političku bitku glede opstanka, koji proizvode kritičku misao i javnost po pitanju nejednakosti i nasilja. 'Raspad' Ferala kao institucije (ali ne i kao materijalne prakse), kriza E-novina koja se uz nevjerovatne regionalne napore savladava, koprcanje svih nezavisnih portala u BiH koji nas 'istinski ogledaju' i nude artikulirani jezik nasuprot nemuštog jezika – šta s njima? Njihove su lekcije jedino vrijedne kada je u pitanju transformacija javnog servisa prema društvenoj odgovornosti i javnom dobru  s obzirom na ralje medijskih infrastruktura.  To je naš dug prema generacijama koje ne smiju biti uskraćene za kapacitet jezika/javnog čina (usljed kolonizacije i umrtvljenja kroz dinamiku tranzicijskih strategija kapitala, popularne kulture i medija), a bez kojeg je pravedno i egalitarno društvo nezamislivo.  'Pakao moći' prešao je u sopstvenu karikaturu, kroz medijske sadržaje, mehanizme i infrastrukture, i otkio pukotine na koje moramo računati: neželjeno potomstvo satiričke supstance, sposobnosti govora i potmulog smijeha 'publike'/'gubitnika' koji djeluje u interesu javnosti danas sa raznih (fragmentiranih strana), ali čija je poruka nedvosmisleno podudarna Ivančićevoj poruci dominantnim medijskim 'kućama':

„Pošto ste zakoračili u doba bezbrižnosti, pravo je vrijeme da se počnete brinuti. Ali to ne možete, naravno, jer vas obavija sve gušća magla samodopadnosti. Nešto kao siva zona ljubičice bijele. Smanjena je sposobnost zapažanja i sitni događaji ostaju bez objašnjenja. Otkud rajčice i trula jaja na staklenome zidu korporacije? Otkud ptičji drek na bordo kravati? Otkud taj prljavi pamflet u marginalnom časopisu, otkud uopće taj časopis? Pa još i povremeni podli smijeh iza vaših leđa: ljudi se zlobno hihoću nad otvorenim novinama, iako ste im objasnili stvarnost na najozbiljniji mogući način. Tja, takve više i ne hapse...
Hoću reći, gospodine uredniče, da će uvijek biti onih koji znaju pisati i, važnije, onih koji znaju čitati. Kanali njihove međusobne komunikacije dovoljno su sporedni da im ne možete dokučiti logiku. Pošto slute kamo srlja moć bez busole, oni će položiti
krizantemu na svaki vaš novi medijski uspjeh. Dajem vam časnu reč.“

Priču o javnoj odgovornosti, interesu i dobru možemo započeti tek kada sa crte jasne kritike političke ekonomije medija u BiH krenemo prema afirmaciji uloge određenih kritičkih intelektualaca/javnih radnika, njihovih pedagogija i proizvodnji znanja u nadolazećim prostorima javnosti, društvenosti i mišljenja.  Horor/porno hajka (u svakodnevnom životu-medijima-politici) ne dozvoljava nikakav luksuz.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------

1 Vidi više u Christian Marazzi, Capital and Language. From the New Economy to the War Economy (The MIT Press, 2008). Vrijedi citirati: „U postfordističkom kontekstu u kojem je jezik u svakom pogledu postao instrument proizvodnje robe, a samim time i materijalni uvjet naših pukih života, gubitak mogućnosti govorenja, „jezične kapacitete“, znači gubitak pripadanja svijetu kao takvom, gubitak koji „komunificira“ (dovodi u zajedništvo, op.a.)  mnoge od onih koji čine zajednicu.“ (str.131)

2 Viktor Ivančić, „Devet dionica protiv istraživačkog novinarstva“, Reč no. 78/24, 2009.