Objavljivanje informacija o djeci žrtvama nasilja opravdano je ukoliko mediji brinu o interesu žrtava. Čak i ako se ne protivi zakonskim propisima, objavljivanje informacija o žrtvama može štetiti, pogotovo kada sudbina žrtve nije poznata. Ponekad neodgovorni mediji čak i utiču na tragičan kraj, na primjer u slučaju otmice.

Britanski tabloidi Daily Express i Daily Star objavili su nedavno na naslovnicama svojih novina neuobičajeno izvinjenje roditeljima nestale djevojčice Madeleine McCann jer su brojnim napisima sugerirali da su oni ubili svoju kćer i potom zataškali ubojstvo.

„Kate i Gerry McCann: Oprostite“ naslov je redakcijskog obraćanja u kojemu uredništva oba lista priznaju da nisu imali dokaze protiv britanskoga para čija je kći nestala tokom godišnjeg odmora u Portugalu, te se obavezuju da će roditeljima platiti odštetu.

"Priznajemo da nije bilo nikakvih dokaza koji bi navodili na zaključak da je par usmrtio svoju kćer, a zatim prikrio tragove ubojstva. Kate i Gerry nemaju nikakve veze s nestankom Madeleine“, stoji u tekstu Daily Expressa.

Izvinjenje je na naslovnici novine objavljeno na dan kada je sud u Londonu trebao odlučiti o tužbi koju su protiv dva tabloida podigli McCannovi zbog klevete. Daily Express i Daily Star su pristali isplatiti McCannovima odštetu u iznosu od milion dolara te ponovno objaviti ispriku na naslovnicama svojih novina.

Ovo izvinjenje, nesvakidašnje i netipično za novine (kad bi bar bilo dobrovoljno!), pogotovo za novine kao što su tabloidi, očigledno je sračunato tek da umanji odgovornost uredništva za krajnji neprofesionalizam i da smanji novčano obeštećenje koje je za objavljene klevete trebalo da izrekne londonski sud. Premda zato ne zaslužuje nikakve pohvale, izvinjenje je dobrodošlo i poučno jedino za otvaranje pitanja zašto i kako mediji pišu o djeci. Pogotovo o djeci koja su žrtve ili su uzročnici i sudionici tragičnih događaja.

Ne nanositi bol onima koji već trpe bol

Svake godine u svijetu nestane na stotine hiljada malodobne djece, ali nijedan nestanak nije izazvao takvu medijsku pozornost kao misteriozni slučaj četvorogodišnje Madeleine McCann, koja je nestala u portugalskom ljetovalištu Praia da Luz, gdje je njena porodica ljetovala. Roditelji Kate i Gerry McCann vjeruju da je oteta iz njihova apartmana dok su oni bili na večeri s prijateljima u obližnjem restoranu. Portugalska policija istraživala je mnoge tragove, a neko je vrijeme sumnjičila i roditelje za ubojstvo vlastite kćeri, ali za dizanje optužnice nije imala nikakva dokaza.

Ni u svijetu, pa ni kod nas, bezmalo nije bilo novine koja o tom nestanku nije objavljivala svaku novu vijest. Većina se nije zadovoljavala tek agencijskim izvještajima i imala je vlastite ekipe reportera s lica mjesta. «Lice mjesta», pri tome, nije bilo samo portugalsko ljetovalište, niti njegova okolina, već je znalo biti i u vlastitom susjedstvu. Ljudi i novine su nesretnu djevojčicu čas «vidjeli živu i zdravu» čas «uplakanu» u svakom kutku kontinenta i, konačno, prema očekivanju, tu i kod nas. Gdje drugo već u Međugorju.

Nakon višemjesečne medijske pozornosti bez presedana mogla bi se postaviti brojna pitanja etičke naravi s kojima se novinari moraju suočiti. Dva su ipak najvažnija i uz to su univerzalna: da li je opravdano objavljivanje svih tih vijesti o otetoj/nestaloj djeci i da li je u mnoštvu objavljenih vijesti o ovoj nesretnoj djevojčici bilo i takvih koje su mogle nanijeti štetu. Štetu – djevojčici, njenim roditeljima, istrazi...?

Odgovori nisu sasvim jednoznačni na prvo pitanje i nisu uvijek primjenjivi na sve slučajeve. Danas je, ako govorimo o ovom primjeru, sasvim očigledno da neviđena medijska kampanja nije pomogla razrješenju misterije nestanka, niti samoj nastradaloj djevojčici. Ta činjenica, međutim, ne daje za pravo skepticima koji misle da je u ovakvim slučajevima najbolje objavljivati samo «dozirane» informacije, možda čak ništa i ne objavljivati. Ništa? Teško da danas neko i može postaviti pitanje – objavljivati ili ne objavljivati – kad je riječ o ovom slučaju koji ni policija nije uspjela riješiti.

Pitanje može glasiti samo – kako objavljivati. Kako informisati javnost i kako izbjeći moguću štetu? Na prvom mjestu – štetu samoj žrtvi, pogotovo djetetu, štetu roditeljima, štetu policijskoj istrazi... Ali, dok se i ne zna za druge da li su i koliko trpjeli štetu, u ovom je slučaju bez ikakve sumnje šteta nanesena roditeljima koji su u cijeloj toj tragediji morali trpjeti još i monstruozne optužbe bez ikakve osnove.

Ako je išta novinarski neprofesinalno, a toga je, bez sumnje, očito bilo, onda je ovo posljednje najveći novinarski grijeh: nanositi (novu) bol ljudima koji već trpe bol!

«Pranje» od odgovornosti javnim izvinjenjem i spremnost da se neprofesionalizam naknadno plati milionskim obeštećenjem mala je satisfakcija nesretnim roditeljima i nikakva utjeha novinarskoj profesiji.

Medijska obaveza ili samovolja?

Dakle, glavno je pitanje šta i kako objavljivati, vrlo rijetko - da li objavljivati. Ali, ni ono (da li...) ne može se potpuno isključiti u okolnostima koje to zahtijevaju.

Baš takve, nazovimo ih specifične okolnosti, dogodile su se u Bosni i Hercegovini u decembru 2004. godine kad je otet sedmogodišnji dječak u Sarajevu. Budući da je dječak sretno i bez ozljede preživio tu dramu, ne treba mu novo podsjećanje na nju objavljivanjem njegova imena i imena roditelja koja za ovu priliku i ne znače odviše.

Za razliku od otmice/nestanka četvorogodišnje Madeleine McCann, kad je obilato medijsko izvještavanje novim informacijama eventualno moglo pomoći žrtvama (djevojčici i roditeljima) i istrazi, iako naravno ne i sve što je tom prilikom objavljivano (tabloidi!), u ovom sarajevskom slučaju krajnje je upitno da li je išta trebalo objaviti odmah nakon otmice jer bi eventualno moglo ugroziti život dječaka. Medijska zajednica u Bosni i Hercegovini, a dijelom i javnost, potpuno se podijelila na tom pitanju, pri čemu su ogromna većina novinara i svi mediji – novine, radio i televizije (s izuzetkom dvije novine!) - odlučili da neposredno nakon otmice ne objave ni slova.

Iako su mediji znali za otmicu, koja se dogodila u kasnim popodnevnim satima, svi su prihvatili molbu porodice i policije da ništa ne objavljuju bar u prva 24 sata. Međutim, dva sarajevska dnevna lista, «Dnevni avaz» i «San», nisu se toga držali i jedini su naredno jutro objavili informacije o tome. «Dnevni avaz», najtiražnije novine, objavile su sve to kao svoju ekskluzivu i glavni događaj, sa naslovom preko cijele prve strane («Otmičari traže milion eura») i dodatno opširan izvještaj na cijeloj unutrašnjoj strani, sa svim imenima i slikama dječaka i roditelja i sa nagađanjima o visini tražene otkupnine. «San», po tiražu znatno skromnije novine, objavile su istu priču – ali bez imena i u znatno manjem obimu.

Lavina reakcija javnosti i novinarskih organizacija zato se sručila svom žestinom na prve novine (druge i nisu baš mnogo pominjane) već istog dana, ne jenjavajući sasvim ni nakon toga, s optužbom da je uredništvo tih novina svojim «neodgovornim i neprofesionalnim postupkom» ugrozilo život otetog dječaka o čijoj se sudbini, u trenutku objavljivanja, ništa nije znalo.

Otmica je, srećom, uspješno okončana i dječak oslobođen kasno predveče istog tog dana, nakon nešto više od 24 sata od otmice, što je dalo povoda optuženom „Avazu“ da uspjeh u brzom razrješenju pripiše – sebi(!). Kao, objavljene informacije su pomogle čitaocima da obrate pažnju na sumnjiva lica i da pomažu policiji (iako nijedan zvaničan izvor to nije potvrdio), pa je zato objavljivanje bilo «u interesu dječaka, njegovih roditelja i javnosti» i «doprinijelo» brzom okončanju otmice. Kritičari su, pak, još dugo nastavili optuživati «Avaz» da je postupio «beskrupulozno», mareći samo za vlastite interese, ali ni uredništvo ovih novina nije popuštalo u odbrani svoje pozicije i «interesa javnosti» uime kojih je, kako tvrdi, urađeno to što je urađeno.

Kako, srećom, u međuvremenu nije bilo novih otmica, ostaje upitno da li bi iste novine u sličnoj situaciji postupile na jednak način kao i u ovom slučaju, kao i da li bi ostali mediji ponovno pristali na «embargo» i još da budu «izigrani». Izigrani?

Da, to je osjećanje ostalo da visi u zraku, bar u glavama nekih koji nisu ništa objavili već prvog dana, pošto se sve odigralo brzo i uspješno a kršenje prećutnog dogovora o neobjavljivanju ostalo nekažnjeno. Ali, ko može garantirati da bi i idući put epilog mogao biti jednako brz i sretan? Poigravanje sa sudbinom žrtava, ne vodeći računa o onome što je u ovakvom slučaju najvažnije – život djeteta - češće ima tragičan nego sretan završetak.

Najbolji interes djeteta uvijek mora biti iznad stvarnog ili fabriciranog interesa javnosti. Pogotovo, iznad interesa medija.

Šokantne slike, brutalni opisi

Profesionalna odgovornost novinara i medija ovih je dana izbila u žižu javnosti i u Hrvatskoj u kontekstu učestalih samoubistava maloljetnika. Dogodila su se, naime, nekolika samoubistva u samo desetak mjeseci od ljeta prošle godine do danas. Iako po nekim statistikama to i nije najtužniji rekordni period, ova su samoubistva i pokušaji samoubistava djece tinejdžerskog uzrasta imali neusporedivo veći odjek od svih prethodnih ponajviše zbog – medijske prezentacije.

Dakle, zbog načina na koji su novine, povremeno i televizije, izvještavale o njima, zbog naslova na prvim stranama, zbog toga što su se veoma trudili da opišu sve pojedinosti i bizarnosti do kojih su mogli doći i redovnim i neredovnim putem. Samoubistvo dvije djevojčice na otoku Krku sa zvonika lokalne crkve, recimo, popraćeno je fotografijama žrtava i pojedinostima iz oproštajnih pisama s pozivima koje su navodno upućivale svojim drugaricama da ih slijede. Pokušaj samobistva i patnje dječaka u Varaždinu koji se polio razređivačem i zapalio u školi opisivani su na način koji se graniči sa sadizmom (s detaljima cijepanja njegove odjeće makazama da bi ga skinuli do gola dok se žrtva u bunilu trese i bunca)... Prije toga su mediji javno analizirali ljubavno razočaranje maturantice koja se bacila u Pazinsku jamu...

Može li se opravdati ovakav medijski pristup? Ponovno, interesima javnosti? Istina je da javnost najčešće i ne mari mnogo za druge i danas ju je moguće probuditi i uzdrmati možda jedino ovakvim šokantnim slikama i brutalnim opisima. Ali, po koju cijenu? Po cijenu da se stvarne žrtve još jednom medijski javno žrtvuju?

Mnogo toga je medijima dozvoljeno, pa i određeni stepen senzacionalizma uime interesa javnosti, što je potvrđeno i u presudama specifičnih slučajeva pred Evropskim sudom za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu (radi se o presudama u kojima je Sud dao za pravo novinarima da upotrijebe jezik koji može uvrijediti i ima elemente senzacionalizma – zato što je objavljivanje tih informacija u interesu javnosti), ali nikad i ni u jednom slučaju kada se radi o djeci. Kao i u prethodnoj priči o sarajevskoj otmici, i ovdje je najbolji interes djeteta iznad interesa javnosti.

Poticanje na samoubistvo?

Vjerovatno se ne može tvrditi da su mediji odgovorni za smrt ovih maloljetnika, ali u krajnjem slučaju – ni to se ne može sasvim isključiti. Upravo nakon ove serije samoubistava u Hrvatskoj dogodilo se najnovije u Našicama nakon kojeg su novine nagađale da se četrnaestogodišnja djevojčica objesila potaknuta samospaljivanjem vršnjaka u Varaždinu izvršenim upravo tih dana. Čak i da ta nagađanja nisu tačna, već i puka mogućnost postojanja takvog motiva mora biti posljednja opomena i više nego dobar razlog da se novinari i mediji zamisle, da prihvate sopstvenu odgovornost i da se obuzdaju prije nego to bude prekasno.

Šansu da se to i dogodi stvorilo je Hrvatsko novinarsko društvo koje je javnim saopštenjem (www.hnd.hr, objavljeno 5.3.2008.) upozorilo sve medije da o «događajima u kojima su djeca tragični sudionici izvješćuju profesionalno kako ne bi postali suodgovorni za moguće nove tragedije». Pozivajući se na međunarodna iskustva, HND ističe da «objava vijesti o samoubojstvu, posebice djece, na naslovnim stranicama tiskovina i u udarnim minutama televizijskih i radijskih postaja pridonosi povećanju broja suicida u idućih deset dana».

Još je eksplicitnija hrvatska pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić koja je u zagrebačkom «Vjesniku» (www.vjesnik.hr, objavljeno 6.3.2008.) izjavila da je «neprihvatljivo vijesti o ovim tragedijama plasirati kao glavne informacije na naslovnim stranama i nedopustivo iskorištavati zbunjenost članova obitelji žrtve i neposredno nakon tragedije izlagati ih u javnosti». Mila Jelavić ne optužuje jedino medije, iako ne isključuje i njihovu suodgovornost, te u intervjuu «Jutarnjem listu» (www.jutarnji.hr, objavljeno 8.3.2008.) vrlo precizno nabraja šta mediji u ovakvim slučajevima ne bi smjeli činiti:«Ukratko, važno je ne otkrivati identitet djeteta, ne objavljivati njegovu fotografiju ni oproštajno pismo, ne opisivati način izvršenja, vijest objaviti na unutarnjim stranicama novina».

Ne bi, dakle, trebalo da čine sve ono što su – upravo činili.

Da li biste objavili ime vlastitog djeteta?

Maloljetnička populacija medijima je postala zahvalna potrošačka grupa. U tome leži dio razloga velike opsjednutosti medija temama o maloljetnicima i nasiljem nad njima, kao i nasiljem koje oni sami čine. Maloljetničko prestupništvo i delinkvencija medijski su još više eksponirani od nasilja nad maloljetnicima, i te teme su najčešće podložne zloupotrebama. Stoga zaslužuju poseban osvrt.

Zadržimo se zato još jednom na nasilju nad maloljenicima. Povoda ima mnogo, ali čini se da je jedan primjer tragične sudbine dvoje djece u Sarajevu i medijska pozornost koja ga je pratila tokom 2003. godine više nego očigledan razlog stalne potrebe preispitivanja profesionalne novinarske odgovornosti. Brat i sestra, jedno staro u to vriijeme jedva nekoliko mjeseci i drugo nepune dvije godine, doživjeli su strašnu tragediju. Prisustvovali su ubistvu oba roditelja. Mediji su, sasvim razumljivo, pisali o zločinu, ali i o svemu što se nakon toga događalo s djecom. Nisu se libili obznaniti njihova imena, fotografije, sukobe dvije porodice o usvajanju i skrbništvu nad djecom...

Rezultat? Drama dvoje djece postala je javna tema, njihova sudbina stvar višednevnog tiražnog nadmetanja novina, ljubav, briga i sukob dviju porodica predmet čaršijskog ogovaranja i dogovaranja... Neukusno, neprofesionalno, tragično.

Još jedan primjer navodne brige za javne interese takođe je iz Bosne i Hercegovine i odnosi se na tragediju trinaestogodišnjeg dječaka spaljenog pod visokim naponom na nekom željezničkom vagonu. Svi su mediji, manje-više, objavili informacije o tome, ali samo su jedne novine (opet «Dnevni avaz») objavile dvije fotografije spaljenog tijela nesretnog dječaka, ime žrtve i sve tome slično. Zašto? Na javno postavljeno pitanje, nakon dobre reakcije Vijeća za štampu i novinarske organizacije, stigao je odgovor: to je urađeno uime javnog interesa i sa željom da to bude upozorenje i opomena svima.

Da li je zaista nužno objaviti šokirajuće fotografije i puni identitet žrtve da bi to bilo «upozorenje i opomena svima»? Ko može ustvrditi da se isti cilj nije mogao postići i bez takvih fotografija i bez identiteta žrtve...

Hrvatsko novinarsko društvo je nakon tragedije dvije djevojčice na otoku Krku, u javnom priopćenju poručilo nešto što bi svi novinari i svi urednici morali da se upitaju odluče li da objavljuju imena: «Svatko tko je u medijima donio odluku da djevojčicama otkrije identitet, i to još na naslovnim stranicama i u udarnim minutama informativnih emisija, neka iskreno odgovori samom sebi bi li isto učinio da je riječ o njegovu djetetu ili djetetu koje mu je blisko.» (www.hnd.hr, objavljeno 29.11.2007.).

Dobar savjet. Test profesionalne odgovornosti povremeno treba preispitati i na sebi ako se ne može doći do pravog odgovora na drugi način.