Stereotipizacija pokrivenih žena u medijima
Stereotipizacija pokrivenih žena u medijima
18/12/2013
Ovaj tekst je nastao kao reakcija na šovinistički intonirane tekstove i video-sadržaje u jednom dijelu online medija (Bošnjaci.net, Saff.ba) koje bismo ideološki mogli označiti zagovorateljima bošnjačke nacionalno-klerikalne matrice.
FOTO: Orrling
Povod reagiranju su šovinistički i rodno-religijski stereotipizirani tekstovi autora/ica spomenutih medija na ličnost i djelo novinarke magazina BH Dana, Amile Kahrović-Posavljak. Također, tekst ima za cilj ukazati na to kako, s jedne strane, ideološki prokazano desno krilo kreira govor mržnje o nepodobnim ideološkim neistomišljenicima odbacujući legitimitet ženi pod hidžabom da kritički misli i propituje ideološke mehanizme religijskoga i književnoteorijskog diskursa, dok, s druge strane, u javnom prostoru izostaje svaki vid solidarnosti u krugovima koje bismo mogle označiti liberalno-građanskom vladajućom misli feminizma, akademskih pa i religijskih institucija.
Transparentan primjer u kome ne/sretno sudjeluju svi elementi ideološke igre zamagljivanja (filtiranje i manipulacija informacijama, poticanje vjerskih, ideoloških i jezičnih barijera, simulacija sukoba, nametanje ispravnih dogmi tumačenja, metode javne osude i etiketiranja, uopće, sankcioniranje svakog oblika kritičkog mišljenja) pokazuju nam se u slučaju javnog nastupa a potom i posljedičnog javnog linča novinarke BH Dana, Amile Kahrović-Posavljak.
Bosanskohercegovačka javnost je nedavno imala priliku gledati jednu od tematskih emisija „Ja biram gosta“ na televizijskoj kući TV 1 koju je uređivala Sadika Avdić birajući za temu možda nesretno izvedenu sintagmu „lijepa riječ“. Urednica spomenutog tematskog bloka okupila je u studiju četiri gošće koje su diskutirale o zadatoj temi. Cijeli koncept emisije, kao i birane gošće-sugovornice su, prema očekivanim mjerilima medijskog auditorijuma, trebale, shodno hidžabu kao reprezentativnoj identitarnoj okosnici, govoriti i ponašati se onako kako vladajuća heteroklerikalna matrica očekuje – podržavajući dominantan model stereotipizirane žene – muslimanke: odmjerene u stavu i nekritički raspoložene spram bilo kojeg diskursa, bio on makar i polje najdubljih ideoloških manipulacija kakva je književnost.
Gošća koja je jedina problematizirala sami koncept teme čitajući „lijepu riječ“ kao ideološki i manipulativni konstrukt u različitim diskursima i kontekstima, čime obiluje i religijska literatura, kao i književno-kritička i teorijska produkcija, sablaznila je jedan dio bosanskohercegovačke javnosti. Amila Kahrović-Posavljak, magistrica književnosti i novinarka BH Dana, tako je postala najomraženijom osobom, izdajnicom i poltronom u jednom dijelu bošnjačkih medija – zagovornika bošnjačkog nacionalnog ponosa konstruiranog u viktimološkom diskursu i širenju šovinističkih izjava o drugima, bili oni nacionalno drugi ili izdajnici „vlastitih redova“.
Efekat iznevjerenog očekivanja
Matrica po kojoj djeluju Saff i Bošnjaci.net je nemalo puta prokazivana kao rigidno šovinistička, no ono što ovaj nedavni slučaj obračunavanja sa neistomišljenicom čini drugačijim je i dodatni ulog u tzv. medijskoj rodnoj stereotipizaciji novinarke Amile Kahrović-Posavljak, i to ne bilo kakve nego novinarke pod hidžabom. Ovaj simbolički ulog dodatno sablažnjava spomenutu medijsku zajednicu i prokazuje efekat iznevjerenog očekivanja o rodno podobnoj ženi u okviru jednog nacionalno-vjerskog kruga, čime se, čitajući tekstove na ovim sajtovima, iznevjerio „uzorni“ model žene.
;
Snimak kompletne emisije "Ja biram gosta sa Sedikom Avdić" (1. dio + 2.dio)
Možda bi emisija o lijepoj riječi i ostala tek usputnim tv-arhivom na kojem bi se lomila koplja onih koji su zgroženi javnim istupima pokrivenih žena da novinarka i magistrica Amila nije uposlenica „izdajničkog“ sedmičnog magazina BH Dani i k tomu još piše o nekadašnjem rukovodstvu Islamske zajednice BiH i Fatmiru Alispahiću, i, s druge strane, kao književna kritičarka demaskira nacionalističke interpretacije i recepcije djela Ive Andrića. Dovoljne su bile tek ove dvije referentne tačke da bi se Amila izložila najrigidnijem vidu etiketiranja posprdno je nazivajući „kaubojkom pod hidžabom“ i dušmankom pokušavajući joj time oduzeti legitimitet profesije novinarke i književne kritičarke, ili, ukoliko ni to nije dovoljno efektno, montirajući video sa njezinim izjavama vulgarizirajući njene istupe do one mjere dok se javnost ne uvjeri da „kaubojka pod hidžabom“ nije u stanju misliti, a kamoli kritički propitivati zadate obrasce vrijednosti. Pri tome, apsolutno izostaje bilo kakva argumentirana „opozicija“ koja bi umjesto govora mržnje i etiketiranja ličnosti Amile Kahrović-Posavljak ispolemizirala suprostavljena ideološka i ina druga stajališta.
Ovaj medijski slučaj tek je potvrda sveprisutne medijske rodne stereotipizacije, ali, s druge strane, prokazuje i kakva je recepcija pokrivenih žena u javnom prostoru (1). Tako se opresiranost odvija na dva pola ideoloških mehanizama: onoj klerikalno-nacionalističkoj koja ne prihvata ni jedan oblik subvertirajućeg mišljenja i liberalno-građanskoj koja također prešućuje ili na neadekvatan način prozvodi kritiku, ukoliko je uopće proizvodi.
„Pokrivene kaubojke“ – etiketa za nepodobne
Jedan od tekstova koji su uslijedili nakon gostovanja Amile Kahrović-Posavljak u programu emisije TV1, a kojima se u vrlo sličnom retoričkom izvrtanju kritizira njezina ličnost i angažman u BH Danima, jeste i tekst Fatmira Alispahića. Tekst pod nazivom „Pozorište iz Konjević-Polja“ samo je jedan u nizu od uvredljivih replika o istom slučaju, objavljenih na portalu bošnjaci.net. Svi ovi tekstovi, sa manjom ili većom rezolucijom, izrastaju iz ideologije patrijarhalnog, heteronormativnog i nacionalističkog diskursa kojima je primarni cilj javna stigmatizacija žene koja višestruko iznevjerava okoštali stereotipni imaginarijum muslimanskog ženskog identiteta. Upravo jer se u ovakvim tekstovima, specifično na primjeru Alispahićevog diskursa, stigma uobličava unutar seksističke i šovinističke percepcije ženskog subjekta, nužno je sa druge, optužene strane, proizvesti, makar i virtualni, prostor solidarnosti u kome će se raskrinkati scenografija perpetuirana u vjekovnoj subordinaciji prestupnika/ca: scenografija u kojoj je sudac istovremeno i tužitelj a optuženi/a već unaprijed kriv/a.
Kada se čitateljica/e suoči sa jednom neopisivo seksistističkom stigmom koju je kreirao intelektualac Alispahić – „ kaubojka pod hidžabom“ – ona/e moraju poduzeti jedini akt kojim je moguće dekonstruirati ovakav diskurs: akt namjernog preuzimanja, ironičnog ponavljanja kojim će uvredljivo „imenovanje“ biti preoznačeno kao pozitivno.To je ono što Luce Irigary naziva transformisanjem podređenosti u afirmaciju. Takvi oblici solidarnosti u feminističkim praksama podrazumijevaju identificiranje sa nametnutom negativnom stigmom kako bi se razobličila njezina diskriminatornost (2). Ironično ponavljajući naziv „kaubojka pod hidžabom“ autorice teksta nastoje da proigraju upornost materijalističko-seksističkog diskursa, dodjeljujući afirmativnu vrijednost „drugosti“: primamo pohvalnicu i zahvaljujemo se na njoj gospodinu Alispahiću.
Strategija seksističkog proskribiranja preko spomenute sintagme uvriježeni je način na koji se, unutar patrijarhalnog normativnog diskursa (zamaskiranog u logici „zdravog razuma“), devalvira intelektualni kredibilitet ženskog subjekta: ona ne može govoriti ( „ispravno“) jer je već pred/određena svojom tjelesnom pojavnošću pa će tako predrazumijevani „nedostatak“ (opisan kao višak ili manjak ženskosti) funkcionirati kao određujući član logičke nekonzistentnosti njezinog govora. Međutim, jasno je da je Amilin govor utoliko nekonzistentan/neistinit ukoliko se ne uklapa u sistem vrijednosti koji nam nameće autor teksta.
Video montaža koja ismijava novinarku BH Dana preplavila je društvene mreže
Završni Alispahićev „trijumf“ raskrinkavanja odnosi se na Amilin književno-naučni tekst o Muhsinu Rizviću. Autorove zamjerke Amilinom tumačenju Rizvićevog teksta – nepoštivanje ovog velikana i preporoditelja bošnjačke nacije – lako ćemo prepoznati kao tipske primjere nacionalističke čežnje za građenjem kulturnih monolita u čijem projektu moraju biti odbačene sve drugačije interpretacije. Nacionalističko a k tome i teorijski neprosvijećeno znanje pojam „falsificiranja“ ne može tumačiti drugačije nego kao izdajstvo i podrivanje nacionalnog kanona. To je paradigma vulgarno-mimetičkog, esencijalističkog i konzervativnog mišljenja koje silom želi sačuvati duha u boci. Pristajanje na Alispahićev diskurs kojemu smo bili svjedoci na društvenim mrežama ovih dana (u kome su glavnu riječ vodili spomenuti portali) ne znači ništa drugo nego da je bosanskohercegovačka kulturna javnost u pogledu samoreflektiranja i prevazilaženja autocentričnosti – još uvijek u svome djetinjstvu.
Izostanak solidarnosti
Osim reagiranja Helsinškog komiteta za ljudska prava kojim se ukazuje na zabranu govora mržnje i šovinizma i osuđuju fašistoidni i rasistički tekstovi orkestrirani protiv novinarke Amile Kahrović-Posavljak, kao i teksta Đorđa Krajišnika Bauk hidžaba kruži ''među pravovjernima'', u bosanskohercegovačkom javnom prostoru nije uslijedilo niti jedno drugo reagiranje na ovaj slučaj niti neki drugi vid solidarnosti. To u konačnici prokazuje ono na što ukazuje Nirman Moranjak-Bamburać da je u našem javnom prostoru, kada je riječ o rodnoj medijskoj stereotipizaciji, na snazi „hibridizacija diskursa ljudskih prava i nacionalističkog diksursa“ (3). Solidarnost je nadasve izostala u feminističkim krugovima koji su, u hiperprudukciji rodno-teorijskog diskursa, umakli mišljenju feminističke solidarnosti emancipativnom politikom za sve ili je u praksi u liberalno-građanskoj matrici uopće ne misli – čime bi se u konačnici mogla prokazati dominirajuća „intelektualna“ misao našeg jalovog javnog prostora.
Bilješke
(1) Ovaj slučaj je po mnogo čemu drugačiji od nekih drugih zabilježenih u medijskom prostoru BiH; prvenstveno zbog toga što je riječ o direktnom remetilačkom faktoru unutar jedne nacionalne i religijske zajednice. Pored ovog medijskog slučaja, možemo se prisjetiti i onoga u kojem je javnost pratila brakorazvodnu dramu novinarke Arduane Kurić i pjevača Aldina Kurića u kojem je Dnevni Avaz obezbijedo glavnu naslovnicu za tabloidnu vijest u kojoj se moralno pokušavala diskreditirati novinarka Arduana Kurić. Iako zakašnjela, ili pak neadekvatna, reakcija jednog dijela žena iz javnog prostora na ovaj slučaj, kao i određen vid solidarnosti, je ipak stigla. Iako postoje izvjesne sličnosti između ova dva medijska slučaja rodne stereotipizacije žena pod hidžabom, ipak je medijsko tretiranje unekoliko različito. U oba slučaja medijski prostor se prilagodio ideološkoj matrici u kojoj se novinarke moralno diskreditiralo zbog hidžaba kao idenititarnog reprezenta. Međutim, razlika je i u samoj sadržini rodne stereotipizacije stoga što se novinarku Amilu Kahrović-Posavljak na temelju kritičkog mišljenja i titule magistrice književnosti pokušava diskreditirati u profesionalnom smislu dodjeljujući joj ulogu izdajnice „našega čuvstva“ čime se javna sfera označava muškim poljem, dočim se novinarka Arduana Kurić profesionalno diskreditirala prokazivanjem intimne sfere njenog života izvodeći je tako na „stub srama“.
(2) Recentni primjeri takvog ženskog organizovanja u razvijanju diskursa otpora su globalni oblici solidarnosti (ispisivanje poruka na golom tijelu i javni protesti) sa tuniskom aktivisticom Aminom Tyler, osuđenom na kamenovanje zbog kontroverzne fotografije u kojoj je na golom tijelu arapskim slovima ispisala poruku: moje tijelo pripada meni. Treba primjetiti, međutim, da niti u ovom slučaju nije bilo jedinstvenih reakcija ali to samo dokazuje višestruko određenu (kulturalnu, etničku, ideološku) heterogenost ženskog pokreta.
(3) U zborniku Stereotipizacija: predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistočnoj Evropi, Nirman Moranjak Bamurać ukazuje na spregu nekoliko mehanizama koji doprinose jačanju rodne stereotipizacije u medijima u stanju izmijenjenih političkih i društvenih paradigmi: „S druge strane, sve zemlje u regionu izložene su izazovu evropeizacije, a to znači da se ponekad na doista nebične načine hibridiziraju diskurs ljudskih prava i nacionalistički diskurs, te u regionalnom smislu diskurs balkanizma.“ (str. 43)