foto: Imrana Kapetanović

Kada dođu u pedijatrijsku ordinaciju, roditelji djeci daju mobitele kako bi ih umirili, govori pedijatrica Amra Junuzović-Kaljić. Specijalista za dječije bolesti u Javnoj ustanovi Dom zdravlja Stari Grad u Sarajevu, više od tri decenije brine o zdravlju onih najmlađih. Kaže da roditelji u BiH uglavnom nisu svjesni mogućih posljedica koje nepravilno i dugo korištenje televizijskih ekrana, mobitela i računara mogu imati na djecu, naročito onu u predškolskom uzrastu i u periodu kada je dostupnost medijskih sadržaja neograničena. Junuzović-Kaljić je nedavno držala predavanje na radionici Mediacentra Mediji i djeca predškolskog uzrasta, čiji je cilj bio da se, između ostalog, pokrene diskusija o psihofizičkim i socijalnim posljedicama kod djece koja prekomjerno koriste medije, te da im se omogući da ih sigurno i pravilno koriste.

''U odgoju djeteta, u njegovom rastu i razvoju, uvijek nastojima da nametnemo i da poučimo dijete nekim zdravim navikama. Kako je to zdrava navika u ishrani, pravilne navike u spavanju i aktivnostima, isto tako bi, u tom smislu, trebalo uticati da dijete nauči pravilno i zdravo koristiti medije, razmišljati o tome koliko mediji ili bilo koja vrsta ekrana utiče na dijete'', kaže Junuzović-Kaljić.

Dodaje da (ne)pravilna upotreba medija može da utiče na razvoj djeteta, na razvoj njegovih kognitivnih i socijalnih vještina, te je stoga pravilno korištenje medija veoma bitno, naročito u dobi do tri godine kada su razvoj i aktivnosti dječijeg mozga najintenzivniji. Djeca uče kroz igru, interakciju, istraživanje i dodir, što im gledanje u ekran ne omogućuje.

''Mala djeca uče kroz iskustva, mala djeca uče kroz interakciju i ono što se njima servira na nekom ekranu, šta oni gledaju ne može izazvati adekvatan odgovor, tu ne postoji interakcija, ni komunikacija'', govori. ''U tome što dijete ima samo vizuelni doživljaj i nema nikakve interakcije veliki je gubitak za njegov razvoj. Ako ćemo djetetu to servirati iz dana u dan, ono ne razvija svoje motoričke vještine ... nema interakcije sa okolikom, taj vizuelni doživljaj svodi aktivnost mozga na minimalno''.

Iako se, kaže, nauka nije usaglasila koliko djeca mogu provoditi vremena pred ekranom, ipak, bitno je to činiti što kraće, uz nadzor i biranje sadržaja. Dijete do dvije godine godine može gledati u ekran do 10-15 minuta dnevno ali na način da roditelj tumači ono što dijete gleda: da mu objašnjava šta se dešava na televiziji. Djeca od druge do pete godine, kaže, mogu gledati televiziju i do sat dnevno ali opet uz prisustvo roditelja i uz biranje sadržaja koji su edukativni. Veoma je važno napraviti balans između korištenja medija i ostalih aktivnosti, stimulacije kroz igru, čitanje, pjesmu i interakciju.

Uticaj na razvoj poremećaja pažnje i zastoja u govoru

Junuzović-Kaljić je tokom radionice roditeljima objasnila da studije dokazuju da rano izlaganje djeteta gledanju ekrana odgađa razvoj, izaziva poremećaj spavanja, inducira pasivnost ili ekscitaciju i dovodi do slabije razvijenosti neuroloških puteva u mozgu koji su zaduženi za rješavanje problema i socijalizacije. Također, napominje, da su istraživanja pokazala da postoji kauzalna veza između gledanja ekrana i razvoja dječijih motoričkih vještina i smanjenja motivacije za kretanje. Dugo gledanje u ekran može na djecu da ima i uticaj na spavanje, odlaganje učenja, kritičko razmišljanje, govor, pažnju i na razvoj poremećaja ponašanja i prekomjerne tjelesne težine.

''Zapamtite da se na sedmičnom nivou, predugo gledanje televizije, povećava body mass index za jedan posto. Nema fizičke aktivnosti, neredovno se jede. Drugo, to vam je uticaj na san, razdraženo dijete sa svim tim svjetlosnim efektima, to sve djeluje na mozak.''  

''Brza izmjena slika, svake dvije-tri sekunde, je nešto što formira neku priču. Tu istu priču dijete očekuje onda i u realnom životu, realan svijet mu je prosto usporen, iz čega dolazi poremećaj pažnje. Istraživanja su već dokazala, dakle, da preduga izloženost ekranima, medijima kako god ih zovemo, utiče na razvoj poremećaja pažnje. A poremećaj pažnje je nešto što će onda jako zakočiti i sve druge vještine, i socijalne vještine i razvoj kognitivih djetetovih vještina''.  

Pogrešno je, ipak, govoriti da mediji mogu imati samo negativan uticaj na dijete, već uz pravilno korištenje oni mogu ponuditi razne edukativne sadržaje i razviti kreativne vještine kod djece. Sadržaji na Youtube-u, platformi koja je veoma popularna među djecom i mladima, mogu biti zanimljivi i edukativni, učiti djecu, naprimjer, da sami prave neke stvari kod kuće i razvijati kod djece kreativnost kao što su vještine crtanja. Isto je, kaže, sa igricama, koje trebaju biti edukativne poput igara ukrštenih riječi, izbora, testiranja, kvizova, u koje se može uključiti više osoba, te se kod djece razvija takmičarski duh. ''Hajmo graditi igre ja sam najbolji u znanju, najbolje poznajem historiju i geografiju svoje zemlje, arheološka otkrića koja su se desila 2019. godine. Takve izazove treba praviti'', kaže Junuzović-Kaljić.

Smatra da u medijima u BiH nema dovoljno edukativnih i zabavnih sadržaja za djecu te da bi mediji trebali biti obavezni da ih kreiraju. Online mediji u BiH su puni nasilnog sadržaja, crne hronike, u kojima imamo primjere zlostavljanja djece, koja djeci mogu postati uzor, smatra ona i dodaje da su rješenja za to kazne za medije. Također kaže da roditelji trebaju biti svjesni svih opasnosti medija i nasilja na internetu te otvoreno razgovarati s djecom i mladima o tome. U medijski odgoj djece važno je da se uključe i roditelji i škole i upute djecu i mlade na pravilno korištenje medija uz nadzor i razgovor u kojem je potrebno objasniti šta su rizici korištenja medija i interneta. Upućujući dijete na dobar izbor i davajući dobre uzore, kaže, djecu možemo učiti da pravilno koriste medije. Zabrane rijetko funkcionišu, ispravan put je iskren odnos i iskren razgovor.

___