Okolišno, ekološko ili eko-novinarstvo, koje se bavi uticajem ljudske aktivnosti na okoliš, s ciljem podizanja svijesti o zaštiti životne sredine, u svijetu je sve značajnije. Velike medijske kuće, poput New York Timesa i Guardiana, imaju svoje eko-novinare, a neke od tema kojima se bave su klimatske promjene, obnovljivi izvori energije, zagađenje zraka i politike zaštite okoliša.

Bh. medijske kuće nemaju specijalizirane novinare i posebne rubrike ili programe namijenjene klimatskim promjenama i zaštiti životne sredine. Medijski izvještaji o zagađenju zraka u urbanim sredinama tokom zimskog perioda, o borbama lokalnog stanovništva protiv izgradnji mini hidroelektrana i protestima zbog nelegalnih deponija otpada su reaktivni i dnevno-aktuelni, nastali kako bi se prenijele informacije o nekom incidentu ili protestu. Nezavisne samoinicijativne istraživačke analitičke priče o zagađenju životne sredine i njegovom uticaju na zdravlje stanovništva su rijetke, tekstovi o klimatskoj krizi se sporadično prenose iz stranih medija, a okolišne teme još uvijek su manje bitne u odnosu na protokolarne ili druge aktivnosti bh. političara. Da li će mediji reagovati na ugrožavanje životne sredine i zdravlja stanovništva od strane pojednih privatnih i javnih preduzeća ovisi i o politikama onih koji ih plaćaju, dok su takve primjere dodatno zasjenile vijesti o pandemiji COVID-19.

Civilni sektor kao najznačajniji izvor informacija

U BiH postoji veći broj nevladinih organizacija koje se bave zaštitom životne sredine. One su medijima i najveći izvori informacija o zaštiti životne sredine, a predstavnici nekih od njih kažu kako kada se radi o težim temama koje je potrebno dodatno istražiti, uključiti drugu stranu, npr. ispitati investitora određenih štetnih projekata po životnu sredinu, takve teme se u medijima ne obrađuju često.

„Najčešće, kada pošaljemo saopštenje, ono se prosto prekopira i objavi. Neki mediji nas nazovu za dodatnu izjavu i na tome se završava. Rijetki su tekstovi ili emisije u udarnim terminima koje obrađuju ekološke teme detaljno sa gostima, gdje možete dobiti širu sliku određene tematike, bilo da je riječ o transportu, biodiverzitetu, energiji ili nekoj drugoj ekološkoj temi“, kaže Sandra Josović iz Centra za životnu sredinu iz Banje Luke. Razlog tome je, kaže, što nema mnogo novinara koji pokrivaju ovu tematiku.

Denis Žiško iz Centra za ekologiju i energiju iz Tuzle navodi da će mediji prenijeti informaciju o ugrožavanju životne sredine ukoliko je ta informacija senzacija ili eksces, te im može donijeti veću čitanost, gledanost i slušanost i uglavnom onda ukoliko se ne kosi sa politikama onih koji ih finansiraju kroz budžetska sredstva ili reklame.

„Najveći i najprolematičniji ekscesi se dešavaju kao posljedica nepoštovanja zakona pojedinih javnih preduzeća. Ukoliko mi ukazujemo na taj problem, imat ćemo jako malu, ako ne nikakvu podršku od strane budžetskih medijskih kuća“, govori Žiško i prisjeća se ekscesa sa azbestnom prašinom prilikom demontaže jednog objekta u Tuzli.

„Objekt je bio domontiran mimo zakona, mimo svega, prašina azbestna je letjela na sve strane, koja je kancerogena, koja ubija. Onda sam kontaktirao jedan budžetski medij, da poprate tu informaciju, čak sam poslao video snimke i fotografije. Nažalost odgovor koji sam dobio od njih je (...) bio da on baš i ne može objaviti tu informaciju, da se obratim onim portalima, koji objavljuju svašta. Imamo situaciju gdje budžetski medij, koji mi plaćamo, ne želi da objavi informaciju koja je izuzetno važna za zdravlje stanovništva“, kaže Žiško i dodaje da je nakon desetak dana taj medij objavio propagandni film firme koja je radila demontažu objekta.

Od komercijalnih online portala imaju podršku, ali govori da su se dešavale situacije kada bi oni tražili novac za objavu određene informacije.

„Ono što mi kao organizacija koja se bavi zaštitom okoliša radimo i objavljujemo, to nije naš propagandni materijal. To je informacija koja ukazuje na greške koje pojedine firme, ministarstva, vlasti prave i na taj način ugrožavaju okoliš i u konačnici zdravlje ljudi. Mi nemamo novac da platimo da se takva informacija pusti u javnost. Mediji su, ovi naši, pobrkali informaciju i propagandu. Mediji su tu za informaciju, a ne za EPP“, dodaje.

Dajana Cvjetković, projektna koordinatorica Centra za promociju civilnog društva iz Sarajeva, koja vodi projekt Misli o priprodi, a koji uključuje i grantove za medije i edukaciju novinara, smatra da mediji često izvještavaju o okolišnim temama jer su zanimljive i imaju veliku čitanost, tiču se ljudskih života i često sadrže neki vid korupcije ili nepoštivanja zakona. Ipak, kaže da postoji više problema u načinu njihovog izvještavanja, a jedan od osnovnih jeste što novinari ne poznaju dovoljno dobro ovu problematiku.

„I onda dolazi do – ne bih rekla pogrešne, ali više – nedovoljno tačne interpretacije određenih izjava. S druge strane, za ovu oblast je jako teško naći sagovornike, i onda su mediji tu osuđeni na gotovo uvijek iste sagovornike koji imaju stav o određenim pitanjima zaštite okoliša, koji čak ne mora biti tačan, naučno utemeljen, ali ako se pojave u medijima 10 ili 15 puta javnost prihvata njihov stav. Mislim da je tu donekle odgovornost medija da biraju kvalitetne sagovornike“.

Dodaje da nedostaje i raznovrsnost ekspertize sagovornika, koji su često aktivisti, a koji, iako vrijedan izvor informacija, ne moraju uvijek govoriti objektivno i imati sve informacije. Njih mediji često 'guraju u isti koš' i u jednoj temi ne uključuju različite stavove eksperata i aktivista.

„Recimo imamo više organizacija koje drugačije objašnjavaju kriterije za mjerenje zagađenosti. Mislim da bi bilo korektno da građani nešto više znaju o tome, a ne da koriste jedan pristup“.

Izgradnja mini hidroelektrana

Mediji mogu biti podrška onima koji se bore za zaštitu životne sredine. O tome svjedoči i priča  žena Kruščice kod Viteza koje su svojim protestima spriječile izgradnju dvije mini-hidroelektrane, a kojima su se nakon medijskih izvještaja pridružili i drugi građani BiH. Mini hidroelektrane se i dalje grade po BiH, neke bez dozvola, a one, kako tvrde pojedini stručnjaci, nemaju ekonomsku opravdanost, imaju beznačajnu korist i ogromnu ekološku štetu jer dovode do ekocida.

Način medijskog izvještavaja o takvim projektima, koji često znaju biti predstavljeni samo kao kapitalna ulaganja kojima će se otvoriti nova radna mjesta, a ne i naštetiti okoliš, može dovesti do prihvatanja takvih inicijativa od strane građana, smatra Cvjetković. Takvo je, kaže, bilo izvještavanje o izgradnji mini hidroelektrane na rijeci Miljacki u Istočnom Sarajevu, gdje mediji nisu potaknuli pitanje kako će izgradnja ove mini hidroelektrane uticati na okoliš, te kako je alociran budžetski novac.

Sagovornici se slažu da je u vrijeme pandemije COVID-19 bilo nedovoljno medijskih sadržaja o zloupotrebi zabrane kretanja i okupljanja od strane donosioca odluka, koji su, kako Cvjetković govori, krenuli sa određenim aktivnostima, znajući da se građani ne smiju okupiti.

Kod Foče je krenula izgradnja mini hidroelektrana na rijeci Bjelavi i njenoj pritoci Maloj Bjelavi, za koje Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS nije izdalo dozvole. Pojedini mediji su izvijestili da je manji broj građana uprkos zabrani okupljanja, sa maskama i uz određenu fizičku distancu, održao proteste, ali izostali su, ipak, istraživački novinarski tekstovi o tome kako je uopće došlo do nelegalne izgradnje mini hidroelektrana.

Pažnju javnosti tokom pandemije umjesto ovakvih primjera privukle su senzacionalističke vijesti o pozitivnom uticaju pandemije na okoliš. Brojni bh. portali prenijeli su lažne vijesti da su se uslijed zabrane kretanja i smanjenog saobraćaja delfini i labudovi vratili u venecijske kanale. National Geographic je objavio da informacije nisu tačne jer se labudovi redovno pojavljuju u kanalima Burano, malom ostrvu u širem gradskom području Venecije, a snimci delfina napravljeni su zapravo na Sardiniji.

Uticaj pandemije na okoliš i medijsko izvještavanje

Smanjen cestovni i avionski saobraćaj i smanjena industrijska proizvodnja privremeno su uticali na okoliš. Samir Lemeš, vanredni profesor na Univerzitetu u Zenici i dugogodišnji aktivista nevladine organizacije Eko-forum Zenica, navodi nekoliko primjera.

U Kini, emisije CO2 smanjene su za 25% tokom trajanja pandemije, a koncentracije NO2 manje su za 36% u odnosu na isti period prošle godine. Pad intenziteta cestovnog saobraćaja u SAD za 38% tokom pandemije smanjio je u istom ili većem obimu emisije CO2, jer zbog manjeg broja vozila, nije bilo zastoja i saobraćajnih gužvi, dok je potrošnja električne energije u Italiji u martu 2020 manja za 27% u odnosu na prethodnu godinu, a koncentracije NO2 smanjene su za oko 40%.

U BiH, kaže Lemeš, nisu smanjene emisije zagađujućih materija u zrak iz termoelektrana jer je proizvodnja bila čak i veća u odnosu na isti period prošle godine. Potrošnja električne energije, prema podacima Nezavisnog operatera sistema u BiH u martu 2020., bila je manja za 13% u odnosu na mart 2019. Međutim, proizvodnja električne energije iz termoelektrana veća je za 4%, a iz hidroelektrana za 10% u odnosu na isti mjesec prošle godine, što znači da se električna energija izvozila jer je privreda u BiH smanjila potrošnju električne energije. O svemu ovome mediji u BiH su propustili da izvijeste.  

„Moje mišljenje je da će se samo smanjiti emisije iz saobraćaja dok blokada traje, ali industrijska proizvodnja velikih firmi uopšte neće trpiti. Nijedna zemlja nije obustavila rad termoelektrana, željezara, hemijske industrije, pogođeni su samo mali biznisi koji svakako ne doprinose puno zagađenosti. Jedino je naftna industrija pogođena, ali to se na BiH ne odražava puno“, navodi Lemeš.

U Federaciji BiH zbog pandemje je odgođeno usvajanje novog zakona o zaštiti okoliša, novog zakona o zaštiti zraka i zakona o fondu za okoliš, govori Lemeš.Dodaje da su bh. mediji na početku pandemije objavili nekoliko vijesti o smanjenju koncentracije azotnih oksida uslijed smanjenja intenziteta saobraćaja i industrije na sjeveru Italije, ali nisu izvještavali o takvim slučajevima kod nas.

„Samo su prenosili strane vijesti. Bilo je nešto kratkih izvještaja o ekološkim incidentima koji su se dešavali u ovom periodu. Bio je jedan u Zenici, u Tuzli, u jezeru Modrac, nedavno u Mostaru, ali ti su izvještaji ostali nezapaženi zato što je, jednostano su ostali u sjeni, iza ovih vijesti o pandemiji, o mjerama zaštite, jer su se ljudi tome više posvetili“.

Vijest da je Vlada Federacije 12. maja usvojila informaciju o planiranju izgradnje mini hidrolektrana i zaključke da se imenuju radne grupe koje će predložiti izmjene propisa, napraviti upustva za korištenje kataloga kriterija za održivi razvoj u sektoru mini hildroeletrana je prošla nezapaženo.

„Doduše, nije prihvaćen u potpunosti zahtjev civilnog društva da se izvede moratorij na izgradnju hidroelektrana i davanju dozvola, dok se ti dokumenti ne usvoje ali ni jedno ni drugo mediji nisu prenijeli“.

Pandemija COVID-19 je zasjenila brojne ekološke probleme s kojima se građani u BiH suočavaju. Josović kaže da je problem piralena u Banjoj Luci gotovo zaboravljen u medijima, iako je tema i dalje itekako aktuelna, jer problem nije riješen.

„U moru novih informacija, političkih previranja, pandemije, ta je tema prosto 'isparila'. To je samo jedan od primjera“, kaće Josović.

Cvjetković navodi da su izostala i istraživanja o tome šta se dešava sa deponijom Uborak kod Mostara, koja je u martu deblokirana, nakon što su je aktivisti i građani držali u blokadi tražeći da se to odlagalište otpada izmjesti, optužujući vlasti za nepravilno upravljanje otpadom i za odlaganje, između ostalog, medicinskog otpada. U Tuzli, s druge strane, mediji su propustili da izvijeste o nepravilnom održavanju površine odlagališta šljake i pepela Termoeletrane Tuzla, zbog čega se, tokom vjetrovitih dana, otrovna prašina raznosila po naseljima, govori Žiško. Informaciju su zasjenile vijesti o požaru koji se tih dana dešavao u Tuzli.

Okolišni bh. novinari

Biti okolišni ili eko-novinar u BiH nije lako. To mogu potvrditi oni koji se godinama bore i, kako kažu, „nameću“ urednicima, kolegama i publici da se ova tema nađe među prioritetima medijskih kuća. Sanela Habeš, novinarka BH Radija 1, tokom svog 28-godišnjeg rada je uspjela u Redakciji za kulturu, nauku i obrazovanje, ekologiju postaviti među prioritete. Kaže da je imala sreću što je učila od pionira okolišnog novinarstva Nijaza Abadžića, a dobitnica je velikog broja nagrada za izvještavanja o okolišu, među kojima i od UN-a i OSCE-a. U početku su je od milja zvali „smetljarka“ jer je, kaže, devedesetih bilo smiješno da se neko brine o okolišu.

„Unazad 20-25 godina znam da smo bili preokupirani nekim drugim stvarima, dosta ljudi nije razmišljalo o tome kako zaštititi svoj okoliš. Bilo je golo preživljavanje, ratne traume i post-ratne, zaposlenje. Nikakvog opravdanja nemamo da 2020. godine mediji ne budu lideri u toj okolišnoj borbi, mi bismo trebali biti glas te prirode... 2020. nam je trebala biti mogućnost da okoliš bude ako ne među prvim, onda bar u vrhu prioriteta kada se govori o kulturi življenja na prostoru BiH“.

Kaže da je za okolišno novinarstvo ipak potrebna određena doza ljubavi prema prirodi. „Vi morate početi živjeti ono što govorite. Ne mogu ja govoriti o reciklaži, a ne raditi to kao jedinka, kao osoba, ne odgajati svoju djecu u tom nekom zelenom okruženju“.

Do informacija se, kaže, može doći, ali za ovu temu su potrebni specijalizirani novinari koji će znati šta je to npr. Arhuska konvencija, koja definiše prava pojedinaca i organizacija civilnog društva u vezi sa životnom sredinom i gdje tražiti informacije. Zbog toga smatra da bi se okolišno novinarstvo trebalo izučavati na odsjecima za žurnalistiku u BiH kako bi se zainteresirali i obučili budući okolišni novinari. Njima savjetuje upornost i volju da se nametnu kao okolišni novinari urednicima i kolegama.

„Ja sam uporno godinama, godinama, godinama gurala te teme, nauštrb svog vremena, nauštrb svoje porodice i svega, radila ali se trud isplati. Budeš zadovoljan kada uradiš nešto, ne zbog posla, nego zbog prirode, tvoje djece, tvojih sugrađana. Nešto si uradio. Treba se novinar nametnuti, željeti i ne odustati“.

Sanel Kajan 26 godina radi u medijima, a veći dio svog vremena je posvetio temama zaštite životne sredine za koje je i nagrađivan. Nekadašnji novinar Al Jazeere Balkans, a danas dopisnik FTV-a iz Mostara, kaže da se susretao sa velikim poteškoćama i opstrukcijama prilikom izvještavanja o zaštiti okoliša. Smatra da bh. mediji vrlo malo pažnje posvećuju ovoj temi i da on ne može sebi priuštiti da samo izvještava o okolišu, već mora izvještavati i o drugim dešavanjima i temama u Mostaru.

„Šta bi čovjek bez prirode, bez sunca, bez vode, bez zraka. Nažalost većina je onih koji to ne shvataju ozbiljno, oni smatraju da je priroda i zaštita okoliša neka marginalna tema. Tema o kojoj ne vrijedi razgovarati, tema koja nije toliko bitna. Njima su mnogo bitni protokolarni susreti naših političara, naših silnih zamjenika ministara, savjetnika, pomoćnika direktora i slično. A to su upravo teme od kojih nemamo ništa“, kaže Kajan i dodaje kako iz Mostara često izvještava o odnosu vlasti prema zaštiti okoliša.

„Mi imamo zaista ekološku bombu u gradu. To je ova deponija Uborak, koja je davno trebala da bude zatvorena ili sanirana, sve više se smeće dovozi u nju, ne samo iz Mostara, nego i iz svih gradova iz ovog dijela BiH. Vlastima je samo bitno koliko će para uzeti po jednom kamionu smeća, nije im bitno što je ta deponija odavno prevazišla kapacitete. Što ta deponija truje našu zemlju, truje naše podzemne vode, truje naš zrak. To im zaista nije bitno“.

Iako je pandemija dodatno otežavala njegov rad, Kajan ne odustaje. Trenutno radi na priči o kolektorima o Mostaru, zašto se još uvijek na više od 100 mjesta kanalizacija direktno ulijeva u Neretvu i šta je sa 130 miliona maraka koji su uloženi u taj projekt.

„Ja se i dalje bavim tim temama jer smatram da su one mnogo važnije, mnogo važnije od protokolarnih aktivnosti i aktivnosti općenito političara u BiH“.

Od elektronskog otpada do energetske tranzicije

I dok traju epidemija i politička previranja u BiH, brojne okolišne teme ostaju nezabilježene u medijskim sadržajima. Habeš govori da bi novinari svaki dan mogli da objave po jednu priču o okolišu, a ne samo onda kade se dese neki ekscesi. A tema je, kaže, bezbroj: elektronski i elektronički otpad, recikliranje, kompostiranje, otvaranje organskih farmi, poljoprivredno zemljište, močvare, zvučno i svjetlosno zagađenje i rijeke, ali bez mini hidroelektrana.

O klimatskoj krizi se piše samo kada se pojavi neka prirodna katastrofa, a članci se prenose iz stranih medija, nikad se ne obrađuje iz ugla BiH, govori Sandra Josović. Novinari bi, naprimjer, mogli da pišu i o energetskoj tranziciji koja je neophodna u cilju smanjenja emisija CO2.

„Mi i dalje gradimo termolektrane na ugalj, iako su fosilna goriva jedan od najvećih zagađivača i uzročnika klimatske krize. Iako se cijeli svijet okreće obnovljivim izvorima energije i polako izlazi iz ere uglja, naše vlasti ne odustaju od uglja. Činjenica je da nas očekuje energetska tranzicija i da ćemo u taj proces morati ući. Šta podrazumijeva energetska tranzicija, zašto je ona neophodna, šta znači pojam pravedne energetske tranzicije, kako da, kao država, doprinesemo rješenju za klimatsku krizu? Sve su to teme koje su slabo zastupljene u našim medijima, osim ako nije riječ o izvještaju sa nekog samita ili konferencije“.

Kako bi se podržalo istraživačko novinarstvo u zaštiti okoliša, koje je nedovoljno afirmisano u BiH, Centar za životnu sredinu objavio je konkurs za dodjelu novčane podrške novinarima za priče o zaštiti prirode.

„Na ovaj način moguće je podržati izgradnju i jačanje kritičke svijesti javnosti koja ima najveću ulogu u smislu uticaja na promjenu negativnog ponašanja i aktivnosti različitih aktera kao što su vladin i biznis sektor koje direktno utiču na prirodu i prirodne resurse“, poručuje Josović.

___